struka(e): sport
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, paljenje olimpijske vatre, crtež s antičke vaze
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, boksač Teofilo Stevenson (Kuba) pobjednik u superteškoj kategoriji, Moskva 1980.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, ceremonija otvaranja OI u Los Angelesu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, cilj utrke za žene na 100 m (slijeva: F. Rosenfeld, B. Robinson, E. Smith), OI u Amsterdamu 1928.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, četverac s kormilarom na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, D. Fosbury na OI u Méxicu 1968.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, D. Pietri u maratonskoj utrci, OI u Londonu 1908.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Dražen Petrović i Clyde Drexler na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Duje Draganja na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Edwin Moses na OI u Los Angelesu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, F. Winders, dizanje utega, OI u St. Louisu 1904.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Goran Ivanišević na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, hrvatska rukometna reprezentacija na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, hrvatska vaterpolska reprezentacija na OI u Atlanti 1996.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Ivan Ljubičić i Mario Ančić na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, J. E. Storholt, utrka u brzinskom klizanju na 1500 m, OI u Innsbrucku 1976.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, J. Owens u skoku udalj, OI u Berlinu 1936.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Janica Kostelić na OI u Salt Lake Cityju 2002.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Joško Kreković i hrvatska vaterpolo reprezentacija i vodstvo na OI Atlanta 1996. (srebrna medalja)
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, K. Witt na OI u Sarajevu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Kip Keino na OI u Méxicu 1968.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Mark Spitz na OI u Münchenu 1972.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Matija Ljubek
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Matti Nykänen na OI u Sarajevu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, natjecanje u gađanju lukom i strijelom za žene, OI u Londonu 1908.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, natjecanje u gađanju pištoljem na 30 m, OI u Stockholmu 1912.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Nikolaj Pešalov na OI u Sydneyu 2000.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, osmerac na OI u Sydneyu 2000.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, plivanje, start utrke na 400 m slobodno, OI u Parizu 1924.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, posada Deutschland II na startu utrke boba dvojca, OI u Sapporu 1972.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, prvi nastup hrvatskih reprezentativaca na OI u Albertvilleu 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, reprezentacije u hokeju na ledu SAD-a i SSSR-a na OI u Lake Placidu 1980.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Siniša i Nikša Skelin na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, skijaško trčanje, muški, start štafete na 4 x 10 km, OI u Innsbrucku 1976.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, start utrke na 100 m, OI u Ateni 1896.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Stojko Vranković i Michael Jordan na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, svečano otvorenje obnovljenih OI u Ateni 1896.

Olimpijske igre (OI), u staroj Grčkoj, sportske igre (priredbe) koje su se održavale u čast boga Zeusa; u moderno doba, međunarodna natjecanja u mnogobrojnim sportovima i disciplinama koja se održavaju svake četiri godine u drugoj zemlji (ljetne i zimske OI održavaju se naizmjence svake dvije godine).

OI u staroj Grčkoj

Antičke igre održavale su se u grčkome svetištu Olimpiji na Peloponezu (u Elidi). Prema jednoj inačici mita, utemeljio ih je Pelop u spomen na pobjedu protiv Enomaja, prema drugoj, osnovao ih je Heraklo. Odigravale su se od 776. pr. Kr., kada su zadobile svegrčki značaj (tada se ujedno počeo bilježiti i slaviti pobjednik natjecanja), iako su se i prije u Olimpiji svake godine organizirala natjecanja. Prvotne su olimpijske svečanosti najvjerojatnije povezane s religijskim obredima i kultom mrtvih; tijekom vremena sportska su natjecanja postala samostalnim, glavnim dijelom svečanosti. Održavale su se svake četiri godine, a razdoblje između dviju uzastopnih OI nazivalo se olimpijadom.

Isprva su trajale jedan dan (jer se natjecalo u samo jednoj disciplini, utrci na jedan stadij, tj. 192 m), no postupno se program igara proširivao: na XIV. OI (724. pr. Kr.) postojećoj je utrci pridodana utrka na dvostruku udaljenost (δίαυλος, díaulos), na XV. OI (720. pr. Kr.) utrka na duge staze (δόλιχος, dólikhos), dok je na XVIII. OI (708. pr. Kr.) uveden petoboj (πένταϑλον, péntathlon), natjecanje koje se sastojalo od trčanja na jedan stadij, skoka u dalj, bacanja diska i koplja, te hrvanja; u program XXIII. OI (688. pr. Kr.) uvršteno je šakanje, na XXV. OI (680. pr. Kr.) utrke kola četveroprega, a na XXXIII. OI (648. pr. Kr.) utrke na konjima i pankratij (παγϰράτιον, pagkrátion), spoj hrvanja i šakanja. Potkraj VII. i u VI. st. pr. Kr. program se proširivao preinakama osnovnih sportskih disciplina te su uvedena natjecanja mladića (do 18 godina), čime se trajanje igara produljilo na pet dana: prvi dan održavala se svečanost žrtvovanja, otvaranje igara i natjecanje trubača, drugi dan natjecanja mladića, treći dan atletska natjecanja i susreti u borilačkim sportovima, četvrti dan natjecanja na hipodromu, petoboj i trka hoplita, a peti su se dan ovjenčavali pobjednici, te održavala žrtvovanja i slavlja u njihovu čast. Usporedno s proširenjem programa širio se i krug sudionika sportskih natjecanja: na prvih 15 OI (776–720. pr. Kr.) natjecali su se stanovnici gradova na Peloponezu te je uz stanovnike Elide bilo najviše Mesenjana, početkom VII. st. pr. Kr. pridružili su im se stanovnici Atene i Tebe, potom i maloazijskoga grada Smirne pa su OI postupno postajale događajem na kojem su se okupljali sudionici iz čitave Grčke. O njihovoj važnosti svjedoče i opsežne pripreme što su im prethodile: dugo prije početka OI glasnici bi po cijelome grčkom svijetu objavljivali točno održavanje svečanosti (jer se nadnevak mijenjao), a s obzirom na to da je, zbog čestih ratova među pojedinim polisima, bilo nužno osigurati siguran put i povratak kući svim sudionicima natjecanja, istodobno su oglašavali primirje – ekeheriju (ἐϰεχειρία, ekekheiría), kojega se narušavanje najoštrije kažnjavalo. Igrama su mogli pristupiti slobodni građani grčkoga podrijetla, »barbari« i robovi mogli su biti samo gledatelji, a udane žene nisu smjele biti ni u publici. Sva sportska natjecanja održavala su se pod strogim nadzorom, u početku dvojice, potom devetorice sudaca, tzv. helanodika (῾Ελλανοδίϰαι, Hellanodíkai), koji su dijelili natjecatelje prema kategorijama te proglašavali pobjednike, kiteći ih vijencem od divlje masline, za koji su Grci vjerovali da posjeduje osobitu snagu te da pobjednicima, koji su uživali veliku slavu, osigurava Zeusovu zaštitu.

Olimpijske igre imale su također iznimnu političku i gospodarsku važnost: za njihova su se održavanja okupljali trgovci iz dalekih krajeva, održavali veliki sajmovi, potpisivali važni državni dokumenti, a izaslanstva pojedinih grčkih polisa donosila su bogate darove. Zahvaljujući igrama, u Olimpiji je isprva izgrađeno nekoliko hramova, a potom i drugih građevina. Unutar olimpijskoga svetišta Altisa nalazili su se: Herajon, hram božice Here, najstariji objekt u Olimpiji (između 600. i 590. pr. Kr.); Metroon, hram posvećen majci bogova Reji, koje je kult izjednačen s Kibelinim (IV. st. pr. Kr.); Zeusov hram, središnje kultno mjesto, dug 64 m, širok oko 28 m, visok oko 21 m (V. st. pr. Kr.); helenistička šareno oslikana stoa (poznata kao »dvorana jeke«), duga 97 m, u kojoj su se za lošega vremena održavala natjecanja u borilačkim sportovima; Filipej, omanji tolos u jonskome stilu (IV. st. pr. Kr.); 12 riznica, koje su služile za odlaganje i izlaganje skupocjenih darova donesenih u Olimpiju; Pritanej, svojevrsna upravna kuća, gdje se čuvala tzv. vječna vatra te su se u posebnoj prostoriji na gozbi okupljali olimpijski pobjednici. Izvan Altisa nalazili su se: buleuterij, u dvorištu kojeg se nalazio kip Zeusa Horkiosa (»zaštitnika zakletve«), ispred kojega su natjecatelji polagali svečanu prisegu; konačište Leonidajon (IV. st. pr. Kr.); gimnazij s palestrom, najveća građevina u Olimpiji u kojoj su boravili i pripremali se budući olimpijci (II. st. pr. Kr.); stadion, na kojem su se održavala sva natjecanja osim konjskih utrka, pravokutna oblika, dug 192 m, natkrivenim prolazom povezan sa svetištem, koji je mogao primiti oko 45 000 gledatelja (današnji ostatci iz IV. st. pr. Kr.); hipodrom, dug oko 780 m (ostatci nisu pronađeni).

Nakon vrhunca OI za tzv. klasičnoga razdoblja antičke Grčke u V. st. pr. Kr., u IV. st. pr. Kr. započele su promjene: iako su olimpijske svečanosti i dalje bile raskošne, odnos Grka prema sportu postupno se mijenjao – sve je više u njega prodirao profesionalizam, a gledatelji su željeli gledati većinom napete prizore, pa su u središte zanimanja došle borilačke discipline (hrvanje, šakanje i pankratij). U razdoblju helenizma OI su zadobile nove značajke – svi su natjecatelji bili profesionalni sportaši, a njihovim slanjem na igre vladari su nastojali proširiti svoju slavu. Od prve polovice II. st. pr. Kr. na OI su sudjelovali i Rimljani te su im rimski carevi, počev od Oktavijana, posvetili veliku pozornost i osiguravali izdašnu novčanu potporu (o popularnosti OI svjedoči i činjenica da ih je mogao zabraniti samo car). Unatoč tomu, rimski car Teodozije I. Veliki zabranio je 393. njihovo daljnje održavanje, držeći ih poganskom tradicijom, a Teodozije II. dao je 426. uništiti sve poganske hramove u Olimpiji.

Moderne OI

Zamisao o obnovi OI dao je Pierre de Coubertin, na čiju je inicijativu 1894. u Parizu održan Međunarodni sportski kongres, a iste godine osnovan i Međunarodni olimpijski odbor (MOO); prve ljetne OI održane su 1896. u Ateni (natjecanja u atletici, gimnastici, mačevanju, streljaštvu, plivanju, biciklizmu, tenisu, dizanju utega i hrvanju), a prve zimske 1924. u Chamonixu (natjecanja u skijanju, nordijskim disciplinama, klizanju, hokeju na ledu, curlingu i vožnji bobom). Od 1932. igre traju 15 dana; do 1992. ljetne i zimske OI održavale su se u istoj godini, otad se održavaju naizmjence svake dvije godine (sljedeće zimske su se održale 1994. u Lillehammeru, a ljetne 1996. u Atlanti).

Olimpijske igre natjecanja su sportaša u pojedinačnim i ekipnim sportovima, a ne natjecanja država. Njihov simbol (u uporabi od 1920), pet povezanih raznobojnih krugova na bijeloj podlozi, što predstavlja jedinstvo pet kontinenata, osmislio je Coubertin 1913., uz geslo igara na latinskome jeziku citius, altius, fortius (brže, više, snažnije; od 2021. citius, altius, fortius – communiter [brže, više, snažnije – zajedno]). Olimpijskim pokretom rukovodi MOO te je izbor grada domaćina njegovo isključivo pravo. Za organizaciju OI može se javiti grad kandidaturu kojega je odobrio nacionalni olimpijski odbor; izbor se obavlja sedam godina prije održavanja OI. U igrama može sudjelovati sportaš kojega prijavi njegov nacionalni odbor te koji ispunjava olimpijske norme; za pojedinačne sportove pojedini odbor ne može prijaviti više od tri natjecatelja, dok za ekipne međunarodni savezi organiziraju kvalifikacijska natjecanja. Ne postoji dobna granica za natjecatelje, osim one koju radi zdravstvenih razloga utvrđuje međunarodni savez pojedine sportske grane. Za trajanja igara natjecatelji i njihovo vodstvo smještaju se radi sigurnosti u Olimpijsko selo (prvi put sagrađeno za OI 1932), u kojem se osim odvojenih objekata za natjecatelje i natjecateljice nalaze i komunalni objekti (restoran, pošta, trgovine i dr.).

Otvorenje OI održava se dan prije početka natjecanja (igre otvara državni čelnik zemlje domaćina), a započinje svečanom povorkom natjecatelja i djelatnika pojedinih zemalja; od 1928. grčki natjecatelji stupaju na čelu povorke, a natjecatelji zemlje domaćina na kraju. Za izvođenja olimpijske himne (službeno izvedena u Ateni 1896., izvodi se na svakom otvorenju od 1960) na stadion se unosi vodoravno raširena olimpijska zastava i podiže na stup (od 1920). Trkači štafetno (od 1936) unose olimpijsku baklju, simbolično upaljenu u Olimpiji mjesecima prije otvorenja OI, a posljednji trkač pali olimpijski plamen, koji plamti do kraja igara. U ime svih sudionika, jedan od natjecatelja zemlje domaćina polaže olimpijsku prisegu (od 1920). Troje prvoplasiranih, pojedinačno i ekipno, primaju zlatnu, srebrnu ili brončanu medalju (od 1904; pobjedničko postolje uvedeno je 1932), a zatim se, uz izvođenje himne zemlje prvoplasiranoga, na stup podižu zastave zemalja trojice prvoplasiranih pojedinaca ili triju ekipa. Nakon završetka svih natjecanja na istom se mjestu održava i svečanost zatvaranja (igre zatvara predsjednik MOO-a), a stadionu se dodjeljuje počasni pridjevak »olimpijski«.

Od 1960., a od 1988. neposredno nakon Olimpijskih igara, u gradu domaćinu održavaju se Paraolimpijske igre.

Suprotno ideji olimpizma, sudbina modernih OI često je ovisila o različitim društvenim i političkim okolnostima: zbog svjetskih ratova nisu održane 1916 (Berlin), 1940 (zimske u Sapporu i ljetne u Tokyju, odnosno Helsinkiju) i 1944 (zimske u Cortini d’Ampezzo, ljetne u Londonu), a one u Berlinu 1936. iskoristio je Adolf Hitler za promidžbu nacističke ideologije i njemačke vojne moći. Bilo je i nekoliko bojkota OI, npr. u Montréalu 1976. 29, uglavnom afričkih, zemalja nije nastupilo jer nije diskvalificiran Novi Zeland, kojega je ragbijaška reprezentacija igrala u Južnoafričkoj Republici, kojoj je zbog aparthejda bilo zabranjeno sudjelovati na OI 1964–92; više od 60 zemalja na čelu sa SAD-om bojkotiralo je OI u Moskvi 1980. zbog sovjetske vojne intervencije u Afganistanu godinu prije, a Sovjetski Savez i 14 njegovih komunističkih savezničkih zemalja (kao i još nekoliko neovisno o njima) bojkotirali su igre u Los Angelesu 1984. Najtragičniji događaj zbio se za OI u Münchenu 1972., kada su palestinski teroristi u Olimpijskom selu ubili dvojicu te oteli devetoricu izraelskih sportaša, koji su zatim poginuli u akciji spašavanja.

Od OI u Melbourneu 1956. na završnoj svečanosti sudionici izlaze zajedno kao simbol svjetskog jedinstva (uz Melbourne, grad domaćin tih igara bio je i Stockholm, u kojem su se zbog australskoga zakona o karanteni za životinje održala natjecanja u jahačkim disciplinama), a uz mnogobrojna sportska postignuća OI su zapamćene i po zajedničkom nastupu Istočne i Zapadne Njemačke u Melbourneu 1956., po prvom sudjelovanju Južnoafričke Republike nakon 32 godine u Barceloni 1992., ili zajedničkom mimohodu Sjeverne i Južne Koreje u Sydneyu 2000.

OLIMPIJSKE IGRE

Broj Godina Datum Grad Države
sudionice
Discipline Sudionici
I. 1896. 6. IV – 15. IV. Atena 14 43 241
II. 1900. 14. V – 28. X. Pariz 26 95 1226
III. 1904. 1. VII – 24. XI. Saint Louis 12 95 651
IV. 1908. 27. IV – 31. X. London 22 110 2008
V. 1912. 5. V – 27. VII. Stockholm 28 102 2407
VI. 1916. nisu održane        
VII. 1920. 20. IV – 12. IX. Antwerpen 29 156 2622
VIII. 1924. 4. V – 27. VII. Pariz 44 126 3088
IX. 1928. 17. V – 12. VIII. Amsterdam 46 109 2883
X. 1932. 30. VII – 14. VIII. Los Angeles 37 117 1334
XI. 1936. 1. VIII – 16. VIII. Berlin 49 129 3963
XII. 1940. nisu održane        
XIII. 1944. nisu održane        
XIV. 1948. 29. VII – 14. VIII. London 59 136 4104
XV. 1952. 19. VII – 3. VIII. Helsinki 69 149 4955
XVI. 1956. 22. XI – 8. XII.
(10. VI – 17. VI.)
Melbourne (i
Stockholm)
72 151 3314
XVII. 1960. 25. VIII – 11. IX. Rim 83 150 5338
XVIII. 1964. 10. X – 24. X. Tokyo 93 163 5151
XIX. 1968. 12. X – 27. X. Ciudad de México 112 172 5516
XX. 1972. 26. VIII – 11. IX. München 121 195 7134
XXI. 1976. 17. VII – 31. VII. Montréal 92 198 6084
XXII. 1980. 19. VII – 3. VIII. Moskva 80 203 5179
XXIII. 1984. 28. VII – 12. VIII. Los Angeles 140 221 6829
XXIV. 1988. 17. IX – 2. X. Seoul 159 237 8397
XXV. 1992. 25. VII – 9. VIII. Barcelona 169 257 9356
XXVI. 1996. 19. VII – 5. VIII. Atlanta 197 271 10 318
XXVII. 2000. 15. IX – 1. X. Sydney 199 300 10 651
XXVIII. 2004. 13. VIII – 29. VIII. Atena 201 301 10 625
XXIX. 2008. 8. VIII – 24. VIII. Peking 204 302 10 942
XXX. 2012. 27. VII – 12. VIII. London 204 302 10 568
XXXI. 2016. 5. VIII – 21. VIII. Rio de Janeiro 207 306 11 238
XXXII. 2020.
(održane 2021., zbog epidemije COVID-19)
23. VII – 8. VIII. 2021. Tokyo 206 339 11 420
XXXIII. 2024. 26. VII – 11. VIII. Pariz  204  329  10 714

 

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE

Broj Godina Datum Grad Države
sudionice
Discipline Sudionici
I. 1924. 25. I – 5. II. Chamonix 16 16 260
II. 1928. 11. II – 19. II. Sankt Moritz 25 14 464
III. 1932. 4. II – 15. II. Lake Placid 17 14 252
IV. 1936. 6. II – 16. II. Garmisch‑
‑ Partenkirchen
28 17 646
  1940. nisu održane        
  1944. nisu održane        
V. 1948. 30. I – 8. II. Sankt Moritz 28 22 669
VI. 1952. 14. II – 25. II. Oslo 30 22 694
VII. 1956. 26. I – 5. II. Cortina d’Ampezzo 32 24 821
VIII. 1960. 18. II – 28. II. Squaw Valley 30 27 665
IX. 1964. 29. I – 9. II. Innsbruck 36 34 1091
X. 1968. 6. II – 18. II. Grenoble 37 35 1158
XI. 1972. 3. II – 13. II. Sapporo 35 35 1006
XII. 1976. 4. II – 15. II. Innsbruck 37 37 1123
XIII. 1980. 13. II – 24. II. Lake Placid 37 38 1072
XIV. 1984. 8. II – 19. II. Sarajevo 49 39 1272
XV. 1988. 13. II – 28. II. Calgary 57 46 1423
XVI. 1992. 8. II – 23. II. Albertville 64 57 1801
XVII. 1994. 12. II – 27. II. Lillehammer 67 61 1737
XVIII. 1998. 7. II – 22. II. Nagano 72 68 2176
XIX. 2002. 8. II – 24. II. Salt Lake City 77 78 2399
XX. 2006. 10. II – 26. II. Torino 80 84 2508
XXI. 2010. 12. II – 28. II. Vancouver 82 86 2566
XXII. 2014. 7. II – 23. II. Soči 88 98 2780
XXIII. 2018. 9. II – 25. II. Pyeongchang 92 102 2833
XXIV. 2022. 4. II – 20. II. Peking 91 109 2834

 

Sportovi zastupljeni na XXXIII. (ljetnim) Olimpijskim igrama u Parizu 2024. (prema klasifikaciji MOO-a*):

atletika
badminton
biciklizam (cestovni biciklizam, brdski biciklizam, pistovni biciklizam, BMX)
boks
breaking (breakdance)
dizanje utega
gimnastika (sportska, ritmička, trampolin)
golf
hokej (na travi)
hrvanje (grčko-rimskim načinom, slobodnim načinom)
jedrenje
džudo
kajakaštvo (kanu/kajak slalom i sprint)
konjički sportovi (dresurno jahanje, preskakanje prepona, ispit svestrane upotrebljivosti konja)
košarka (košarka, košarka 3 na 3)
mačevanje
moderni petoboj
nogomet
odbojka (odbojka, odbojka na pijesku)
ragbi
rukomet
skateboarding
sportsko penjanje
stolni tenis
streličarstvo
streljaštvo
surfing (daskanje)
taekwondo
tenis
triatlon
veslanje
vodeni sportovi (plivanje, sinkronizirano plivanje, daljinsko plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo)

*u pojedinim se sportovima natjecanja dodatno odvijaju u više disciplina, kategorija ili stilova

 

Sportovi zastupljeni na XXIV. (zimskim) Olimpijskim igrama u Pekingu 2022. (prema klasifikaciji MOO-a*):

biatlon
bob (bob, skeleton)
curling
hokej na ledu
klizanje (brzo klizanje, brzo klizanje na kratke staze, umjetničko klizanje)
sanjkanje
skijanje (alpsko skijanje, nordijsko skijanje, skijanje slobodnim stilom, skijaško trčanje, skijaški skokovi, snowboarding)

*u pojedinim se sportovima natjecanja odvijaju u više disciplina, kategorija ili stilova

 

Hrvati na OI

Početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz Franju Bučara, koji se, oduševljen idejom o obnovi OI, već početkom 1900-ih zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. Tek nakon stvaranja suverene države i osnivanja Hrvatskoga olimpijskog odbora hrvatski su sportaši počeli nastupati pod hrvatskom zastavom; prije toga nastupali su pod austrijskom, talijanskom i jugoslavenskom, a u tome su razdoblju među najuspješnijim hrvatskim olimpijcima bili Matija Ljubek, s dvjema osvojenim zlatnim medaljama (Montréal 1976., Los Angeles 1984), jednom srebrnom (Los Angeles 1984) i brončanom (Montréal 1976) te vaterpolska vrsta s trima zlatnim medaljama (Ciudad de México 1968., Los Angeles 1984., Seoul 1988) i četirima srebrnima (Helsinki 1952., Melbourne 1956., Tokyo 1964., Moskva 1980).

Hrvatski su sportaši prvi put pod hrvatskom zastavom nastupili 1992. na zimskim OI u Albertvilleu, odnosno na ljetnima iste godine u Barceloni. Najveći uspjeh postigla je skijašica Janica Kostelić (tri zlatne i jedna srebrna medalja 2002. u Salt Lake Cityju, zlatna i srebrna 2006. u Torinu), veslači, braća Martin i Valent Sinković (zlatna medalja 2016. u Rio de Janeiru i 2020 [2021] u Tokyju i 2024. u Parizu, srebrna 2012. u Londonu), muška rukometna reprezentacija (zlatna medalja 1996. u Atlanti i 2004. u Ateni, brončana 2012. u Londonu), atletičarka Sandra Perković (zlatna medalja 2012. u Londonu i 2016. u Rio de Janeiru, te brončana 2024. u Parizu), muška vaterpolska reprezentacija (zlatna medalja 2012. u Londonu, srebrna 1996. u Atlanti, 2016. u Rio de Janeiru te 2024. u Parizu) te dizač utega Nikolaj Pešalov (zlatna medalja u Sydneyu 2000. i brončana 2004. u Ateni). Zlatne olimpijske medalje osvojili su i streljač Giovanni Cernogoraz (2012), atletičarka Sara Kolak, streljač Josip Glasnović te jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić (sve 2016), taekwondoašica Matea Jelić, tenisači Mate Pavić i Nikola Mektić (sve 2020 [2021]), te džudašica Barbara Matić (2024), a pojedini su nastupi naših olimpijaca ostali zapamćeni kao iznimni trenutci u povijesti hrvatskoga sporta (npr. nastup hrvatske muške košarkaške reprezentacije 1992. u Barceloni, koja je srebrnu medalju osvojila nakon glasovite finalne utakmice protiv »reprezentacije iz snova« SAD-a).

Medalje hrvatskih sportaša na OI do 1992.

1900.  
Zlato
Srebro
Bronca mačevanje:
Milan Neralić
1924.  
Zlato
Srebro
Bronca veslanje, osmerac:
Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frano Katalinić,
Šimun Katalinić, Viktor Ljubić, Bruno Sorić
1948.  
Zlato
Srebro atletika, bacanje kladiva:
Ivan Gubijan
nogomet:
Stjepan Bobek, Božo Broketa, Miroslav Brozović,
Zvonimir Cimermančić, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski,
Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić,
Franjo Šoštarić, Bernard - Bajdo Vukas, Franjo - Mara Wölfl
Bronca
1952.  
Zlato veslanje, četverac bez kormilara:
Duje Bonačić, Petar Šegvić,
Mato Trojanović, Velimir Valenta
Srebro nogomet:
Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković
Zlatko Čajkovski, Vladimir Čonč, Vladimir Firm
Ivica Horvat, Slavko Luštica, Bernard Vukas
Branko Zebec, pričuve Branko Kralj, Božo Broketa
vaterpolo:
Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brajnović
Vladimir Ivković, Zdravko Ježić, Zdravko Kovačić
Ivan Kurtini, Lovro Radonić, Ivo Štakula
Bronca
1956.  
Zlato
Srebro atletika, maraton:
Franjo Mihalić
nogomet:
Mladen Koščak, Luka Lipošinović, Zlatko Papec
Ivan Šantek, Joško Vidošević
vaterpolo:
Juraj Amšel, Ivica Cipci, Tomislav Franjković
Vladimir Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić
Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej
Bronca
1960.  
Zlato nogomet:
Andrija Anković, Zvonko Bego, Aleksandar Kozlina, Tomislav Knez
Željko Matuš, Željko Perušić, Ante Žanetić
Srebro
Bronca
1964.  
Zlato
Srebro vaterpolo:
Ozren Bonačić, Toni Nardeli
Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić
Zlatko Šimenc, Ivo Trumbić
Bronca
1968.  
Zlato plivanje, 100 m prsno:
Đurđa Bjedov
vaterpolo:
Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak
Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, pričuva Ratko Rudić
Srebro plivanje, 200 m prsno:
Đurđa Bjedov
košarka:
Krešimir Ćosić, Nikola Plećaš
Petar Skansi, Damir Šolman, Zoran Maroević
Bronca
1972.  
Zlato boks, poluteška kategorija (do 81 kg):
Mate Parlov
rukomet:
Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec,
Albin Vidović, Zdenko Zorko, Đorđe Lavrinić
Srebro hrvanje, grčko-rimski stil, kategorija do 90 kg:
Josip Čorak
Bronca hrvanje, grčko-rimski stil, kategorija do 88 kg:
Milan Nenadić
1976.  
Zlato kajak i kanu,
kanu jednoklek (C-1) na 1000 m:

Matija Ljubek
Srebro hrvanje, grčko-rimski stil, kategorija do 57 kg:
Ivica Frgić
košarka:
Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Željko Jerkov
Andro Knego, Damir Šolman
Bronca kajak i kanu,
kanu jednoklek (C-1) na 500 m:

Matija Ljubek
1980.  
Zlato košarka (M):
Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Andro Knego
Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Branko Skroče
Srebro rukomet (Ž):
Katica Ileš, Mirjana Ognjenović
Ana Titlić, Biserka Višnjić
vaterpolo:
Milivoj Bebić, Boško Lozica, Damir Polić
Zoran Roje, Slobodan Trifunović, Luko Vezilić, Predrag Manojlović
Bronca veslanje, dvojac s kormilarom:
Zlatko Celent, Duško Mrduljaš, Josip Reić (kormilar)
košarka (Ž):
Mira Bjedov, Sanja Ožegović, Zorica Đurković
1984.  
Zlato kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 500 m:
Matija Ljubek
boks, poluteška kategorija (do 81 kg):
Anton Josipović
hrvanje, grčko-rimski stil, kategorija do 68 kg:
Vlado Lisjak
rukomet (M):
Mirko Bašić, Pavao Jurina, Zdravko Zovko
rukomet (Ž):
Mirjana Ognjenović, Jasna Ptujec, Biserka Višnjić
vaterpolo:
Milivoj Bebić, Perica Bukić, Veselin Đuho
Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Zoran Roje
Goran Sukno, Božo Vuletić, Dragan Andrić
Srebro kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 1000 m:
Matija Ljubek
Bronca nogomet:
Borislav Cvetković, Stjepan Deverić, Nenad Gračan
Tomislav Ivković, Branko Miljuš, Ivan Pudar
košarka (M):
Andro Knego, Mihovil Nakić, Aleksandar Petrović
Dražen Petrović, Ivan Sunara
1988.  
Zlato vaterpolo:
Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho
Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković
Dubravko Šimenc, Dragan Andrić
streljaštvo, zračni pištolj:
Jasna Šekarić
Srebro stolni tenis:
Zoran Primorac
košarka (M):
Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura
Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa
Stojan (Stojko) Vranković
košarka (Ž):
Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić
Bronca boks, poluteška kategorija (do 81 kg):
Damir Škaro
rukomet (M):
Mirko Bašić, Boris Jarak, Alvaro Načinović
Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević
Irfan Smajlagić
stolni tenis:
Jasna Fazlić
streljaštvo, sportski pištolj:
Jasna Šekarić

 

Medalje hrvatskih sportaša na ljetnim OI

1992.  
Zlato
Srebro košarka:
Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin,
Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč,
Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović,
Dino Rađa, Žan Tabak, Stojan (Stojko) Vranković
Bronca tenis, pojedinačno:
Goran Ivanišević
tenis, parovi:
Goran Ivanišević i Goran Prpić
1996.  
Zlato rukomet:
Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža,
Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović,
Nenad Kljajić, Venio Losert, Valter Matošević,
Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac,
Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić,
Vladimir Šujster
Srebro vaterpolo:
Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan,
Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak,
Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc,
Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar,
Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak
Bronca
2000.  
Zlato dizanje utega, kategorija do 62 kg:
Nikolaj Pešalov
Srebro
Bronca veslanje, osmerac:
Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Igor Francetić,
Tihomir Franković, Nikša Skelin, Siniša Skelin,
Tomislav Smoljanović, Branimir Vujević,
Silvijo Petriško (kormilar)
2004.  
Zlato rukomet:
Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba,
Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković,
Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić,
Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem,
Igor Vori, Dragan Vuković, Vedran Zrnić
Srebro veslanje, dvojac bez kormilara:
Nikša i Siniša Skelin
plivanje, 50 m slobodno:
Duje Draganja
Bronca dizanje utega, kategorija do 76 kg:
Nikolaj Pešalov
tenis, parovi:
Mario Ančić i Ivan Ljubičić
2008.  
Zlato
Srebro atletika, skok u vis:
Blanka Vlašić
gimnastika, konj s hvataljkama:
Filip Ude
Bronca streljaštvo, zračna puška:
Snježana Pejčić
taekwondo:
Martina Zubčić (kategorija do 57 kg), Sandra Šarić (do 67 kg)
2012.  
Zlato atletika, bacanje diska:
Sandra Perković
streljaštvo, trap:
Giovanni Cernogoraz
vaterpolo:
Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković,
Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim,
Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno,
Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović,
Frano Vićan
Srebro veslanje, četverac na pariće:
David Šain, Martin Sinković,
Damir Martin, Valent Sinković
Bronca rukomet:
Mirko Alilović, Venio Losert, Manuel Štrlek,
Ivan Ninčević, Ivan Čupić, Zlatko Horvat,
Igor Vori, Jakov Gojun, Drago Vuković,
Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak, Ivano Balić,
Marko Kopljar, Denis Buntić, Damir Bičanić,
taekwondo, kategorija do 49 kg:
Lucija Zaninović
2016.  
Zlato atletika, bacanje diska:
Sandra Perković
atletika, bacanje koplja:
Sara Kolak
streljaštvo, trap:
Josip Glasnović
veslanje, dvojac na pariće:
Marin Sinković, Valent Sinković
jedrenje, klasa 470:
Šime Fantela, Igor Marenić
Srebro jedrenje, Laser:
Tonči Stipanović
veslanje, samac:
Damir Martin
vaterpolo:
Josip Pavić, Damir Burić, Antonio Petković, Luka Lončar,
Maro Joković, Luka Bukić, Xavier García, Andro Bušlje,
Sandro Sukno, Ivan Krapić, Anđelo Šetka, Marko Macan, Marko Bijač
Bronca atletika, skok u vis:
Blanka Vlašić
boks, superteška kategorija (više od 91 kg):
Filip Hrgović
2020. (2021)  
Zlato taekwondo, kategorija do 67 kg:
Matea Jelić
tenis, parovi:
Mate Pavić, Nikola Mektić
veslanje, dvojac na pariće:
Martin Sinković, Valent Sinković
Srebro gimnastika, preča:
Tin Srbić
jedrenje, Laser:
Tonči Stipanović
tenis, parovi:
Marin Čilić, Ivan Dodig
Bronca taekwondo, kategorija do 80 kg:
Toni Kanaet
veslanje, samac:
Damir Martin
2024.  
Zlato džudo, kategorija do 70 kg:
Barbara Matić
veslanje, dvojac bez kormilara:
Martin Sinković, Valent Sinković
Srebro tenis:
Dona Vekić
vaterpolo:
Marko Bijač, Rino Burić, Loren Fatović, Luka Lončar, Maro Joković, Luka Bukić, Ante Vukičević, Marko Žuvela, Jerko Marinić Kragić, Josip Vrlić, Matias Biljaka, Konstantin Harkov, Toni Popadić
Bronca streljaštvo, zračna puška:
Miran Maričić
atletika, bacanje diska:
Sandra Elkasević (Perković)
taekwondo, kategorija do 49 kg:
Lena Stojković

 

Medalje hrvatskih sportaša na zimskim OI

2002.  
Zlato alpsko skijanje, slalom, veleslalom i kombinacija:
Janica Kostelić
Srebro alpsko skijanje, superveleslalom:
Janica Kostelić
Bronca
2006.  
Zlato alpsko skijanje, kombinacija:
Janica Kostelić
Srebro alpsko skijanje, kombinacija:
Ivica Kostelić
alpsko skijanje, superveleslalom:
Janica Kostelić
Bronca
2010.  
Zlato
Srebro alpsko skijanje, superkombinacija i slalom:
Ivica Kostelić
Bronca biatlon:
Jakov Fak
2014.  
Zlato
Srebro alpsko skijanje, superkombinacija:
Ivica Kostelić
Bronca
Citiranje:

Olimpijske igre. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/olimpijske-igre>.