Mažibradić, Horacije (Oracio), hrvatski pjesnik (Venecija, 1566 – Cavtat, 21. X. 1641). Sin pjesnika Maroja. Živio je u Dubrovniku, na Mljetu i u Cavtatu. Nerijetko je kršio zakon pa je bio optužen za ubojstvo. O njegovu životu saznaje se ponajviše iz dvanaesteračkih i osmeračkih poslanica koje je pisao prijateljima Valu Valoviću (Sorkočeviću), Martolici Ranjini, Maru Cipoliću (Dimitroviću) i Ivanu Plavkoviću (Gunduliću). Pogreškom starijih priređivača pripisane su mu neke pjesme Ivana Bunića Vučića, a neke su njegove pjesme objavljene pod očevim imenom ili imenom drugih autora (npr. Nikole Dimitrovića). Mažibradićev književni opus sadržava ljubavno, satiričko, religiozno-duhovno i moralno-refleksivno pjesništvo, nadgrobnice i poslanice te cingaresku Jeđupka. Tomu se može pribrojiti i niz prijepisa starije književne baštine (npr. pjesama Šišmunda Menčetića, Hekube Marina Držića, Vlahinje Ivana Parožića i Jeđupke Mikše Pelegrinovića). Njegovo rano ljubavno pjesništvo u duhu je prvoga naraštaja dubrovačkih petrarkista, osobito Š. Menčetića, a u zrelijim je godinama pisao u skladu s nadolazećim baroknim poetičkim strujanjima, osobito pod utjecajem Giambattiste Marina. U pjesmama religiozno-duhovne tematike i u nadgrobnicama (npr. ocu Maroju) progovara o temama prolaznosti i čovjekova položaja u svijetu, u duhu antičkih filozofema ili kršćanske eshatologije. S druge pak strane, njegova okrnjena cingareska Jeđupka pisana je kao monolog Ciganke-proročice, vještice Znahorice, koja govori o svojim magijskim vještinama. Njegov opus stoji na razmeđu renesansnih i baroknih poetičkih težnji pa je jedan od osebujnijih opusa starije hrvatske književnosti, premda ostaje nedostatno istražen i tek djelomice objavljen.
