Kalabrija (talijanski Calabria [kala:'bria]), geografska, povijesna i administrativna regija na istoimenom poluotoku između Jonskog i Tirenskoga mora, južna Italija; 15 222 km², 1 855 454 st. (2021). Duljina obale iznosi 716 km². Obuhvaća pokrajine Catanzaro, Cosenza, Crotone i Vibo Valentia te metropolitansko gradsko područje Reggio Calabria. Pretežno planinsko područje; na krajnjem sjevernom dijelu regije uzdižu se najviši vrhunci Južnih Apenina: Serra Dolcedorme (2267 m) i Monte Pollino (2248 m), oba u nacionalnom parku Pollino, osnovanom 1997; s površinom od 1925 km² najveći je u Italiji. Prema jugu teren se postupno snizuje, a vrhunci postaju zaobljeniji. Središnjim dijelom dominira prostrani masiv Sila (Botte Donato, 1928 m), a južnim Aspromonte (Montalto, 1956 m). Gotovo je trećina Kalabrije pod šumom. Široke i plodne nizine nalaze se u obalnom dijelu, uz zaljeve Corigliano i Squillace na jonskoj strani te Santa Eufemia i Gioia Tauro na tirenskoj. U dolinama rijeka Crati, Neto i Savuto (izviru na padinama masiva Sile) uzgaja se maslina (poslije Apulije najveći talijanski proizvođač maslinova ulja), južno voće (agrumi, osobito klementina; smokva) i vinova loza, u planinskoj unutrašnjosti stoka (ovca, koza), a uz obalu razvijeno je ribarstvo (tunolov). Kalabrija je među najsiromašnijim i gospodarski najslabije razvijenim talijanskim regijama (visoka nezaposlenost, nizak BDP) sa snažnim odseljavanjem. Prehrambena, tekstilna, kemijska i drvna industrija; proizvodnja keramike, papira. Razvija se kulturni (mnogobrojni spomenici iz antičkog i srednjovjekovnoga razdoblja) i kupališni (pješčane plaže) turizam. Upravno je središte regije Catanzaro, a najveći grad Reggio Calabria; ostali su veći gradovi Cosenza i Crotone, a Gioia Tauro važna je prekrcajna i najveća talijanska kontejnerska luka (3,4 milijuna TEU, 2022).
Kalabrija je bila naseljena već u paleolitiku. Potkraj VIII. st. pr. Kr. Grci su započeli osnivati kolonije (Sibaris, Kroton, Regij, Lokris, Skiletij, Metaur i dr.) te je Kalabrija postala važan dio Magne Graeciae. Grčki su se polisi često između sebe borili za prevlast, a tim borbama su sudjelovali i italski Brutijci koji su u IV. st. pr. Kr. u unutrašnjosti osnovali vlastitu konfederalnu državnu tvorevinu sa središtem u današnjoj Cosenzi. Do kraja III. st. pr. Kr. tijekom kojega su se, za punskih ratova, neki grčki polisi borili na strani Kartage (kao i Brutijci), a neki bili rimski saveznici, cijelu su Kalabriju osvojili Rimljani koji su početkom II. st. ondje osnovali više svojih kolonija. Do kraja tog stoljeća Rimljani su izgradili i važnu prometnicu Viu Popiliu koja se nadovezivala na Viu Appiu povezujući Rim s krajnjim jugozapadom poluotoka nasuprot Siciliji, a za cara Oktavijana područje je postalo dio provincije Lukanije i Brutija (Lucania et Brutii), kojoj je središte bio Regij. S padom Zapadnorimskoga Carstva 476. ušla je u sastav Odoakarove države, potom je potpala pod vlast Ostrogota, a Istočnorimsko (Bizantsko) Carstvo ju je zaposjelo 536–537. te je tada dobila ime kojim je prethodno nazivan poluotok Salento u Apuliji. Iako je langobardsko Vojvodstvo (kasnije Kneževstvo) Benevento povremeno zaposjedalo najsjevernije dijelove od kraja VI. do X. st., a Saraceni obalna područja u X. i poč. XI. st., Kalabrija je ostala pod bizantskom vlašću do 1057–60. kada su njome zavladali Normani. Bila je potom dio, prvotno normanskoga, Kraljevstva Sicilije pa nakon njegove podjele tzv. Napuljskoga Kraljevstva (1282–1442) te ponovno jedinstvenog Kraljevstva Sicilije pod vlašću Aragona, Habsburgovaca i Burbona, odnosno, nakon razdoblja napoleonske vladavine 1806–14., burbonskoga Kraljevstva Obiju Sicilija. Poslije Garibaldijevog pohoda 1860. priključena je ujedinjenoj Italiji, a u sukobu u podnožju Aspromontea 1862. talijanska vojska je zaustavila Garibaldijeve postroje u prodoru prema Rimu. Talijanskim ustavom iz 1948. predviđena je regija Kalabrija koja je formirana 1970.
