Samobor, grad, ljetovalište, izletište i kupalište (sumporni izvori) 23 km zapadno od Zagreba; 16 911 st. (2021). Leži uz Rudarsku i Lipovečku Gradnu, podno Samoborskoga gorja, na 168 m apsolutne visine. Nad mjestom dominiraju ruševine Staroga grada (XIII–XVIII. st.), napuštenoga u XIX. st. Kasnogotički dvorac Podolje (XVI. st.) i klasicistički Belagovi dvori, Livadićev dvorac (XVII. st.; muzej), barokizirana gotička crkva sv. Mihaela (XVI–XVII. st.), župna crkva sv. Anastazije (XVII. st.), barokna kapela sv. Ane (XVIII. st.), kapela sv. Filipa i Jakova (spominje se od XVII. st.), kapela sv. Jurja (XVII–XVIII. st.), franjevački samostan i barokna crkva Blažene Djevice Marije (XVIII. st.), sjemenište i gimnazija Mater et Magistra; niz građanskih kuća (obitelji Kiepach, Allnoch, Reizer, Špigelski) iz XVIII–XIX. st. te općinska zgrada građena prema nacrtima B. Felbingera (XIX. st.); privatne umjetničke zbirke (XV–XIX. st.) obitelji Kirin, Sudnik, Dvoržak i Aleksander. Radijska postaja. Industrija mesnih prerađevina, boja, četaka, vatrogasnih aparata, pirotehnike i dr., građevnoga materijala; mnogobrojni obrti; tiskarstvo. Turizam; karneval, mnogobrojni ugostiteljski objekti. Samobor i mjesta u njegovoj okolici omiljena su izletišta Zagrepčana. Rodno je mjesto slikara V. Kirina, geografa I. Hoića i dr.
Ostatci materijalne kulture pronađeni na širem području grada svjedoče o kontinuiranoj naseljenosti od prapovijesti. Kamena rukotvorina s lokaliteta Podstražnik, tzv. moustériensko strugalo, upućuje na postojanje paleolitičkoga lovačkog logorišta. Mezolitički artefakti od rožnjaka pronađeni su na Travnom vrhu. Naselje iz kasnoga brončanog doba potvrđeno je na nalazištu Kosovac kraj Bregane, naselje i groblje iz starijega željeznog doba otkriveni su u Budinjaku, a kraj Podgrađa pod Okićem pronađeni su keltski novci, tzv. samoborci. Od I. st. pr. Kr. u sastavu rimske provincije Panonije, arheološki nalazi potvrđuju naseljenost užeg područja današnjega grada i tijekom rimskog razdoblja. U srednjem vijeku podno okićke utvrde u Samoborskom gorju razvilo se trgovište Samobor, koje se u pisanim izvorima prvi put spominje u povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. (1242) kao Zumbur. Njome je bio potvrđen raniji privilegij, što ga je Samoboru dodijelio herceg Koloman Arpadović (vjerojatno oko 1240), kojim je Samobor postao slobodno kraljevsko trgovište. Na obližnjem su brdu Tepec 1260-ih pristaše češkoga kralja Otakara II. Přemysla započele gradnju utvrde, tzv. Staroga grada, koja je završni oblik dobila u XVIII. st. Stari grad je 1274. preuzeo plemić Ivan Okićki, a tijekom idućih stoljeća njime su gospodarili kraljevi te plemićke obitelji (Babonići, knezovi Celjski, obitelji Frankapan, Ungnad, Erdődy, Auersperg, Kulmer, Kiepach, Allnoch). Napose od XVI. st. oni su nastojali samoborsko trgovište odnosno općinu podčiniti svojoj jurisdikciji. To je dovelo do dugotrajne parnice, koja je naposljetku kompromisno završena 1769. Potkraj XVIII. st. Stari grad je izgubio fortifikacijsku ulogu, bio je napušten početkom XIX. st., a 1902. gradska ga je općina otkupila od posljednjih vlasnika, obitelji Montecuccoli. U podnožju Staroga grada postupno se oblikovala jezgra današnjega Samobora, Taborec, koji se razvijao kao trgovačko-obrtničko podgrađe. Tijekom svojih pohoda Osmanlije su povremeno pustošili područja oko Samobora, što je, uz glad i zarazne bolesti, dovelo do demografskog pada potkraj XVI. st. Nakon porasta broja stanovnika u XVII. st., dijelom i zbog prestanka osmanske opasnosti, novi pad, uzrokovan prirodnim nepogodama i glađu, zabilježen je potkraj XVIII. i početkom XIX. st. Javna pučka škola spominje se 1535., a početkom XVII. st. izgrađena je školska zgrada. U razdoblju 1671–75. na mjestu starije crkve podignuta je današnja župna crkva sv. Anastazije. Samobor je 1809–13. pod francuskom vlašću te je od 1811., uspostavom Ilirskih pokrajina, bio sjedište općine i kantona (kotara). Za francuske vladavine sagrađena je cesta od Samobora do Svete Nedelje, 1810. otvoren je poštanski ured i uređena postaja poštanske diližanse, koja je prometovala između Ljubljane i Kostajnice, a za smještaj njezinih putnika otvoren je hotel K gradu Trstu. Nakon povlačenja francuskih postrojbi, austrijska je vojska 1813. ušla u Samobor, koji je bio pod upravom Primorske gubernije sa sjedištem u Trstu do 1822. kada je postao središtem općine unutar kotara Jaska u Zagrebačkoj županiji, a od 1850. do 1918. bio je sjedište kotara. Od 1830-ih jedno je od žarišta hrvatskoga narodnog preporoda, najkasnije 1843. osnovana je čitaonica, a u dvorcu Ferde Livadića (danas Samoborski muzej) okupljali su se istaknuti ilirci (Ljudevit Gaj, Aleksa Praunsperger, Dragutin Rakovac, Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović). Nakon velikog požara 1797., koji je uništio gotovo polovicu kuća, i poplave 1804., počele su se graditi zidane kuće te zgrade javne namjene (gradska vijećnica sagrađena je 1826–30), koje čine današnju povijesnu gradsku jezgru. Od 1840. iz Samobora je do Zagreba prometovao konjski omnibus, ali je Samobor tek 1901. sa Zagrebom povezan uskotračnom željeznicom (»Samoborček«) koja je ukinuta 1979. Budući da je do početka XX. st. bio izvan željezničkoga prometa, poljoprivreda i obrt bili su temeljne gospodarske djelatnosti tijekom XIX. st. Prva manufaktura u Samoboru bila je ciglana koja se spominje 1706., a oko 1800. osnovana je i kratko je djelovala manufaktura šampanjca. Prodorom industrijalizacije od kraja XIX. st. otvoreno je nekoliko industrijskih pogona (1888. spominje se tvornica kotlova, 1894. utemeljena je tvornica i praonica gunjeva od darovca, 1899. tvornica za preradbu gorušice, 1900. Prva hrvatska tvornica gospodarskog oruđa, 1906. tvornica cementnih proizvoda Samoborka te tvornica octa Andrije Nagode, 1907. tiskare Eugena Košaka i Slavka Šeka, 1912. kožarna Mavra Neumanna). Samoborska štedionica, prva novčarska ustanova u samoborskom kraju, otvorena je 1873. Tzv. Šmidhenove toplice otvorene su 1868., Hidropatsko kupalište (Mrzlice) 1889. pa se Samobor počeo razvijati i kao turističko mjesto. Za Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije bio je sjedište kotara u Zagrebačkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41). U tom je razdoblju otvoren niz industrijskih poduzeća: 1922. tvornica opeka Švarić, Urli i Treppo, 1923. tvornica grafičkih boja Chromos (koja se 1947. udružila s tvornicom boja i lakova Perunika u kemijsku industriju Chromos, a od 1978. djeluje kao samostalno poduzeće), 1937. tvornica tekstila Samotex (preimenovana 1947. u Tvornicu čarapa Samobor pa 1951. Sloboda, razvila se u najjačeg proizvođača čarapa u Jugoslaviji, a u stečaju je od 2000), 1939. brusionica kristala i stakla Kristalerija (sljednik joj je bila 1951. osnovana tvornica stakla Kristal, likvidirana 2008). Samobor je za NDH pripadao Velikoj župi Prigorje (Gora-Prigorje od 1943) te je s okolnim krajem (Žumberak) bio važno žarište antifašističkoga pokreta u sjevernoj Hrvatskoj. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije osvojile su grad 9. V. 1945. Na kraju rata Samobor i njegovo područje bili su jedan od pravaca povlačenja vojske NDH i civila prema Austriji. U razdoblju poslije rata intenzivira se industrijalizacija. Uz nacionalizaciju i modernizaciju starih, osnovana su i nova poduzeća (1950. tvornica električnih aparata Elektron, 1950. tvornica filmskoga materijala koja se 1952. udružila s poduzećem za proizvodnju fotografskog materijala Fotokemika, 1971. obrtnička radionica Debeljak – izrada vijaka koja se od 1990. razvija kao DIV grupa). Iako je 1990-ih i početkom 2000-ih velik dio industrije zatvoren, broj obrta u gradu porastao je. Broj stanovnika varirao je između 1857 (3186 st.) i 1931 (2966 st.), a potom raste (7773 st., 1971; 15 147 st. 2001).
