Chanson de Roland [šs' də ʀɔl'] (Pjesan o Rolandu), najpoznatiji starofrancuski junački spjev (chansons de geste), iz tzv. kraljevskog ciklusa (Geste du roi), u kojem je središnja figura Karlo Veliki. U posljednjem je stihu kao autor naveden redovnik Turold, no možda je riječ o prepisivaču, izvođaču, redaktoru inačice ili autoru ljetopisa na kojem se temelji radnja. Spjev počinje odlukom saracenskoga zaragoškog kralja Marsila da zatraži mir hineći pokornost franačkomu kralju Karlu. Kralj na Rolandov nagovor šalje njegova očuha Ganelona na opasne pregovore sa Saracenima. Gnjevan zbog toga na svoga pastorka, Ganelon izdaje Karla te Marsil postavlja zasjedu zalaznici kraljeve vojske koju vodi Roland. Hrabri, ali gordi Roland isprva odbija pozvati glavninu Karlove vojske, te se s razboritim vjernim drugom Olivierom junački odupire mnogobrojnijem neprijatelju. Nadjačan, Roland najzad puše u čudesni bjelokosni rog Olifant da dozove Karla te umire smrću hrabra mučenika. Karlo se vraća i osvećuje porazivši Marsilovu vojsku, a potom i Marsilova saveznika, babilonskog emira Baliganta te osvaja Zaragozu. Olivierova sestra Alde (Aude) umire od tuge kada sazna za smrt svoga zaručnika Rolanda. Spjev završava suđenjem Ganelonu za izdaju, dvobojem između Ganelonova prijatelja Pinabela i Karlova viteza Thierrya koji pobjeđuje te Ganelonovim smaknućem.
Smatra se da je povijesna potka spjeva gotovo beznačajan okršaj 15. VIII. 778. u pirenejskom klancu Roncesvalles između baskijskih gorštaka i zalaznice vojske Karla Velikoga na povratku s pohoda protiv islamskih vladara u Španjolskoj, koji je preoblikovan u junačku bitku protiv Saracena (nalik grčkom otporu Perzijancima u Termopilama), iako su se prema nekim arapskim izvorima ondje zaista sukobili Franci i Arapi. Bretonski markgrof Roland (Hruotland), koji je tada poginuo, u djelu postaje naslovni junak, Karlov nećak i vjeran vazal bezuvjetno odan suverenu i kršćanstvu, koji u borbi vidi šansu veličanstvenog ostvarenja feudalnog ideala. Najstarija verzija epa, najvjerojatnije nastala između 1060. i kraja XI. st., zapisana je na anglonormanskome narječju približno između 1125. i 1160 (po nekim tumačenjima već oko 1100), a pronađena je 1835. u knjižnici u Oxfordu (tzv. Oxfordski rukopis). To je ujedno referentni tekst spjeva, prema kojem je Francisque Michel 1837. priredio prvo tiskano izdanje, ima ukupno 4002 deseteračka stiha u 291 strofi (laisses) nejednake duljine, od 5 do 30 stihova, s asonancama na kraju. Strofa koja slijedi često ponavlja sadržaj prethodne iz ponešto drukčije pripovjedne perspektive, a stihovi se nižu parataksom, bez eksplicitnog naznačivanja odnosa rečenica. Uz oxfordski, sačuvalo se još šest kasnijih rukopisa (pet na francijskom narječju, a jedan u italofrancuskoj redakciji), nastalih do početka XIV. st., od kojih pet proširuje pojedine epizode radnje (najopširniji ima gotovo 8400 stihova). Djelo potječe iz usmene predaje, ali njegova savršena simetrična struktura upućuje na jedinstvenu koncepciju i kompoziciju (smišljenu autorsku konstrukciju), a ne na nastanak povezivanjem raznorodnih pučkih pjesama. Pripovjedna struktura zasniva se na ponavljanjima, paralelizmima i kontrastima, pa likovi često tvore opozicijske parove (npr. impulzivni pa i iracionalni Roland nasuprot razumnom Olivieru), a moralno je i političko središte Karlo Veliki. Opću temu borbe između dobra i zla, vjere i nevjere, odnosno idealizacije pravednog (svetog) rata, u kojoj se zrcali duh križarskih ratova i rekonkiste, potvrđuje niz situacija, poput prikaza sudbine saracenske kraljice Bramimonde koja se preobraćuje na kršćanstvo i zadnjeg prizora u kojem anđeo Gabrijel u snu poziva Karla da potekne u pomoć kršćanskomu kralju Vivienu. Silovitu radnju s prizorima surovosti krvavih sukoba uokviruju opisi veličajnosti prirode i snovitih anđeoskih viđenja.
Djelo je tijekom srednjovjekovlja, od početka XIII. st. prevođeno, uz različite stupnjeve prilagodbe i izmjena, u stihu ili prozi, na latinski, staronordijski, srednjovisokonjemački, srednjonizozemski, srednjovelški, srednjoengleski i okcitanski jezik, a sama pripovijest o Rolandu je osobitu recepciju i preoblikovanje doživjela u franko-venetskoj književnosti (Francuski junački pothvati, Pohod na Španjolsku) te talijanskoj književnosti XV. i XVI. st. (Francuski kraljevi Andree da Barberina, Morgante Luigija Pulcija, Zaljubljeni Orlando Mattea Marije Boiarda, Mahniti Orlando Ludovica Ariosta). Rolandov legendarni lik bio je posebice omiljen u romantizmu, u romansama i baladama mnogih autora (Johann Ludwig Uhland, Friedrich Schlegel, Alfred de Vigny, Victor Hugo). Na hrvatski je spjev 2015. prepjevao Mate Maras.