Ranger, Ivan Krstitelj, hrvatski slikar austrijskoga podrijetla (Götzens, Tirol, kršten 19. VI. 1700 – Lepoglava, 27. I. 1753). Najpoznatiji predstavnik iluzionističkoga zidnog slikarstva u hrvatskoj umjetnosti, autor djela koja se smatraju vrhuncem srednjoeuropskoga kasnog baroka.
Početci i rad u pavlinskim crkvama i kapelama
O njegovu školovanju i životu prije dolaska u Hrvatsku zna se malo: pretpostavlja se da je slikarstvo učio u Tirolu, 1720–21. djelovao je u Italiji, a u Hrvatsku se doselio potkraj 1720-ih, nastanivši se u pavlinskome samostanu u Lepoglavi (pavlini), gdje se 1734. zavjetovao. Radio je za potrebe reda te je u hrvatsko barokno slikarstvo unio nove motive i rješenja prilagodivši, pod utjecajem Kaspara Waldmana i Egida Schora, sustav rimskoga iluzionističkog slikarstva. Kako bi proširio pravi arhitektonski prostor, obilno se služio slikanom arhitekturom (kupole, svodovi, oltari), tzv. quadraturom, uspješno je spojivši s figuralnim iluzionizmom te tehnikama poput »lažnih«, uokvirenih medaljona, štafelajnih slika (quadro riportato) i štukatura (stucco finto).
Radio je većinom u Hrvatskome zagorju, u Lepoglavi i okolnim naseljima. Prvo mu je sigurno utvrđeno djelo oslik svetišta kapele sv. Ivana Krstitelja u Gorici kraj Lepoglave (1731), gdje je na drvenoj pregradi u apsidi naslikao iluzionirani oltar, prvi takve vrste u nas, a na zidovima i svodu prikaze sv. Ivana Krstitelja. Matičnu crkvu sv. Marije u Lepoglavi oslikao je u dva navrata stvorivši remek-djelo pavlinske umjetnosti, vrhunski primjer baroka; nadahnut Otkrivenjem, na zidovima pjevališta izveo je kompoziciju Dvadeset i četiri Starca apokalipse i četiri Bića klanjaju se Janjetu (1735–37), a 1742. dovršio je oslikavanje crkvenoga svetišta: oslikao je trijumfalni luk, mramorizirao gotička rebra, a na svodu, kao kroz rešetku, prikazao otvoreno nebo s anđelima i kompozicijom Uznesenje Bogorodice. Bočne je zidove pritom rastvorio slikanom arhitekturom te u donjim zonama izveo velike frizove Dvanaestogodišnji Isus u Hramu i Isus istjeruje trgovce iz Hrama, s likovima iznimne snage i dinamike. Autor je slika u lepoglavskom samostanu, u priorovoj sobi (1729., fragment otkriven 2006), te, danas uništenih, u ljetnom (1733) i zimskom refektoriju (1739).
Radio je i u okolnim naseljima, npr. u slovenskom Olimju u crkvi Marijina Uznesenja (1739–40) freskama je ukrasio prostor svetišta po uzoru na radove Andree Pozza, dok je u međimurskoj Štrigovi, u crkvi sv. Jeronima (1744–49), u prostoru svetišta s kupolom izveo pomno osmišljen ikonografski program fresaka, među kojim se ističe kompozicija Trijumfalna povorka translacije tijela sv. Jeronima iz Betlehema u Rim na osmerokutnom tamburu. U vrhu kupole naslikao je krilati alegorijski lik Božja providnost, uporabivši tipično barokni postupak kojim se slikano uže u ruci figure nastavlja na uže svjetiljke obješene u prostoru. Vrhunac složenosti ikonografskoga sadržaja i slikarske vrsnoće dosegnuo je freskama koje je izveo u prostoru kapele sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1750); uz dva iluzionirana oltara u bočnim kapelama te slikanom kupolom u središtu inventivno je riješio prostor svetišta gdje je, umjesto uobičajene oltarne pale, na oblome zidu apside izveo dramatičan prikaz Borba sv. Jurja sa zmajem. Nad vratima sakristije naslikao je balustradu s glasovitom kompozicijom Pavlin ispovijeda seljaka, profani prizor, koje pomalo uvodi u kasnom periodu. U kapeli Majke Božje Snježne na brežuljku Jelencu iznad Kamenice (1751), u blizini Lepoglave, izradio je u apsidi monumentalnu slikanu arhitekturu oltara, iznad kojeg su figure crkvenih otaca u medaljonima i otvoreno nebo s anđelima.
U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama (danas zagrebačko gradsko naselje) oslikao je 1745–48. svetište, na sjevernom zidu kojega je izveo ikonografski neuobičajen prikaz Marijina uznesenja, dok je ispod pjevališta naslikao 59 medaljona (sačuvano 45) na kojima je dojmljivo prikazao čuda Majke Božje Remetske.
Ostvarenja za druge redove i crkve te druge tehnike i motivi
Osim za potrebe vlastitoga reda, radio je u franjevačkim crkvama u Krapini (1730) te u Varaždinu medaljone u kapeli sv. Antuna Padovanskog (1738), dok je u samostanskoj ljekarni (1750) izveo zidne slike s Bogorodicom Kraljicom svemira i alegorijskim prikazima četiriju kontinenata i četiriju elemenata. U župnoj crkvi sv. Martina u Donjoj Voći kraj Lepoglave na trijumfalnom luku kapele Blažene Djevice Marije (1742) naslikao je alegorijski prikaz dvaju ženskih likova, Hrvatske i Štajerske, u prijateljskom rukovanju.
Vjerojatno je zauzimanjem pavlinskih generala reda Stjepana Demšića, Andrije Mužara i Stjepana VII. Ordódyja dobio posao ukrašavanja hodočasničke crkve Majke Božje Snježne u Belcu (1740–43). Oslikao je cjelokupnu unutrašnjost crkvenoga prostora i sakristije, donju zonu arhitektonskim motivima (pilastrima, ukladama, prozorima, balustradama i draperijom), a gornju prizorima iz Marijina života te na Ukazanju Blažene Djevice Marije patriciju Ivanu i njegovoj supruzi izveo portrete donatora podbana Adama Najšića i supruge Cecilije Matačić. Na okolnim manjim medaljonima prikazi su četvorice evanđelista te kompozicije iz Novoga zavjeta. Svod u kapeli Sv. krunice rastvorio je prikazom neba s anđelima, a u kapeli sv. Stjepana ispod prikaza Presvetoga Trojstva izveo dojmljiv prizor kamenovanja svetca. Te iluzionističke slike s raskošnim, istodobno izvedenim, drvenim oltarima daju crkvi izgled potpuno zasićenoga baroknog prostora, te se ubrajaju među najvrjednija ostvarenja barokne umjetnosti u Hrvatskoj.
Slikao je i oltarne pale na platnu (Klenovnik, Donja Voća i dr.), u lepoglavskoj crkvi na drvenim je korskim klupama uz dva biblijska prizora (Kristova pobjeda nad Sotoninim napastima, Propovijed Ivana Krstitelja u pustinji) izveo 22 pustinjačka lika (sv. Pavao Pustinjak, sv. Hilarion iz Gaze, sv. Makarije Veliki i dr.) u iznimno maštovitim krajolicima, dok je na naslonima sjedala u svetištu, vjerojatno sa suradnicima, izveo motive Kristova javnog djelovanja (Uskrsnuće Jairove kćeri, Uskrsnuće Lazarovo, Čudo u Kafarnaumu i dr.).
Jedina njegova poznata grafika, s motivom štrigovskoga glavnog oltara, objavljena je 1752. kao knjižna ilustracija u djelu Rodna gruda naučitelja velike Crkve sv. Jeronima skrivena pod ruševinama Stridona Josipa Bedekovića Komorskog. Slikao je također mrtvu prirodu i cvjetne motive, ukrašavao slikane oltare, vijence i balustrade raskošnim cvjetnim aranžmanima u vazama, što je postalo svojevrsnim »potpisom« pavlinskih slikara općenito..
Nasljeđe
U razmjerno skučenim crkvenim prostorima sjeverozapadne Hrvatske izvodio je vrhunsko slikarstvo sa svim karakteristikama visokog, dinamičnog i monumentalnog baroka, s pokrenutim likovima, gusto grupiranim i vezanim uz arhitekturu, te s naglašenim, dramatskim gestama i bogato drapiranim širokim naborima kostima. Njegov ujednačen opus obilježen je istančanim koloritom prepoznatljive skale boja, s plavim, žutim i zagasitocrvenim tonovima, te rasvijetljenom paletom u nebeskim zonama. Gotovo skulptorski oblikovane figure sa zelenkastim sjenama inkarnata obilježene su karakterističnim tipologijama izražajnih fizionomija s naglašenim bjeloočnicama.
Utjecao je na skupinu suradnika i učenika, te, premda imena njegovih sljedbenika i nastavljača nisu poznata, prepoznatljiva stilsko-morfološki definirana škola proširila je fenomen tzv. pavlinskog slikarstva. I nakon ukinuća reda 1786., bivši pavlinski slikari još su do početka XIX. st. oslikavali sakralne objekte diljem Hrvatske.
U Lepoglavi su mu priređene izložbe 2003., 2004. i 2006., a monografiju o njemu su napisale Marija Mirković, Jelena Kovačević i Sanda Milošević 2004.
