Ferro [fɛʀo'], Marc, francuski povjesničar (Pariz, 24. XII. 1924 – Maisons-Laffitte, Yvelines, 21. IV. 2021). Po majci ukrajinsko-židovskoga podrijetla, za nacističke okupacije iz Pariza je prešao u Grenoble gdje je studirao povijest; 1944. sudjelovao u pokretu otpora. Diplomiravši, bio je srednjoškolski nastavnik u Oranu (1948–56) i Parizu (1956–60) te istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (1960–64); pošto je doktorirao na Školi za visoke studije (1967), predavao je povijest na visokoj Politehničkoj školi (1969–92) i vodio Institut za sovjetski svijet, srednju i istočnu Europu (1985–93). Pripadnik škole analista, interpretacijsku odvažnost te sklonost povezivanju političke i društvene problematike pokazuje već radovima o ruskoj i sovjetskoj povijesti (Revolucija 1917 – La Révolution de 1917, u dva dijela: Pad carizma i izvori Oktobra – La chute du tsarisme et les origines d’Octobre, 1967. i Oktobar, rađanje društva – Octobre, naissance d’une société, 1976), temeljnome području interesa (bio je dugogodišnji urednik časopisa Cahiers du monde russe et soviétique), kao i sintezom Veliki rat: 1914‒1918 (La Grande Guerre: 1914-1918, 1969), slojevitom analizom okolnosti izbijanja I. svjetskog rata i pitanja ratne krivnje. Metodološku inovativnost potvrdio je pionirskim razmatranjem filma kao povijesnoga izvora (Film i povijest – Cinéma et histoire, 1977), a trajnu sklonost komparativnom pristupu knjigama o reprezentaciji i poučavanju povijesti (npr. Kako djeci predočiti povijest – Comment on raconte l’histoire aux enfants, 1981), globalnim sociokulturnim dimenzijama kolonijalizma (Povijest kolonizacije: od osvajanja do neovisnosti: XIII–XX. st. – Histoire des colonisations: des conquêtes aux indépendances: XIIIe-XXe siècles, 1994) i djelovanju svjetskih državnika (Sedmorica zaraćenih 1918–1945: usporedna povijest – Ils étaient sept hommes en guerre 1918-1945: histoire parallèle, 2007). Zaokupljenost suvremenom poviješću (nesvojstveno analistima) pokazuje i popularnim biografijama Pétain (1987), o francuskom maršalu i političaru, te Nikola II. (Nicolas II, 1990), o posljednjem ruskom caru, a i kasnijom fazom opusa, npr. knjigom Sljepoća: jedna druga povijest našeg svijeta (L’Aveuglement: une autre histoire de notre monde, 2015), kritičkim razmatranjem kontroverznih tema u razdoblju od I. svjetskoga rata do terorističkog napada na redakciju časopisa Charlie Hebdo 2015. Vrhunac preokupacija nacionalnom poviješću ostvario je opsežnom sintezom Povijest Francuske (Histoire de France, 2001). Angažirani popularizator povijesti, napisao je više historiografskih knjiga namijenjenih širem i mlađem čitateljstvu (npr. Dvadeseto stoljeće rastumačeno mojem unuku – Le XXe siècle expliqué à mon petit-fils, 2007), istaknuo se i kao voditelj TV emisije Histoire parallèle (1989–2001), a o svome je djelovanju napisao Intelektualnu autobiografiju (Autobiographie intellectuelle, 2011).
