struka(e): likovne umjetnosti
vidi još:  Krležijana
Meštrović, Ivan
hrvatski kipar i arhitekt
Rođen(a): Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883.
Umr(la)o: South Bend, SAD, 16. I. 1962.
ilustracija
MEŠTROVIĆ, Ivan, Moja majka, 1908., Split, Galerija Meštrović
ilustracija
MEŠTROVIĆ, Ivan, Psiha, 1927., Split, Galerija Meštrović
ilustracija
MEŠTROVIĆ, Ivan, Zdenac života, Zagreb

Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883South Bend, SAD, 16. I. 1962). Od djetinjstva rezbario u drvu. Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901–06), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. U europskim muzejima proučavao je egipatsko i asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i renesansno kiparstvo (osobito Michelangelova djela), a u Parizu je upoznao radove suvremenih kipara A. Bourdellea, A. Rodina i A. Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada (bio je rektor Akademije u Zagrebu, 1923–42); od 1934. član JAZU (danas HAZU). God. 1942. emigrirao u Italiju i Švicarsku, a 1947. u SAD; bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu.

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905; Izvor života, 1907; Sjećanje, 1908); neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života, 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908–10). U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Pred I. svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života (Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje, Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa), koje je dovršio tek 1954., nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom). U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica (Žena s violinom, Kontemplacija, serija mramornih ženskih aktova suspregnute čulnosti – Sanjarenje, Plesačica, Žena kraj mora, Psihe, Čekanje). U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, 1905; Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić, 1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941).

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938), i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931–39), danas Galerija Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937–41) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.

Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà (1942–46) te Job, Atlantida i Perzefona (1946).

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike; njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su T. Rosandić, M. Studin i D. Penić, a pod njegovim su utjecajem stvarali F. Cota, J. Turkalj, F. Kršinić i L. Lozica. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970).

Darovnicom je svojem narodu 1952. ostavio mnoga svoja djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica. Sabor RH je 1991. donio Zakon o Fondaciji Ivana Meštrovića, koja je 2007. izmjenom zakona preimenovana u Muzeje Ivana Meštrovića.

Citiranje:

Meštrović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.5.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mestrovic-ivan>.