kvartar (prema lat. quartus: četvrti, prema jednoj od povijesnih podjela geološke prošlosti na četiri ere), u geološkoj kronologiji Zemlje, najmlađi period kenozoika (traje od prije 2,58 milijuna godina; → kronostratigrafija). Dijeli se na pleistocen (diluvij) i holocen (aluvij). Pleistocen je trajao gotovo 2,57 milijuna godina, a holocen traje tek 11 700 godina. Osnovno je obilježje kvartara znatan pad prosječne godišnje temperature Zemlje, zbog čega su se u početcima razdoblja zaledile goleme površine kontinenata, osobito na sjevernoj hemisferi. Ledene mase pokrivale su ne samo današnje arktičko područje nego i sjeverne prostore Europe (baltičke zemlje, Rusija, Poljska i sjeverna Njemačka), Sjevernu Ameriku i Sibir. U ostalim je predjelima sjeverne hemisfere zaleđenje zahvatilo područje visokih planina (Alpe, Karpati, Pireneji, Prokletije, Durmitor i dr.). Ostatci morenskoga materijala, koji je nastao djelovanjem ledenih pokrova i ledenjaka, nalaze se u svim područjima nekadašnjega zaleđenja. Oscilacija klimatskih faktora uzrokovala je više glacijala (ledenih doba) i interglacijala (međuledenih doba); u području Alpa bila su četiri glacijala (Günz, Mindel, Riss i Würm). Klimatski su se pojasi u glacijalu pomicali prema ekvatoru, a u interglacijalu prema polovima. To je utjecalo na geološka zbivanja i na biološke promjene. Česte su bile velike seobe organizama, njihovo ugibanje ili prilagođivanje novim prilikama. Samo u toplijim područjima, osobito tropskima, život je tekao kontinuirano, bez većih smetnji. U prostorima između sjevernoga ledenog pokrivača i Alpa u glacijalu je bila uništena termofilna pliocenska flora (Vinca, Syringa i dr.), a u interglacijalima ona je ponovno naselila napuštena područja, pa se na nekim mjestima održala do danas. U Americi i u istočnoj Aziji, gdje nema poprječnih gorskih lanaca, flora je lakše migrirala, pa su se zbog toga stariji elementi također mogli lakše sačuvati do današnjega dana. Kvartarna flora sjeverne i srednje Europe dijeli se u tri osnovne zajednice, koje su se višestruko izmjenjivale. To su flora tundre uz rub leda (Dryas, Betula, Saxifraga i dr.), flora stepe (trave, mahovine i niže grmlje), koja je karakteristična za nezaleđena europska područja u glacijalu, i šumska flora interglacijala (bor, breza, lijeska, brijest, bukva, miješana šuma hrasta i dr.). Klima je znatno utjecala i na raspored faune. Gmazovi i vodozemci nisu imali većega značenja. Ptice su se snažnije razvijale, osobito trkačice, na novozelandskom i australskom području. Sisavci su bili brojno zastupljeni. U Australiji su se snažno razvili tobolčari i kljunaši, a u Južnoj Americi, uz tobolčare, i krezubice. U Sjevernoj Americi, Europi, Aziji i Africi fauna sisavaca bila je vrlo različita. Uz medvjede (Ursus spelaeus, Ursus arctos) bili su značajni vuk, lisica i hijena (Hyaena spelaea). Česti su bili glodavci: dabar (Castor) i svizac (Arctomys). Od pliocenskih rilaša Mastodon dolazi u sjevernoameričkom pleistocenu, a Stegodon u azijskom pleistocenu; od njega je potekao Elephas planifrons. Poslije se pojavio mamut (Elephas primigenius), koji se najdulje održao u Sibiru, gdje je živio i nakon posljednjega glacijala. Od konja je bio značajan Equus przewalskii, koji i danas živi u Mongoliji zajedno s divljim magarcem. Česti su bili nosorošci, divlje svinje, pa jeleni (Cervus megaceros, Rangifer tarandus i dr.). Najznačajniji događaj kvartara svakako je bila pojava čovjeka.
U Hrvatskoj su kvartarne naslage vrlo raširene. U riječnim dolinama taložili su se pijesak, šljunak i sedra, a u jezerima gline. Na otocima i uz obalu na mnogim se mjestima nalaze koštane breče, koje su sastavljene pretežno od kostiju sisavaca. Živi pijesak nataložen je kraj Đurđevca, a praporne su naslage na području Bilogore, Đakovštine, Srijema i dr. Špiljski su sedimenti također prilično rašireni, pa su u njima često sačuvana bogata fosilna ležišta (Hušnjakovo kraj Krapine, Veternica kraj Zagreba, Cerovačke pećine kraj Gračaca i dr.).
