Heraklije I. (grčki Ἡραϰλεῖος, Hērakleῖos), bizantski (istočnorimski) car (Kapadokija, 575 – Carigrad, 11. II. 641). Osnivač dinastije koja je vladala Bizantom 610–717. Sin istoimenoga kartaškog (afričkog) egzarha s kojim se 608. pobunio protiv cara Foke. Pošto je preuzeo vlast u Egiptu, ušao je potkraj 610. bez otpora u prijestolnicu i uz oduševljenje puka svrgnuo i pogubio Foku. Preuzevši potom prijestolje, naslijedio je Carstvo u teškoj poziciji, pritisnuto na zapadu Avarima i Slavenima koji su zavladali unutrašnjošću Ilirika i Trakije, odnosno na istoku Perzijancima koji su do 614. osvojili Siriju, Palestinu i Mezopotamiju, kao i veći dio Armenije. Kada su 619. Perzijanci osvojili i Egipat, a perzijska vojska počela pljačkati Anatoliju, Heraklije je sklapanjem mira s Avarima, uz godišnji danak od 200 000 solida, privremeno osigurao zapadne granice. Provevši reforme, osobno je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom koja se 622. uputila prema istoku i potom osigurala Anatoliju i Armeniju. Iako se 626. Carigrad našao pod velikom opsadom Avara i Slavena s europske strane te Perzijanaca s azijske, uspješna obrana prijestolnice potkopala je ugled avarskog kana i potaknula pobune podložnih mu slavenskih naroda. Velikom pobjedom nad Perzijancima kod Ninive u prosincu 627. izazvao je prevrat na perzijskom prijestolju te 628. zaključio mir kojim su Bizantu vraćena izgubljena područja i granice iz 591. Vlast nad Egiptom obnovio je godinu poslije, a posjetom Jeruzalemu 629. ili 630., kao i svečanim povratkom relikvije Svetog Križa, okrunio je uspješan pohod koji mnogi povjesničari zbog onodobnog propagiranja vjerskog karaktera sukoba između kršćanstva i zoroastrizma smatraju prvim »svetim« ratom europskog srednjovjekovlja. Reintegracija istočnih provincija ponovno je izazvala kristološke prijepore između kalcedonskog i monofizitskog kršćanstva. Heraklije je najprije podupro kompromisni nauk o monoenergetizmu (dvije prirode Krista, ali jedan način djelovanja ili energeia), a zatim njegovu doradbu u obliku monoteletske formulacije (dvije prirode Krista, ali jedna volja ili thelema). Međutim, prije nego što je vlast nad oslobođenim prostorima u potpunosti učvršćena, a vjerska reforma zaživjela, započela su 634. arapska osvajanja Palestine i Sirije. U bitki na rijeci Jarmuku kraj Genezaretskoga (Galilejskog) jezera 636. bizantska je vojska, iscrpljena desetljetnim sukobima s Perzijom, pretrpjela jedan od najtežih poraza u rimskoj povijesti, a padom ključnih uporišta (Damaska 636., Antiohije 637., Jeruzalema 638. te Edese i Dare 639) ponovno su izgubljeni Sirija, Palestina i Mezopotamija, kao i veći dijelovi Armenije. Heraklije je potom usmjerio napore na obranu Anatolije te Egipta, koji je 639–640. bio zahvaćen arapskim prodorom.
U zapadnim provincijama, zbog zaokupljenosti istočnim granicama, nije mogao odgovoriti na vizigotsko osvajanje Kartagene 624. i postupni pad preostalih manjih uporišta na Iberskom poluotoku. Istodobno nije uspio zaustaviti ni prodore Slavena koji su tijekom prve polovice VII. st. zauzeli unutrašnjost Ilirika te veće dijelove Tesalije i Epira. Od balkanskih su posjeda pod neposrednom vlašću Bizanta tako ostali tek jadransko priobalje, južna Grčka, poluotok Halkidika s obližnjim Solunom te Trakija. U tom je razdoblju i postupno napuštena Salona (vjerojatno konačno oko 640). Na osvojenim područjima, osobito nakon poraza Avara 626., slavenske su skupine počele stvarati vlastite neovisne državne tvorevine, odnosno plemenske saveze, koje bizantski izvori nazivaju sklavinijama. S obzirom na Heraklijevu pobjedu nad Avarima pretpostavke o, barem načelnoj i nominalnoj, podložnosti nekih slavenskih skupina Bizantu djeluju utemeljeno. Prema različito tumačenim tvrdnjama Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu O upravljanju Carstvom, u navedenim okolnostima dolazi, na Heraklijev poticaj, do seobe Hrvata koji su se nastanili u dotadašnjim avarskim područjima te su ubrzo potom, također na carev poticaj, prihvatili kršćanstvo, a Konstantin je i dolazak susjednih Srba doveo u vezu s carevim djelovanjem.
Za Heraklijeve vladavine dolazi do grecizacije, odnosno helenizacije države. Iako navodi o formalno-pravnom proglašenju grčkog službenim jezikom nisu točni, neupitno je napustio uporabu latinskoga u upravi te njegovo mjesto ustupio grčkomu koji je, kao glavni jezik Carstvu podložnih naroda, već stoljećima postupno preuzimao vodeću ulogu. U tom je pogledu znakovito napuštanje složene carske latinske titulature, umjesto koje se od 629. kao vladarski naslov sve češće rabi narodni grčki naziv bazilej (basileus). Starija mu je historiografija, posebice pod utjecajem Georgija Ostrogorskog, pripisivala ključnu ulogu u reformi upravne razdiobe Bizanta uvođenjem tematskog sustava, ali takva su tumačenja u novije doba napuštena smještanjem reformi u doba vladavine Heraklijeva unuka Konstansa II.
