Chaunu [šony'], Pierre, francuski povjesničar (Belleville-sur-Meuse, 17. VIII. 1923 – Caen, 23. X. 2009). Diplomirao je povijest na Pariškom sveučilištu 1947., bio gimnazijski nastavnik u Bar-le-Ducu (1947–48) i Vanvesu (1951–56), istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (1956–59), potom je predavao na Sveučilištu u Caenu (1959–70) i na Sveučilištu Paris-Sorbonne (1970–93). Posvetivši se hispanoameričkim i španjolskim temama (1948–51. boravio je kao istraživač u Madridu i Sevilli), nakon pregledne Povijesti Latinske Amerike (Histoire de l’Amérique latine, 1949), sa suprugom Huguette Chaunu objavio je opsežnu studiju Sevilla i Atlantik: 1504–1650 (Séville et l’Atlantique: 1504-1650, I–XII, 1955–60), uglavnom kvantitativnu analizu transatlantske trgovine (na temelju doktorske disertacije iz 1954). Potom se podrobnije bavio europskim geografskim i kolonijalnim pothvatima (Europska ekspanzija od XIII. do XV. stoljeća – L’Expansion européenne du XIIIe au XVe siècle i Osvajanje i iskorištavanje novih svjetova: XVI. stoljeće – Conquête et exploitation des nouveaux mondes: XVIe siècle, obje 1969), integriravši do tada metode povijesne demografije, istaknutije u sintezi Civilizacija klasične Europe (La Civilisation de l’Europe classique, 1966), o XVII. st., u kojoj je, kao i u svojevrsnu nastavku Civilizacija europskog prosvjetiteljstva (La Civilisation de l’Europe des Lumières, 1971), naglasak stavio na intelektualnu povijest, prepletanje filozofije, umjetnosti, ekonomije i prirodnih znanosti. Kao pripadnik škole analista zaslužan je za afirmaciju serijalne povijesti (histoire sérielle), tj. analize statističkih nizova iz duljeg razdoblja, napisavši i metodološko djelo Kvantitativna povijest, serijalna povijest (Histoire quantitative, histoire sérielle, 1978). Inovativnom studijom Smrt u Parizu: XVI., XVII. i XVIII. stoljeće (La mort à Paris: XVIe, XVIIe et XVIIIe siècles, 1978), utemeljenom na interpretaciji sadržaja približno 10 000 građanskih oporuka, znatno je pridonio istraživanjima povijesti ranomodernoga mentaliteta. Od sredine 1970-ih više se bavio poviješću kršćanstva, osobito reformacije (npr. Vrijeme reformi, 1250–1550 – Le Temps des Réformes, 1250-1550, 1975), kao i metahistorijskim temama (Povijest i dekadencija – Histoire et décadence, 1981), a uvelike se posvetio, pišući s konzervativnih stajališta, i raspravama o društveno-političkim aktualnostima (bio je i kolumnist lista Le Figaro), objavivši među ostalim polemične knjige o demografskoj krizi Zapada (npr. Odbacivanje života: povijesna analiza današnjice – Le Refus de la vie: analyse historique du présent, 1975) i baštini Francuske revolucije (Velika degradacija: povodom jedne komemoracije – Le Grand Déclassement: à propos d’une commémoration, 1989). Dobitnik odličja komandira Legije časti, bio je član Akademije moralnih i političkih znanosti od 1982.
