Ban Shigeru, japanski arhitekt (Tokyo, 5. VIII. 1957). Diplomirao je 1984. u Arhitektonskoj školi Cooper Union u New Yorku kod Johna Hejduka, koji ga je nadahnuo na istraživanja osnovnih geometrijskih elemenata i materijala koji se mogu ponovno rabiti. Radio je 1982–83. za Aratu Isozakija, vlastiti ured otvorio je u Tokyju 1985. Istodobno je u galeriji Axis producirao izložbe, među ostalim i svojega uzora Alvara Aalta, primijenivši prvi put strukture od recikliranih kartonskih cijevi, kojima se koristio i na vlastitoj kući, prvoj od papira u Japanu.
U skladu s osjećajem za eksperiment i minimalističkom ideologijom, nastavio je razvijati ideju o papiru kao konstrukcijskom građevnome materijalu. Posebice inovativno rabio ga je za privremena, montažna skloništa u područjima razorenima prirodnim ili ratnim katastrofama, stvorivši svojevrsnu humanitarnu, ekološki osviještenu arhitekturu koja je osobito došla do izražaja za izbjegličke krize u Ruandi 1994., gdje je zbog nedostatka drugih materijala predložio izgradnju skloništa od papirnatih cijevi, započevši dugogodišnju suradnju s UNHCR-om. Radi dostupnosti, čvrstoće, izdržljivosti, te lakoće i brzine građenja i rastavljanja, takva skloništa nastavio je podizati diljem svijeta. Nakon potresa koji je 1995. opustošio područje Kobea, uz skloništa je od istih cijevi na mjestu srušene podigao rimokatoličku crkvu (2005. rastavljena i prenesena na Taiwan nakon potresa). Tada osniva i nevladinu organizaciju Mreža volonterskih arhitekata (VAN) koja je izgradila privremene smještaje u Turskoj (2000), zapadnoj Indiji (2001), Haitiju (2010), Ukrajini (2022), kao i sustave papirnatih pregrada u više od 50 skloništa u istočnome Japanu (2011). Nakon katastrofa podizao je i privremene javne zgrade, među ostalim od papira školu u Chengduu u Kini (2008) i koncertnu dvoranu u L’Aquili u Italiji (2009), te Kartonsku katedralu kao simbol obnove grada Christchurcha u Novom Zelandu (2013). Skloništa je podizao i drugim jeftinim materijalima poput opeke (Šri Lanka 2004., Nepal 2015., Noto, Ishikawa, 2024).
Papirnatim i drugim inventivnim strukturama koristio se u izgradnji minimalističkih, eksperimentalnih kuća i stambenih objekata (Kuća s dvostrukim krovom, Kuća 2/5, Kuća bez zidova, Gola kuća, Kuća sa zidovima od zastora, 1992–2000), izložbenih paviljona, muzeja, konferencijskih i koncertnih dvorana te poslovnih zgrada. Za japanski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Hannoveru 2000. izgradio je (s njemačkim statičarom Freijem Ottom), golemu, 72 metra dugu, vodootpornu i vatrootpornu mrežastu konstrukciju od papirnatih cijevi, koja je privukla veliku pozornost kada je u skladu s ekološkom temom izložbe poslije reciklirana. Iste godine podigao je Papirnati luk u obliku dekorativne rešetke, izložen u vrtovima MoMA-e u New Yorku, potom i privremeni ured od papirnatih cijevi na terasi Centra Pompidou u Parizu, u kojem je s Jeanom de Gastinesom radio na projektu regionalne podružnice Centra u Metzu. Eksperimentirajući drugim jeftinim materijalima, oblikovao je građevine od laminiranoga bambusa (Kuća od bambusova namještaja s pogledom na Kineski zid, 2002), strukturne sustave od brodskih kontejnera (Nomadski muzej, New York, 2005., Santa Monica 2006., Tokyo 2007., Privremeno kontejnersko stanovanje, Onagawa, 2011), drvene konstrukcije bez metalnih spojnica (Centar Pompidou-Metz, 2010., zgrada Kluba za golf Haesley Nine Bridges u Koreji, 2010., poslovna zgrada Tamedia, Zürich, 2013., Umjetnički muzej u Aspenu, 2014) te namještaj i arhitekturu od karbonskih vlakana (Stolica, 2009; Ljetni paviljon Muzeja Rietberg, 2013). Nastala na spoju tradicionalne japanske arhitekture i elemenata američkog modernizma, njegova održiva i obnovljiva arhitektura, usklađena s okolišem i specifičnim kontekstom, u izvedbi se odlikuje elegantnom jednostavnošću i prividnom lakoćom (Centar svjetske baštine planine Fuji u Fujinomiyi, 2017).
Predavao je na Nacionalnom sveučilištu Yokohama (1995–99) te na Fakultetu za okoliš i informacijske studije Sveučilišta Keio (2001–08) u Tokyju, a od 2011. predaje na Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Kyotu. Uz mnoga druga priznanja, dobio je Pritzkerovu nagradu (2014).
