Hertz [hεrc], Gustav, njemački fizičar (Hamburg, 22. VII. 1887 – Berlin, 30. X. 1975). Nećak Heinricha Rudolfa Hertza. Doktorirao (1911) na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, gdje je i zaposlen (1911–14. i 1917–20). Bio je profesor na Halle-Wittenberškom sveučilištu (1922–28) i ravnatelj Fizikalnog instituta Visoke tehničke škole (danas Tehničko sveučilište) u Berlinu (1928–34). Hitlerovim dolaskom na vlast, morao se 1934. zbog židovskoga podrijetla povući s položaja. Nakon II. svjetskoga rata radio je na atomskim istraživanjima u SSSR-u (1945–54). Bio je profesor fizike i ravnatelj Fizikalnog instituta u Leipzigu (1954–61). Za pokus, kasnije nazvan Franck-Hertzov pokus, koji je potvrdio da atomi žive mogu apsorbirati energiju samo određene vrijednosti i tako potkrijepio teoriju kvantiziranosti atoma, podijelio je s Jamesom Franckom Nobelovu nagradu za fiziku (1925). Otkrio je difuzijski postupak razdvajanja smjese izotopa neona (1932), koji je postao važan za tehnologiju obogaćivanja uranija i proizvodnje atomske bombe.
