slabo međudjelovanje, temeljno međudjelovanje između kvarkova i leptona, jedna od četiriju temeljnih sila, uvedena pri pokušajima objašnjenja β-komponente prirodne radioaktivnosti. Ključni korak za formulaciju temeljne slabe sile bilo je uvođenje neutrina (1932), s pomoću kojega je Enrico Fermi postavio svoju teoriju β-raspada (1934). Na osnovi slabe sile, koja »pretvara« protone u neutrone i omogućuje fuziju četiriju vodikovih jezgri u jezgru helija, došlo se do spoznaje procesa koji se odvija u Suncu i kojim se objašnjava podrijetlo energije Sunca: fuzijom kilogram vodika u nešto manje od kilogram helija oslobađa se energija od 6 × 1014 J.
Ključno je za slabo međudjelovanje bilo otkriće narušenja prostorne parnosti (1956) i vremenske mikroobrativosti (→ cp-simetrija), čega nije bilo kod prije istraženog elektromagnetskog i jakoga međudjelovanja. Prijenosnik slabog međudjelovanja masivni je W-bozon (80 GeV), koji se u raspadima elementarnih čestica manifestira kao nabijena slaba struja, i masivni Z-bozon (91 GeV), pridružen neutralnim slabim strujama. Struktura neutralnih slabih struja bila je ključna za potvrdu elektroslabe teorije, ujedinjenja elektromagnetizma i slabog međudjelovanja kao poopćenja dotadašnjega ujedinjenja elektriciteta i magnetizma. Pritom su uvedeni naboji slabog međudjelovanja, slabi izospin i slabi hipernaboj, pridijeljeni kvarkovima i leptonima koji sudjeluju u slabim međudjelovanjima. Slabo međudjelovanje manifestira se promjenama kvantnih brojeva okusa, unutar obitelji ili između obitelji kvarkova.