M. 1. Osamnaesto slovo hrvatske latinice i dvanaesto latinske, za sonant /m/, silabičkoga imena em. Oblikovni kontinuitet majuskulne inačice može se pratiti sve do starosemitskoga mem (leksičkoga značenja »voda«), valovito isprekidane okomite linije s pet ili šest poteza, što se posredno izvodi iz egipatskih hijeroglifa za vodu, pričem je valovita linija postavljena vodoravno. U ranome grčkom pismu, kao rezultat pisanja zdesna nalijevo, produžen je nadolje krajnji desni potez. S prelaskom na pisanje u desnom smjeru u grčkoj se minuskuli spušta krajnji lijevi potez, a broj »valova« svodi se na dva. U grčkoj pak je uncijali oblik simetričan, s koso smještenima svim četirima linijama. Odatle je preuzet i u ćirilicu, gdje je uglavnom sačuvao oblik, a poslije i u hrvatsku glagoljicu, možda i latiničkim posredovanjem. Suvremeni majuskulni latinički oblik razvio se iz rimske kapitale, gdje se slovo oblikovalo vrlo slično klasičnomu grčkom obliku, no uz posredovanje italičkih alfabeta (oskički, umbrijski), gdje je cikcak-linija razbijena u tri vertikale. Već u rimskom kurzivu pojavio se minuskulni oblik kakav su uglavnom nasljedovale latiničke srednjovjekovne inačice i koji se pronio sve do danas. U rimskoj su se uncijali oštri bridovi zaoblili, a slovo se još proširilo i skratilo. Prekidanjem duktusa pri pisanju koso zašiljenim perom, u beneventani i gotici, postiže se naglašena oštrina vrhova slovnih lukova.
Kroz povijest hrvatskog latiničkog pravopisanja jedina je osebujnost u pisanju slova m povremena kratica ∼, nastala pod utjecajem latinske prakse kraćenja, a postavlja se na samoglasnik ispred izostavljenoga m (npr. iazichõ = jazikom), u svim regijama, osim u Boki i Slavoniji: M. Marulić 1521., B. Gradić 1567., P. Zoranić 1569., B. Kašić 1628., P. Vitezović 1696.
Hrvatski glas m potječe od praslav. *m i od glasa m dobivenog u tijeku južnoslavenskog i hrvatskog razvoja. Praslavensko m potječe od indoeur. *m i od indoeur. pozajmljenica iz drugih jezika. Hrvatski m nastaje u asimilaciji po mjestu tvorbe od n ispred usnenih suglasnika (zelembać < zelenbać), a u pojedinim slučajima potječe od n ispred metateze likvida (mrijest < *nerstь). Glas m dolazi i u pozajmljenicama iz raznih jezika: magnet (< grč.), moment (< lat.), mafija (< tal.), puma (< španj.), samba (< port.), dama (< franc.), smog (< engl.), mustra (< njem.), mazut (< rus.), smjer (< češ.), majur (< madž.), šamar (< tur.), mikado (< jap.).
2. U mjeriteljstvu (M), znak za decimalni predmetak mega; (M) znak za staru mjernu jedinicu maksvel; (m) znak za mjernu jedinicu metar.
3. U logici, kratica (M) za srednji pojam (lat. terminus medius) u silogističkome zaključku, također i oznaka za premještanje premisa jednoga zaključka prilikom konverzije (metathesis praemissiorum) ili konsonanatâ jednoga jezičnoga korijena.
4. U latinskim natpisima, kratica (M) za Manlius, Marcus, maximus, manipulus i dr.
5. U sustavu rimskih brojeva, znak (M) za broj 1000 (M, od latinski mille: tisuću).
6. U fizici, znak (M) za moment sile i magnetizaciju; znak (m) za masu i magnetski moment.
7. U astronomiji, znak (M) za apsolutnu magnitudu; znak (m) za prividnu magnitudu.