praška četvorica (praška četvorka, grupa četvorice), neformalni naziv skupine slikara (Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj) koji poslije I. svjetskog rata, nakon boravka i studija u Pragu, donose avangardne poticaje na hrvatsku likovnu scenu.
Prvi put zajedno nastupaju 1919. na zagrebačkoj izložbi Proljetnoga salona, gdje su dominirali količinom izloženih ostvarenja te donijeli promjene u formalno-stilskom i ikonografskom smislu, zbog čega se dio slikara umjerenije poetike odvaja u Grupu nezavisnih (s Varlajem), dovevši do smjene generacija na hrvatskoj likovnoj sceni. Za njihovo formiranje glavno je polazište baština slikara münchenskoga kruga, osobito Kraljevićeva interpretacija Cézanneova slikarstva i elementi ekspresionizma, a presudan je bio utjecaj Praga i njegove atmosfere sklone avangardnim tendencijama i kozmopolitizmu te Uzelčeva profesora Jana Preislera, predstavnika češkoga simbolizma koji se tada također oslanja na Cézanneove postavke. Prikazima urbanog predgrađa i likova s društvenih margina u hrvatsku sredinu donose ikonografske inovacije, a formalno-stilski na njihovim su slikama vidljivi Cézanneova paleta, konstrukcija te kratak i koso položen potez, ekspresionistički elementi poput višestrukih očišta, ukošena prostora slike, deformativnih tendencija i nestabilne kompozicije, dok je dramatičnost artikulirana slobodnim i uskovitlanim potezom te svjetlosnim kontrastima.
Iako nikad za života nisu izlagali kao grupa, priređene su im zajedničke izložbe u Zagrebu, u Kabinetu grafike JAZU 1956. i u Umjetničkom paviljonu 2013.
