Konstans II. (grčki Κώνστας, Kṓnstas, doslovno: mali Konstantin; pravo ime Heraklije Konstantin, grčki Ἡραϰλεῖος Κωνσταντῖνος, Hērakleῖos Kōnstantĩnos), bizantski (istočnorimski) car (Carigrad, 7. XI. 630 – Sirakuza, 15. VII. ili IX. 668). Unuk Heraklija I. i sin Konstantina III. Nakon očeve iznenadne smrti u svibnju 641., uz potporu generala Valentina Arsakida i sve većeg nezadovoljstva naroda carem Heraklijem II. (Heraklonom), Konstans je u rujnu 641. proglašen suvladarom, a već u studenome iste godine, uz potporu Senata, nakon zbacivanja Heraklone postao je samostalni vladar. Do punoljetnosti u njegovo je ime državu vodio Senat, a prve godine vladavine obilježene su daljnjim uzmicanjem pred Arapima – 642. izgubljen je Egipat, a 643. i priobalni libijski gradovi, uključujući pentapolis (Apolonija, Kirena, Berenika, Arsinoja, Ptolemaida) i Tripoli. Sjeverna Afrika, Armenija i Anatolija bile su izložene stalnim arapskim upadima, a flota sirijskog upravitelja Muavije je 640-ih opljačkala niz bizantskih otoka (Cipar, Rod, Kos, Kreta). Tijekom 654–655. izgubljeni su i istočni dijelovi Armenije, a arapsko je brodovlje kod Finike 655. teško porazilo bizantsko pod carevim zapovjedništvom. Izbijanje građanskog rata u kalifatu (656–661) onemogućilo je planiranu Muavijinu opsadu Carigrada te je dovelo 659. do sklapanja povoljnog mira kojim je Bizant dobio godišnji danak od 365 000 solida. Kada je, međutim, 661. Muavija postao novi kalif, prijetnja je obnovljena. Iskoristivši period primirja Konstans je u međuvremenu oko 658. poduzeo pohod protiv Slavena na Balkanu, naselivši slavenske zarobljenike na napuštena područja Anatolije. Novija historiografija drži da je 656–661. uveden tematski sustav koji je do XII. st. bio okosnica bizantske uprave i obrane. Sredinom VII. st. stacioniranjem prethodno mobilnih vojski oblikovane su tako prve maloazijske teme. U vjerskim je pitanjima nastavio podržavati monoteletizam, a nastojeći izbjeći daljnje raskole izdao je 648. Tipos (Τύπος, Týpos), edikt kojim je, bez jasnog zauzimanja strane, pod prijetnjom najstrožih kazni zabranio rasprave o Kristovoj energiji i volji, nastojeći time utišati sukobe. Kada je pak zapadno svećenstvo predvođeno papom Martinom I. i Maksimom Ispovijedaocem na Lateranskoj sinodi 649. osudilo edikt i pritom saveznika našlo u ravenskom egzarhu Olimpiju, Konstans se sukobio s Rimom. Olimpijevom iznenadnom smrću sukob je ugašen, a 653. papa je uhvaćen te nakon dolaska u Carigrad pred carem osuđen i prognan na Krim. Prešavši 663. s vojskom u Italiju, Konstans se sukobio s Langobardima i bez uspjeha opsjedao Benevento, a potom bio svečano dočekan u Rimu kao prvi car koji je osobno posjetio grad nakon IV. st. Potkraj iste godine u Sirakuzi je uredio novu carsku prijestolnicu; dugotrajna careva odsutnost iz Carigrada i zanemarivanje istočnih pokrajina izazvali su opće nezadovoljstvo koje je 668. kulminiralo urotom najbližih mu suradnika u kojoj je ubijen.
