Hoyle [hil], Fred, engleski astrofizičar (Bingley, Yorkshire, 24. VI. 1915 – Bournemouth, 20. VIII. 2001). Diplomirao je 1936. na Sveučilištu u Cambridgeu, gdje je radio 1945–73. i utemeljio Astronomski institut (1967).
Osnovni su mu doprinosi u teoriji razvoja zvijezda, posebno u razumijevanju nukleosinteze kemijskih elemenata u zvijezdama, u teoriji gravitacije i planetskoj kozmologiji. S Eleanor Margaret Burbidge, Geoffreyjem Burbidgeom i Wiliamom Alfredom Fowlerom objavio je 1957. u časopisu Reviews of Modern Physics članak »Sinteza elemenata u zvijezdama« (»Synthesis of the Elements in Stars«), u kojem su opisani procesi kojima zvijezde nukleosintezom stvaraju gotovo sve kemijske elemente. Uočio je da trojni alfa-proces omogućuje stvaranje ugljika, predvidio je pobuđeno rezonantno stanje jezgre ugljika 126C koje omogućuje fuziju težih jezgara. S Hermannom Bondijem i Thomasom Goldom razvio je teoriju stacionarnoga svemira, koji je stalne gustoće unatoč ekspanziji, i priklonio se ideji da tvar nastaje jednoliko svuda po prostoru. Zastupao je pretpostavku panspermije, i hipotezu o utjecaju organskih spojeva te možebitnih virusa i patogenih bakterija iz međuplanetske tvari na zdravlje ljudi koja nije prihvaćena u znanstvenoj zajednici.
Objavljivao je popularno-znanstvena djela: Priroda svemira (The Nature of the Universe, 1951), Astronomija i kozmologija Astronomy and Cosmology, 1975) i znanstvenofantastična djela: Crni oblak (The Black Cloud, 1957), A kao Andromeda (A for Andromeda, 1962., koautor John Elliot), Prvog listopada je prekasno (October the First Is Too Late, 1966) i dr. Uveo je izraz veliki prasak (Big Bang). Bio je član Royal Society (od 1957), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1964), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1969). Za popularizaciju znanosti dobio je UNESCO-ovu Nagradu Kalinga (1967). Po njem je nazvan planetoid (8077 Hoyle).
