Ivan III. Sobjeski (poljski Jan Sobieski [sob’e'sk’i]), poljski kralj i litavski veliki knez (Olesko kraj Lavova, današnja Ukrajina, 17. VIII. 1629 – Wilanów, Varšava, 17. VI. 1696). Iz velikaške obitelji, obrazovao se u Krakovu, prvo u liceju (Collegium Nowodworskiego, 1640–43) te potom na sveučilištu (1643–46). Humanistički obrazovan, napose u retorici, proputovao je Europu, govorio poljski, latinski, francuski i njemački te naučio tatarski, turski, talijanski, španjolski i grčki; posjedovao je približno 7000 knjiga, zapošljavao knjižničare te od pape dobio dozvolu da čita knjige s Index librorum prohibitorum. Priključio se 1648. obrani protiv ustanka zaporoških Kozaka (tzv. Hmeljnickijev ustanak 1648–51), pri čem je 1651. teško ranjen u bitki kraj Berestečka, jednoj od najvećih kopnenih bitaka XVII. st. Za švedske invazije (Poljsko-švedski rat 1655–60) isprva je priznao vlast švedskog kralja, no 1656. pristupio je vojsci poljskog kralja Ivana II. Kazimira, proslavivši se u trodnevnoj bitki kraj Varšave 28–30. VII. 1656 (kao zapovjednik tatarskih postrojbi) te je ratovao sve do kraja invazije, a potom je 1663. uz kralja ratovao protiv Rusa. Od 1659. biran je u Sejm, a 1665. oženio je francusku plemkinju Marie Casimire Louise de La Grange d’Arquien, pratilju poljske kraljice, ojačavši svoj politički utjecaj. Od 1668. vrhovni zapovjednik (hetman) poljsko-litavske vojske, u Poljsko-kozačko-tatarskom ratu 1666–71. porazio je u središnjoj Ukrajini kozačke i tatarske snage Krimskog Kanata. Nakon abdikacije Ivana II. Kazimira 1668. podupirao je francuske pretendente na poljsko prijestolje te sudjelovao u opstrukciji Sejma i oporbi novoizabranomu kralju Mihaelu I. Koributu Višnjovjeckom, za čije je kratkotrajne vladavine država otrpjela gubitke u početnoj fazi rata protiv Osmanlija (1672–76). Sobjeski je u listopadu 1672. s približno svega 3000 vojnika prodro duboko u tatarski teritorij (tzv. pohod Sobjeskoga), porazivši tatarsko-kozačke snage u nizu bitaka i oslobodivši oko 44 000 ljudi iz tatarskog ropstva, a 11. XI. 1673. porazio je osmanlijske snage u bitki kraj Hotina, dan nakon Mihaelove smrti, što mu je priskrbilo ugled nacionalnog junaka pa je 1674. izabran za poljskog kralja i litavskoga velikog kneza. Tijekom vladavine Sobjeski se prije svega usredotočio na modernizaciju vojske i obranu od Osmanskoga Carstva, 1683. sklopio je sporazum s rimsko-njemačkim carem i hrvatsko-ugarskim kraljem Leopoldom I. o zajedničkoj obrani te je u rujnu iste godine oslobodio Beč od osmanlijske opsade u bitki na Kahlenbergu (u kojoj je poginulo više od 50 000 Osmanlija), nanijevši potom goleme gubitke preostalim osmanlijskim snagama u bitki kraj Párkánya 7–9. X. 1683., zaustavivši prodor Osmanlija u srednju Europu. Zbog pobjeda nad Osmanlijama dobio je nadimak »Poljski lav«, slavljen kao spasitelj Europe (dobivši od pape naziv »Fidei Defensor«, branitelj vjere) i europske kulture. Opterećen obrambenim ratovima protiv Osmanlija i pokušajima da uspostavi savezništva na istoku, s Perzijom i Krimskim Kanatom, pod poljsko-litavsku vlast nije uspio vratiti istočne (ukrajinske) teritorije, pristavši na savezništvo s Ruskim Carstvom, niti učvrstiti sjevernu granicu na Baltiku, a 1691. neuspjelo je napao Moldaviju. Iako je u unutarnjem upravljanju državom osigurao stabilnost, nije imao jasnu unutarnju politiku te je njegova vladavina bila obilježena daljnjom dezintegracijom parlamentarizma, a također nije uspio osigurati da ga naslijedi sin Jakov Ludvig. Posljednje je godine proveo bolestan (pretilost, sifilis, giht), a liječenje živom najvjerojatnije je prouzročilo oštećenje bubrega.
