struka(e): religija

deifikacija (kasnolat. deificatio, od lat. deus: bog i facere: činiti), obogotvorenje, pobožanstvenje, divinizacija.

1. Čin štovanja osobe, najčešće vladara, ili prirodne pojave kao božanskoga bića; obožavanje; diviniziranje. Vladarski su kultovi od starine bili poznati u istočnim kulturama. U drevnom Egiptu faraoni su za života držani utjelovljenjem boga Horusa, a nakon smrti deificirani kao Oziris. Liječnik Imhotep u kasnoj se antici štovao kao bog liječništva. Babilonski kraljevi od Naram-Sina do Hamurabija štovani su kao božanstva. U kineskom je taoizmu Laozi diviniziran još za dinastije Han, a za dinastije Ming divinizirani su vojskovođe iz ranijih dinastija. U indijskome hinduizmu i indokineskome budizmu vladari su se nakon smrti često prikazivali kao božanstva. U Južnoj Americi vladari Inka držani su potomcima vrhovnoga boga-sunca Intija. Deifikacija prirodnih pojava bila je uobičajenija u plemenskim kulturama (npr. »sveto stablo«; deificirane životinje poput vuka i kojota u američkim kulturama), a prema nekim su tumačenjima iz tih predantropomorfnih oblika proistekle personifikacije i utjelovljenja bogova u kasnijim, politeističkim vjerovanjima. U gradovima Hetita, npr. u Hatuši (danas Boğazkale), nalazili su se hramovi posvećeni bogu Aškašepi, obogotvorenoj planini (danas planina Erciyes Dağı).

2. U antičkome Rimu, političko-religijski proces štovanja cara kao božanstva. U grčkome svijetu prije rimskog osvajanja odgovara joj i prethodi proces apoteoze, što je u istočnome dijelu Rimskoga Carstva, gdje se govorilo grčkim jezikom, bilo i sinonim. U antičkoj Italiji nije bilo poznato štovanje heroja, već kult duša pokojnika (→ mani) i duhova čuvara (→ genij), a pripovijest o Romulovoj deifikaciji posljedica je naknadne helenizacije rimske religije u III. st. pr. Kr. Nakon rimskog osvajanja Velike Grčke gradovi odaju božanske počasti rimskim vojskovođama (Publije Kornelije Scipion Afrički Stariji, Tit Kvinkcije Flaminin), a istodobno se, pod utjecajem stoičkih filozofsko-religijskih poimanja, javlja divinizacija političkih vođa (Scipionov san Marka Tulija Cicerona). Prvi povijesno potvrđen proces deifikacije u Rimu zbio se nakon smrti Gaja Julija Cezara, kojega je Senat 42. pr. Kr. proglasio bogom (Divus Iulius) i 29. mu dao izgraditi hram. Na istoku je Cezarov posinak Oktavijan (August) isprva naslijedio božansku poziciju Ptolemejevića u Egiptu i Atalida u Maloj Aziji, kao »uzvišeni sin boga Julija« (Divi Iulii filius Augustus). Nakon njegove smrti 14. Senat je i službeno proglasio deifikaciju (Divus Augustus). Augustovi carski nasljednici nisu za života potraživali božansko štovanje, ali su ga istočni podanici nastavili iskazivati; apsolutistički vladari poput Kaligule i Domicijana ipak su ga zahtijevali (naslovi dominus et deus). Senat je u činu konsekracije (consecratio) careve posmrtno deificirao (osim onih koje je pogodila damnatio memoriae). Zbog helenističke tradicije apoteoze, deifikacija careva bila je raširenija na istoku nego na zapadu carstva. U njoj se ne prepoznaje toliko autentičan religijski fenomen, koliko važna politička funkcionalnost. Odbijanje prinošenja žrtve na carevu oltaru držalo se veleizdajom te je bilo povod i pravni mehanizam državnih pogroma kršćana (II–III. st). U III. st., pod utjecajem stoičkoga racionalizma, počinje se smatrati da su carevi pod osobitom božanskom zaštitom, ali ne i sami božanstva; nakon što je 311. Konstantin I. Veliki službeno prihvatio kršćanstvo, to je postao prihvaćeni službeni nauk koji se posljedično preobrazio u srednjovjekovnu teoriju o božanskome pravu kraljeva (rex Dei gratia).

Citiranje:

deifikacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/deifikacija>.