Olimpijske igre

Olimpijske igre (OI), u staroj Grčkoj, sportske igre (priredbe) koje su se održavale u čast boga Zeusa; u moderno doba, međunarodna natjecanja u mnogobrojnim sportovima i disciplinama koja se održavaju svake četiri godine u drugoj zemlji (ljetne i zimske OI održavaju se naizmjence svake dvije godine).

OI u staroj Grčkoj

Antičke igre održavale su se u grčkome svetištu Olimpiji na Peloponezu (u Elidi). Prema jednoj inačici mita, utemeljio ih je Pelop u spomen na pobjedu protiv Enomaja, prema drugoj, osnovao ih je Heraklo. Odigravale su se od 776. pr. Kr., kada su zadobile svegrčki značaj (tada se ujedno počeo bilježiti i slaviti pobjednik natjecanja), iako su se i prije u Olimpiji svake godine organizirala natjecanja. Prvotne su olimpijske svečanosti najvjerojatnije povezane s religijskim obredima i kultom mrtvih; tijekom vremena sportska su natjecanja postala samostalnim, glavnim dijelom svečanosti. Održavale su se svake četiri godine, a razdoblje između dviju uzastopnih OI nazivalo se olimpijadom.

Isprva su trajale jedan dan (jer se natjecalo u samo jednoj disciplini, utrci na jedan stadij, tj. 192 m), no postupno se program igara proširivao: na XIV. OI (724. pr. Kr.) postojećoj je utrci pridodana utrka na dvostruku udaljenost (δίαυλος, díaulos), na XV. OI (720. pr. Kr.) utrka na duge staze (δόλιχος, dólikhos), dok je na XVIII. OI (708. pr. Kr.) uveden petoboj (πένταϑλον, péntathlon), natjecanje koje se sastojalo od trčanja na jedan stadij, skoka u dalj, bacanja diska i koplja, te hrvanja; u program XXIII. OI (688. pr. Kr.) uvršteno je šakanje, na XXV. OI (680. pr. Kr.) utrke kola četveroprega, a na XXXIII. OI (648. pr. Kr.) utrke na konjima i pankratij (παγϰράτιον, pagkrátion), spoj hrvanja i šakanja. Potkraj VII. i u VI. st. pr. Kr. program se proširivao preinakama osnovnih sportskih disciplina te su uvedena natjecanja mladića (do 18 godina), čime se trajanje igara produljilo na pet dana: prvi dan održavala se svečanost žrtvovanja, otvaranje igara i natjecanje trubača, drugi dan natjecanja mladića, treći dan atletska natjecanja i susreti u borilačkim sportovima, četvrti dan natjecanja na hipodromu, petoboj i trka hoplita, a peti su se dan ovjenčavali pobjednici, te održavala žrtvovanja i slavlja u njihovu čast. Usporedno s proširenjem programa širio se i krug sudionika sportskih natjecanja: na prvih 15 OI (776–720. pr. Kr.) natjecali su se stanovnici gradova na Peloponezu te je uz stanovnike Elide bilo najviše Mesenjana, početkom VII. st. pr. Kr. pridružili su im se stanovnici Atene i Tebe, potom i maloazijskoga grada Smirne pa su OI postupno postajale događajem na kojem su se okupljali sudionici iz čitave Grčke. O njihovoj važnosti svjedoče i opsežne pripreme što su im prethodile: dugo prije početka OI glasnici bi po cijelome grčkom svijetu objavljivali točno održavanje svečanosti (jer se nadnevak mijenjao), a s obzirom na to da je, zbog čestih ratova među pojedinim polisima, bilo nužno osigurati siguran put i povratak kući svim sudionicima natjecanja, istodobno su oglašavali primirje – ekeheriju (ἐϰεχειρία, ekekheiría), kojega se narušavanje najoštrije kažnjavalo. Igrama su mogli pristupiti slobodni građani grčkoga podrijetla, »barbari« i robovi mogli su biti samo gledatelji, a udane žene nisu smjele biti ni u publici. Sva sportska natjecanja održavala su se pod strogim nadzorom, u početku dvojice, potom devetorice sudaca, tzv. helanodika (῾Ελλανοδίϰαι, Hellanodíkai), koji su dijelili natjecatelje prema kategorijama te proglašavali pobjednike, kiteći ih vijencem od divlje masline, za koji su Grci vjerovali da posjeduje osobitu snagu te da pobjednicima, koji su uživali veliku slavu, osigurava Zeusovu zaštitu.

Olimpijske igre imale su također iznimnu političku i gospodarsku važnost: za njihova su se održavanja okupljali trgovci iz dalekih krajeva, održavali veliki sajmovi, potpisivali važni državni dokumenti, a izaslanstva pojedinih grčkih polisa donosila su bogate darove. Zahvaljujući igrama, u Olimpiji je isprva izgrađeno nekoliko hramova, a potom i drugih građevina. Unutar olimpijskoga svetišta Altisa nalazili su se: Herajon, hram božice Here, najstariji objekt u Olimpiji (između 600. i 590. pr. Kr.); Metroon, hram posvećen majci bogova Reji, koje je kult izjednačen s Kibelinim (IV. st. pr. Kr.); Zeusov hram, središnje kultno mjesto, dug 64 m, širok oko 28 m, visok oko 21 m (V. st. pr. Kr.); helenistička šareno oslikana stoa (poznata kao »dvorana jeke«), duga 97 m, u kojoj su se za lošega vremena održavala natjecanja u borilačkim sportovima; Filipej, omanji tolos u jonskome stilu (IV. st. pr. Kr.); 12 riznica, koje su služile za odlaganje i izlaganje skupocjenih darova donesenih u Olimpiju; Pritanej, svojevrsna upravna kuća, gdje se čuvala tzv. vječna vatra te su se u posebnoj prostoriji na gozbi okupljali olimpijski pobjednici. Izvan Altisa nalazili su se: buleuterij, u dvorištu kojeg se nalazio kip Zeusa Horkiosa (»zaštitnika zakletve«), ispred kojega su natjecatelji polagali svečanu prisegu; konačište Leonidajon (IV. st. pr. Kr.); gimnazij s palestrom, najveća građevina u Olimpiji u kojoj su boravili i pripremali se budući olimpijci (II. st. pr. Kr.); stadion, na kojem su se održavala sva natjecanja osim konjskih utrka, pravokutna oblika, dug 192 m, natkrivenim prolazom povezan sa svetištem, koji je mogao primiti oko 45 000 gledatelja (današnji ostatci iz IV. st. pr. Kr.); hipodrom, dug oko 780 m (ostatci nisu pronađeni).

Nakon vrhunca OI za tzv. klasičnoga razdoblja antičke Grčke u V. st. pr. Kr., u IV. st. pr. Kr. započele su promjene: iako su olimpijske svečanosti i dalje bile raskošne, odnos Grka prema sportu postupno se mijenjao – sve je više u njega prodirao profesionalizam, a gledatelji su željeli gledati većinom napete prizore, pa su u središte zanimanja došle borilačke discipline (hrvanje, šakanje i pankratij). U razdoblju helenizma OI su zadobile nove značajke – svi su natjecatelji bili profesionalni sportaši, a njihovim slanjem na igre vladari su nastojali proširiti svoju slavu. Od prve polovice II. st. pr. Kr. na OI su sudjelovali i Rimljani te su im rimski carevi, počev od Oktavijana, posvetili veliku pozornost i osiguravali izdašnu novčanu potporu (o popularnosti OI svjedoči i činjenica da ih je mogao zabraniti samo car). Unatoč tomu, rimski car Teodozije I. Veliki zabranio je 393. njihovo daljnje održavanje, držeći ih poganskom tradicijom, a Teodozije II. dao je 426. uništiti sve poganske hramove u Olimpiji.

Moderne OI

Zamisao o obnovi OI dao je Pierre de Coubertin, na čiju je inicijativu 1894. u Parizu održan Međunarodni sportski kongres, a iste godine osnovan i Međunarodni olimpijski odbor (MOO); prve ljetne OI održane su 1896. u Ateni (natjecanja u atletici, gimnastici, mačevanju, streljaštvu, plivanju, biciklizmu, tenisu, dizanju utega i hrvanju), a prve zimske 1924. u Chamonixu (natjecanja u skijanju, nordijskim disciplinama, klizanju, hokeju na ledu, curlingu i vožnji bobom). Od 1932. igre traju 15 dana; do 1992. ljetne i zimske OI održavale su se u istoj godini, otad se održavaju naizmjence svake dvije godine (sljedeće zimske su se održale 1994. u Lillehammeru, a ljetne 1996. u Atlanti).

Olimpijske igre natjecanja su sportaša u pojedinačnim i ekipnim sportovima, a ne natjecanja država. Njihov simbol (u uporabi od 1920), pet povezanih raznobojnih krugova na bijeloj podlozi, što predstavlja jedinstvo pet kontinenata, osmislio je Coubertin 1913., uz geslo igara na latinskome jeziku citius, altius, fortius (brže, više, snažnije; od 2021. citius, altius, fortius – communiter [brže, više, snažnije – zajedno]). Olimpijskim pokretom rukovodi MOO te je izbor grada domaćina njegovo isključivo pravo. Za organizaciju OI može se javiti grad kandidaturu kojega je odobrio nacionalni olimpijski odbor; izbor se obavlja sedam godina prije održavanja OI. U igrama može sudjelovati sportaš kojega prijavi njegov nacionalni odbor te koji ispunjava olimpijske norme; za pojedinačne sportove pojedini odbor ne može prijaviti više od tri natjecatelja, dok za ekipne međunarodni savezi organiziraju kvalifikacijska natjecanja. Ne postoji dobna granica za natjecatelje, osim one koju radi zdravstvenih razloga utvrđuje međunarodni savez pojedine sportske grane. Za trajanja igara natjecatelji i njihovo vodstvo smještaju se radi sigurnosti u Olimpijsko selo (prvi put sagrađeno za OI 1932), u kojem se osim odvojenih objekata za natjecatelje i natjecateljice nalaze i komunalni objekti (restoran, pošta, trgovine i dr.).

Otvorenje OI održava se dan prije početka natjecanja (igre otvara državni čelnik zemlje domaćina), a započinje svečanom povorkom natjecatelja i djelatnika pojedinih zemalja; od 1928. grčki natjecatelji stupaju na čelu povorke, a natjecatelji zemlje domaćina na kraju. Za izvođenja olimpijske himne (službeno izvedena u Ateni 1896., izvodi se na svakom otvorenju od 1960) na stadion se unosi vodoravno raširena olimpijska zastava i podiže na stup (od 1920). Trkači štafetno (od 1936) unose olimpijsku baklju, simbolično upaljenu u Olimpiji mjesecima prije otvorenja OI, a posljednji trkač pali olimpijski plamen, koji plamti do kraja igara. U ime svih sudionika, jedan od natjecatelja zemlje domaćina polaže olimpijsku prisegu (od 1920). Troje prvoplasiranih, pojedinačno i ekipno, primaju zlatnu, srebrnu ili brončanu medalju (od 1904; pobjedničko postolje uvedeno je 1932), a zatim se, uz izvođenje himne zemlje prvoplasiranoga, na stup podižu zastave zemalja trojice prvoplasiranih pojedinaca ili triju ekipa. Nakon završetka svih natjecanja na istom se mjestu održava i svečanost zatvaranja (igre zatvara predsjednik MOO-a), a stadionu se dodjeljuje počasni pridjevak »olimpijski«.

Od 1960., a od 1988. neposredno nakon Olimpijskih igara, u gradu domaćinu održavaju se Paraolimpijske igre.

Suprotno ideji olimpizma, sudbina modernih OI često je ovisila o različitim društvenim i političkim okolnostima: zbog svjetskih ratova nisu održane 1916 (Berlin), 1940 (zimske u Sapporu i ljetne u Tokyju, odnosno Helsinkiju) i 1944 (zimske u Cortini d’Ampezzo, ljetne u Londonu), a one u Berlinu 1936. iskoristio je Adolf Hitler za promidžbu nacističke ideologije i njemačke vojne moći. Bilo je i nekoliko bojkota OI, npr. u Montréalu 1976. 29, uglavnom afričkih, zemalja nije nastupilo jer nije diskvalificiran Novi Zeland, kojega je ragbijaška reprezentacija igrala u Južnoafričkoj Republici, kojoj je zbog aparthejda bilo zabranjeno sudjelovati na OI 1964–92; više od 60 zemalja na čelu sa SAD-om bojkotiralo je OI u Moskvi 1980. zbog sovjetske vojne intervencije u Afganistanu godinu prije, a Sovjetski Savez i 14 njegovih komunističkih savezničkih zemalja (kao i još nekoliko neovisno o njima) bojkotirali su igre u Los Angelesu 1984. Najtragičniji događaj zbio se za OI u Münchenu 1972., kada su palestinski teroristi u Olimpijskom selu ubili dvojicu te oteli devetoricu izraelskih sportaša, koji su zatim poginuli u akciji spašavanja.

Od OI u Melbourneu 1956. na završnoj svečanosti sudionici izlaze zajedno kao simbol svjetskog jedinstva (uz Melbourne, grad domaćin tih igara bio je i Stockholm, u kojem su se zbog australskoga zakona o karanteni za životinje održala natjecanja u jahačkim disciplinama), a uz mnogobrojna sportska postignuća OI su zapamćene i po zajedničkom nastupu Istočne i Zapadne Njemačke u Melbourneu 1956., po prvom sudjelovanju Južnoafričke Republike nakon 32 godine u Barceloni 1992., ili zajedničkom mimohodu Sjeverne i Južne Koreje u Sydneyu 2000.

OLIMPIJSKE IGRE

 

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE

 

Sportovi zastupljeni na XXXIII. (ljetnim) Olimpijskim igrama u Parizu 2024. (prema klasifikaciji MOO-a*):

*u pojedinim se sportovima natjecanja dodatno odvijaju u više disciplina, kategorija ili stilova

 

Sportovi zastupljeni na XXIV. (zimskim) Olimpijskim igrama u Pekingu 2022. (prema klasifikaciji MOO-a*):

*u pojedinim se sportovima natjecanja odvijaju u više disciplina, kategorija ili stilova

 

Hrvati na OI

Početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz Franju Bučara, koji se, oduševljen idejom o obnovi OI, već početkom 1900-ih zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. Tek nakon stvaranja suverene države i osnivanja Hrvatskoga olimpijskog odbora hrvatski su sportaši počeli nastupati pod hrvatskom zastavom; prije toga nastupali su pod austrijskom, talijanskom i jugoslavenskom, a u tome su razdoblju među najuspješnijim hrvatskim olimpijcima bili Matija Ljubek, s dvjema osvojenim zlatnim medaljama (Montréal 1976., Los Angeles 1984), jednom srebrnom (Los Angeles 1984) i brončanom (Montréal 1976) te vaterpolska vrsta s trima zlatnim medaljama (Ciudad de México 1968., Los Angeles 1984., Seoul 1988) i četirima srebrnima (Helsinki 1952., Melbourne 1956., Tokyo 1964., Moskva 1980).

Hrvatski su sportaši prvi put pod hrvatskom zastavom nastupili 1992. na zimskim OI u Albertvilleu, odnosno na ljetnima iste godine u Barceloni. Najveći uspjeh postigla je skijašica Janica Kostelić (tri zlatne i jedna srebrna medalja 2002. u Salt Lake Cityju, zlatna i srebrna 2006. u Torinu), veslači, braća Martin i Valent Sinković (zlatna medalja 2016. u Rio de Janeiru i 2020 [2021] u Tokyju i 2024. u Parizu, srebrna 2012. u Londonu), muška rukometna reprezentacija (zlatna medalja 1996. u Atlanti i 2004. u Ateni, brončana 2012. u Londonu), atletičarka Sandra Perković (zlatna medalja 2012. u Londonu i 2016. u Rio de Janeiru, te brončana 2024. u Parizu), muška vaterpolska reprezentacija (zlatna medalja 2012. u Londonu, srebrna 1996. u Atlanti, 2016. u Rio de Janeiru te 2024. u Parizu) te dizač utega Nikolaj Pešalov (zlatna medalja u Sydneyu 2000. i brončana 2004. u Ateni). Zlatne olimpijske medalje osvojili su i streljač Giovanni Cernogoraz (2012), atletičarka Sara Kolak, streljač Josip Glasnović te jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić (sve 2016), taekwondoašica Matea Jelić, tenisači Mate Pavić i Nikola Mektić (sve 2020 [2021]), te džudašica Barbara Matić (2024), a pojedini su nastupi naših olimpijaca ostali zapamćeni kao iznimni trenutci u povijesti hrvatskoga sporta (npr. nastup hrvatske muške košarkaške reprezentacije 1992. u Barceloni, koja je srebrnu medalju osvojila nakon glasovite finalne utakmice protiv »reprezentacije iz snova« SAD-a).

Medalje hrvatskih sportaša na OI do 1992.

 

Medalje hrvatskih sportaša na ljetnim OI