orbitala (prema orbita), valna funkcija elektrona u atomu (atomska orbitala) ili molekuli (molekularna orbitala), najvjerojatniji prostor u kojem se elektroni nalaze. Djelomično primjenjujući kvantnu teoriju, Niels Bohr je 1913. postavio model atoma u kojem elektroni, gibajući se po određenim kružnim putanjama, ne gube energiju, a emisija (ili apsorpcija) energije nastaje kada prelaze u putanju bližu jezgri (ili udaljeniju od jezgre). Louis Victor de Broglie je 1924. jednadžbom povezao čestična i valna svojstva elektrona. Erwin Schrödinger je 1926. postavio valnu jednadžbu, koja omogućuje izračunavanje valne funkcije elektrona te iz nje vjerojatnosti njegova nalaženja u nekom dijelu prostora. Prema Heisenbergovim relacijama neodređenosti (1927) elektronu se ne može pripisati određena putanja, već se može samo izračunati vjerojatnost njegova nalaženja u prostoru oko atomske jezgre. Taj se prostor može zamisliti kao elektronski oblak različite gustoće. Ondje gdje je oblak gušći, veća je vjerojatnost da se nalazi elektron. Iako zorni modeli matematičkog rješenja Schrödingerove jednadžbe olakšavaju predodžbu o orbitalama, oni nisu objektivni i ne oslikavaju stvarnost. Koncept o orbitalama egzaktan je samo za vodikov atom, a u složenijim atomima i molekulama korisno je polazište u pokušajima izračunavanja elektronske raspodjele iteracijskim postupcima. (→ elektronska konfiguracija)