kvaliteta (njem. Qualität < lat. qualitas: kakvoća, svojstvo).
1. Općenito, ono što označuje (određuje) neki predmet ili pojavu i razlikuje ih od ostalih predmeta ili pojava, svojstvo, osobina, odlika, obilježje, značajka; vrijednost, valjanost, vrsnoća neke stvari, njezina primjerenost određenim uzorima, paradigmama, normama (kvaliteta tehničkih i umjetničkih radova, prirodnih materija, proizvoda, tkanina, namirnica i sl.).
2. U poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji, ocjena svojstava hrane, krme i određenih proizvoda ili pojedinih njihovih sastojaka. Svojstva se mogu mjeriti, tj. ocjenjivati objektivno, s pomoću fizikalnih ili kemijskih postupaka (analiza) ili subjektivno s pomoću jednog ili više ljudskih osjetila (okus, miris, izgled). Pri bilo kojem mjerenju kvalitete važna je preciznost, tj. mogućnost ponavljanja rezultata mjerenja istim instrumentom (uređajem) ili različitim instrumentima iste vrste, te točnost, koja odražava stupanj do kojeg instrument ili subjektivna ljudska ocjena može ponovljenim postupkom dati isti rezultat.
3. U filozofiji, pojam koji sadržava određenje nekog subjekta, bilo njegovu vrsnu razliku, sporedno svojstvo, ili uopće način njegove opstojnosti. U Aristotelovu logičko-ontološkom sustavu kategorija, kvaliteta (ποιόν, poión: kakvo) je akcident (συμβεβηϰός, symbebēkós: pripadak) supstancije pa se u tom smislu javlja i u potonjim, skolastičkim i drugim sustavima kategorija. Kod Demokrita i Epikura kvaliteta se javlja kao oznaka osjetilnog određenja predmeta pri čem se upućuje na dva reda osjetnih kvaliteta: one koje postoje »istinski« (ἐτεῇ, eteēi), tj. objektivno, u samim stvarima, kao što su npr. veličina i oblik, i one koje postoje »po pretpostavci« (νόμῳ, nómōi, ϑέσει, thései), tj. subjektivne, svojstvene čovječjemu doživljavanju, nastale djelovanjem primarnih kvaliteta na osjetne organe, kao što su boja, zvuk, miris, okus, toplina itd. Tu antičku podjelu obnovio je i popularizirao u novovjekoj filozofiji kao razliku između primarnih i sekundarnih kvaliteta John Locke. Pojam kvalitete važan je i u izvaneuropskim filozofijama. Indijski sustav vaiśešika razlikuje 24 kvalitete (guṇa), u filozofiji sāṃkhya se kvalitete dijele u tri skupine; tvrdnja o subjektivnosti (»prividnosti«) osjetnih kvaliteta pojavljuje se u sklopu indijskoga nauka o »mayi« (opsjeni; māyā). Kineska filozofija dijeli kvalitete u suprotne parove (toplo–hladno, tamno–svijetlo) prema dvjema osnovnim suprotnostima ukupne stvarnosti, koje se nazivaju yin i yang.
Odnos doživljajnih kvaliteta – i osjetnih i pojmovnih – prema izvandoživljajnoj (objektivnoj) stvarnosti tvori jedan od središnjih problema zapadne filozofije. Subjektivni karakter svih kvaliteta zastupali su u novovjekoj filozofiji, među ostalima, George Berkeley, David Hume i Gottfried Wilhelm Leibniz. Po Étienneu Bonnotu de Condillacu kvalitete su zapravo objektivirani osjeti; Kant smatra da osjetne kvalitete ne izražavaju svojstva samih stvari (»stvari po sebi«), nego su subjektivne modifikacije osjetnosti, koja je na neki način izvana »aficirana«, podražena. Neki noviji oblici idealizma, npr. empiriokriticizam (Richard Avenarius, Ernst Mach) polaze od pretpostavke da je ukupna stvarnost sazdana od kvaliteta subjektivnoga karaktera (osjeta). Premda se u različitim marksističkim tumačenjima niječe subjektivni karakter kvaliteta, u suvremenoj filozofiji, posebice kod Rudolfa Carnapa, fizičke se stvari ponovno određuju kao osjetilne kvalitete koje se po sličnosti mogu svrstati u određene klase (razrede) kvaliteta. Tako se uspostavlja »zamjedbeni svijet« koji se po Carlu Gustavu Hempelu može, na razini njemu pripadnih pojmova, promatrati kvalitativno-klasifikacijski, tj. s obzirom na spomenute klase sličnosti, i kvalitativno-usporedno, dakle polazeći od bitnih razlika između spomenutih klasa.
