münchenski krug, neformalni naziv, uvriježen od 1950-ih, za nekolicinu hrvatskih slikara koji su studirali u Münchenu početkom XX. st. te presudno utjecali na sazrijevanje modernizma u hrvatskoj umjetnosti.
Skupinu su isprva činili Vladimir Becić, Oskar Herman, Miroslav Kraljević i Josip Račić, a novija povijest umjetnosti pridružuje im i Nastu Rojc. Školovali su se oko 1904–10. u privatnim školama (Anton Ažbè, Heinrich Knirr, Moritz Heyman) i na ALU-u (Johann Caspar Herterich, Hugo von Habermann) te su u münchenskim umjetničkim krugovima bili poznati kao Die Kroatische Schule (hrvatska škola).
Ondje su se priklonili liniji čistog slikarstva s izvorištima u francuskoj umjetnosti, ponajprije u slikarstvu Édouarda Maneta, dok su Becić i Kraljević poslije u Parizu prihvatili Cézanneova oblikovna načela. Šireći tematski repertoar prema prizorima urbanog života i onima svakodnevice, te nudeći gledatelju individualno i socijalno-klasno samoprepoznavanje, umjesto dotadašnjega kolektivnog i nacionalno-povijesnoga, mijenjaju ustaljeni model recepcije umjetničkoga djela. Osim formalnih i ikonografskih inovacija, u hrvatsko slikarstvo unose nove kulturne koncepte, poput introvertiranoga građanskog individualizma, ideje o umjetniku kao samosvjesnom pojedincu zaokupljenom problemima vlastita stvaralaštva te umjetnosti kao zasebne realnosti.
Njihovo stvaralaštvo poslužilo je kao orijentir hrvatskim umjetnicima u prihvaćanju sezanizma i ekspresionizma, osobito slikarima prve i druge faze Proljetnog salona, praške četvorice te Grupi trojice, pri čemu su ključne bile zagrebačke posmrtne izložbe, Kraljevićeva 1913. u Salonu Ulrich i Račićeva 1920. u MUO-u, a njihova djela izlagana su i na izložbama Proljetnoga salona (Zagreb 1917. i Osijek 1920). Stavivši u središte individualnost i autonomnost umjetničkih vrijednosti te prebacivši fokus sa srednjoeuropskoga kulturnog kruga (Beč, München) na Pariz i francusko slikarstvo, presudno su utjecali na tijek hrvatske umjetnosti. Ondašnja kritika isticala ih je u tisku kao predstavnike »našeg impresionizma«, na njihovu važnost upozorili su Antun Gustav Matoš već 1909., Kosta Strajnić 1915. i 1917. i Antun Branko Šimić 1921. Artur Schneider je Kraljeviću posvetio prvu hrvatsku umjetničku monografiju 1918., a Ljubo Babić ih je u svojim sintezama hrvatske umjetnosti kanonizirao kao začetnike hrvatskoga slikarskog modernizma (1928–29).
Priređene su im izložbe u Modernoj galeriji u Ljubljani 1952. i Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1973.
