Metković, grad i luka na obali Neretve, 20 km uzvodno od njezina utoka u Jadransko more, Dalmacija; 13 971 st. (2021). Između dvaju svjetskih ratova Metković je bio glavna neretvanska luka (izvoz drva iz Bosne i Hercegovine). Značenje glavne luke izgubio je sredinom XX. st., odn. izgradnjom luke Ploče. Prehrambena (mlin, tvornica tjestenine; proizvodnja stočne hrane), grafička i metalna industrija. Na lijevoj obali Neretve na brežuljku Predolac nalazi se neoromanička župna crkva sv. Ilije Proroka (gradskoga zaštitnika) iz 1870. sa zvonikom te u blizini crkvica sv. Ivana Nepomuka i sv. Roka s grobljem (oko 1857), ispod kojih se prostire grad, dok je na desnoj obali u novije doba sagrađena crkva sv. Nikole (1993–2012). Na Predolcu je i pravoslavna crkva sv. Đorđa (1847–52) s kupolom, renovirana 2005. U adaptiranoj zgradi Vage, bivše upravne zgrade duhanske otkupne stanice, nalaze se od 2013. Prirodoslovni muzej, nastao iz Ornitološke zbirke Dragutina Rucnera, te Gradska knjižnica i čitaonica. Prema nacrtu Aleksandra Freudenreicha izgrađeno je i 1977. otvoreno Gradsko kulturno središte Metković s dvije pozornice, Kazališnom dvoranom i Ljetnom scenom te galerijskim prostorom.
Prvi tragovi naseljenosti potječu iz prapovijesti i pripisuju se ilirskomu stanovništvu: na mjestu crkve sv. Ivana Nepomuka i sv. Roka i groblja ustanovljeni su tragovi gradinskoga naselja brončanoga i željeznoga doba, dok se na predjelu Dubravica južno od grada, na bregovitu položaju Veraje-Rep nalaze grobne kamene gomile i ostatci gradinskoga naselja. U razdoblju antike prostor sjeverno i sjeverozapadno od grada uglavnom je vezan uz Naronu i naronitanski ager (villa rustica na položaju Jerkovac), no slučajni nalazi južno od grada, na području Dučinovaca te na predjelu Dubravica i Koševa svjedoče da je i prostor samog Metkovića bio naseljen u antici.
Naselje Metković prvi se put spominje 1422. kao toponim podno brda Predolca na lijevoj obali Neretve. Ime je dobilo po istoimenoj obitelji koja se u Neretvanskoj krajini održala do početaka XVIII. st. Naselje je s ostatkom Neretvanske krajine od 1499. pod osmanskom vlašću. U to su doba na širem neretvanskom prostoru važniju stratešku ulogu imali utvrđeni grad Vratar (spominje se u XV. i XVI. st.) te osmanska utvrda Kula Norinska, izgrađena početkom XVI. st. Uz sporadična spominjanja, npr. u zemljovidu Giacoma Gastaldija (1570), o samome Metkoviću do druge polovice XVII. st. gotovo da i nema podataka. Naselje nije bilo opasano bedemima pa je za Kandijskoga i Morejskoga rata bilo izloženo uskočkim napadima, za kojih je 1662. zapaljeno, a 1684. te opet potkraj 1685. ili na početku 1686. i razoreno. Mlečani ga zauzimaju 1694. te doseljavaju novo stanovništvo, uglavnom iz istočne Hercegovine. Kao utočište od napada obnavljaju kule oko kojih se organiziraju ključne građevine (1700. sagrađena je crkva koja je proširivana 1780. i 1830). Strahujući od osmanskoga napada, u ožujku 1716. Mlečani stanovništvo sklanjaju u Opuzen te se povlače i razaraju naselje, ali ga već u rujnu ponovno zaposjedaju. Od konačnog utvrđivanja granice 1719., Metković je pod vlašću Mletačke Republike bio do kraja njezina postojanja 1797. Razvoj grada ubrzan je mletačkim napuštanjem Gabele 1716. i osnivanjem nove neretvanske luke, a 1719. Metković postaje i samostalna župa. Za prve austrijske vladavine u Dalmaciji 1797–1806. u gradu je zadržana stara uprava, a onamo su bila poslana dva liječnika zbog velikog broja oboljelih od malarije. Za francuske uprave 1806–13. izgradnjom Napoleonove ceste Metković je postao prometno središte, trgovište te 1812. općinsko središte (do tada je pripadao Opuzenu, kojemu je opet nakratko pripojen 1816–23). Od 1814. do 1918. bio je, kao i ostatak Dalmacije, pod austrijskom vlašću. Premještanjem kotarskoga ureda (preture; ukinuta 1870) iz Opuzena u Metković 1854. postaje i administrativno središte Donjega Poneretavlja. Od 1868. u sklopu je makarskoga kotara te naposljetku od 1880. središte kotara. U općini su do 1870. na vlasti autonomaši, potom do kraja postojanja Austro-Ugarske Monarhije Narodna stranka. Već je 1871. uveden hrvatski kao službeni jezik te se 1873. otvara Narodna čitaonica (Hrvatska čitaonica od 1891). Metković je 1823. dobio lučki ured, otvaraju se javna pučka škola 1845., poštanski ured 1849., ljekarna 1881., Veterinarska služba 1884. Prometnim povezivanjem s Mostarom (cestom 1865. i željeznicom 1885) i izgradnjom luke (1870-ih i 1880-ih) započeo je intenzivniji razvoj grada koji se, nakon gradnje mosta preko Neretve 1885. te izmjenom njezina toka, proširio na desnu stranu rijeke i njezinu dolinu. Nakon I. svjetskog rata ojačali su lučki promet, trgovina, ugostiteljstvo te industrija i obrt, pa Metković u XX. st. i strukturom stanovništva, koje je do tada bilo pretežno ratarsko, postaje gradom. Administrativno je u Kraljevini SHS odn. Jugoslaviji bio u Dubrovačkoj oblasti (1922–29), Primorskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41). U gradu je 1923. otvorena i Antimalarična stanica, koja 1927. prerasta u zdravstvenu stanicu. Za NDH grad je pripadao Velikoj župi Hum. Kao prometno čvorište željeznicom i cestom povezano s Dubrovnikom i Sarajevom te cestom sa Splitom bio je s okolicom 1943–44. izložen savezničkim bombardiranjima pretrpjevši velika razaranja. Jedinice jugoslavenskih partizana ušle su u grad potkraj listopada 1944. Gospodarski napreduje nakon II. svjetskog rata, mada od sredine 1960-ih opada važnost gradske luke (većinu prometa preuzima luka Ploče). U razdoblju socijalističke Jugoslavije otvoreni su Škola učenika u privredi 1948., Gimnazija 1954., nova zgrada Doma zdravlja s rodilištem 1970., zgrada Doma kulture 1977. te nekoliko industrijsko-trgovačkih poduzeća. Za Domovinskoga rata 1991–92. grad je više puta granatiran.
