Slovenija (Republika Slovenija), država u srednjoj Europi; obuhvaća 20 273 km². Na sjeveru graniči s Austrijom (duljina granice 330 km), na zapadu s Italijom (232 km), na sjeveroistoku s Madžarskom (102 km), a na jugu i istoku s Hrvatskom (670 km); izlazi na Jadransko more (duljina obale 46,6 km).
Prirodna obilježja
Slovenija zauzima područje na dodiru Alpa, Panonske nizine i Dinarida te Mediterana. Pretežito je planinska zemlja; najvećim dijelom obuhvaća Alpe i alpsko predgorje (42% površine) s Dinarskim kršom (28%). Nizina ima samo na sjeveroistoku zemlje (peripanonska Slovenija) i u primorju. Južnovapnenačkim, visokim Alpama, koje se pružaju na sjeveru i sjeverozapadu, pripadaju Julijske Alpe (Triglav, 2864 m, najviši je vrh Slovenije), Kamniško–Savinjske Alpe (Grintavec, 2558 m) i Karavanke (Stol, 2236 m). Građene su uglavnom od trijaskih vapnenaca, osim Karavanki, kod kojih se javljaju i paleozojski škriljevci i eruptivne stijene. Na sjeveroistoku zemlje pružaju se nastavci Središnjih Alpa – Pohorje (Črni vrh, 1543 m) i Kozjak. Središnji dio zemlje obuhvaća predalpska sredogorja i pobrđa: Tolminsko, Cerkljansko, Škofjeloško, Posavsko hribovje i dr. Ona su odvojena dolinama rijeka i kotlinama, među kojima se ističe Ljubljanska kotlina s Barjem. Na jugu je Dinarski krš, u kojem prevladavaju mezozojski vapnenci i dolomiti; čine ga planinske zaravni i bȉla te polja (Laško, Cerkniško, Ribničko) Notranjskoga i Dolenjskoga s razvijenim krškim oblicima (Postojnska i Škocjanska jama); glavni planinski lanac čine Trnovski gozd–Hrušica–Nanos–Snežnik (1796 m). Dinarskomu kršu na jugoistoku pripada i Suha krajina, s obiju strana gornjokrške doline, te Bela krajina, u porječju srednjega toka Kupe. Predalpsko-peripanonski kraj na istoku zemlje sastoji se od ravnica uz Muru i Dravu, dolinâ Save (Zasavje), Savinje i Sutle te brdovito-brežuljkastoga kraja između njih (Slovenske gorice, Haloze, Goričko, Kozjansko, Macelj, Ravna gora). Slovensko primorje zahvaća krajnji sjeverozapadni dio Istre. To je ravničarski, uski priobalni pojas, građen većim dijelom od eocenskih flišnih naslaga.
Klima je u Alpama planinska, u ravnicama istočnog dijela umjereno kontinentalna, a u primorju submediteranska. Srednja siječanjska temperatura zraka kreće se od –8 °C u visokim Alpama (2500 m visine), –2,5 ºC u kotlinama i na sjeveroistoku zemlje do 5 ºC u primorju, a srpanjska od 5 ºC u Alpama, 19 do 20 ºC u srednjoj Sloveniji pa do 23 ºC u primorju. U najvećem dijelu Slovenije padne 1000 do 1600 mm oborina, u Alpama 1600 do 3000 mm, a u Prekomurju i na Jadranskom primorju 800 do 1000 mm. U kotlinama su česte magle.
Slovenija je bogata rijekama, pretežno planinskima, brzoga toka i velikoga pada; većinom pripadaju crnomorskomu slijevu. Najdulja je rijeka Sava (221 km u Sloveniji) s pritocima Savinjom, Ljubljanicom, Mirnom, Krkom i djelomice pograničnom Kupom (slovenski Kolpa), zatim Drava (142 km) s Murom i Dravinjom. Najdulja rijeka jadranskoga slijeva je Soča s pritocima Idrijicom i Vipavom. U kršu se nalaze ponornice Ljubljanica, Temenica, Pivka, Reka. Prevladavaju alpska glacijalna jezera: najveće je Bohinjsko (3,18 km²), a poznata su još Bledsko (slovenski Blejsko) i Triglavska jezera.
Šume prekrivaju 66,0% površine; u primorju je raširena miješana šuma hrasta crnike i crnoga jasena, u unutrašnjosti miješane šume bukve i jele, koje s porastom visine u Alpama prelaze u crnogorične šume, te u klekovinu bora i pašnjake. Obrađeno je 22,6% površine (2011).
Stanovništvo
U Sloveniji živi 2 050 189 st. prema popisu 2011. odnosno 2 058 821 st. prema registru stanovništva za 2013. godinu. Prosječna gustoća naseljenosti (101,6 st./km², 2013) malo je niža od prosjeka za Europsku uniju (116,9 st./km², 2011). Najgušće su naseljene kotline i doline u alpskom predgorju, osobito u srednjoj Sloveniji (Osrednjoslovenska statistička regija 212 st./km²), te savinjsko, podravsko i primorsko područje (100 do 149 st./km²), a najrjeđe područje Krasa (Notranjsko-kraška regija, 36 st./km²) i visokih Alpa. Državljani Slovenije čine 95,6% stanovništva; od 91 385 stranaca najviše je građana Bosne i Hercegovine (46%), Kosova, Makedonije, Hrvatske i Srbije. Prema popisu 2002. stanovnici su uglavnom Slovenci (83,1%), a ima i Srba (2,0%), Hrvata (1,8%), Bošnjaka (1,1%), muslimana (0,5%) i dr. Prema vjeroispovijesti prevladavaju katolici – 57,8% (2002); muslimani čine 2,4% stanovništva, pravoslavci 2,3%, a ostali su uglavnom ateisti (10,1%), neizjašnjeni (15,7%) ili nepoznato (7,1%). Službeni je jezik slovenski, a u općinama s talijanskom i madžarskom manjinom službeni su i talijanski ili madžarski jezik.
Za prvoga popisa stanovništva, 1857., u Sloveniji je živjelo 1 101 854 st., 1900. godine 1 268 055 st., a 1953. godine 1 504 427 st. Najveći je porast broja stanovnika bio nakon II. svjetskog rata do početka 1980-ih (oko 0,9% prosječno godišnje), zatim se usporio, a 1990-ih je čak bio negativan (do 1999). U razdoblju 2007–12. stanovništvo se povećalo po prosječnoj godišnjoj stopi od 0,53%. Porastu broja stanovnika pridonosi više pozitivna migracijska bilanca (više useljenih od iseljenih; u razdoblju 2007–12. godišnja je stopa iznosila 0,38%), nego prirodni priraštaj (1,6‰ ili 0,16%, 2007–12). Vanjske migracije osobito su bile intenzivne nakon primanja Slovenije u Europsku uniju (pojačano i useljivanje i iseljivanje). Najviše je doseljenika iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije; državljani Slovenije najviše se iseljuju u zemlje EU-a, osobito Njemačku i Austriju. Stopa je nataliteta 10,7‰, mortaliteta 9,4‰ a prirodnoga priraštaja 1,3‰ (2012); smrtnost je dojenčadi (1,6‰, 2012) među najnižima u državama Europske unije. Zbog niskoga prirodnoga priraštaja starosna je struktura nepovoljna; u dobi je do 14 godina 14,5% stanovništva (2013; u državama EU 15,6%, 2012), u dobi od 15 do 64 godine 68,4%, a starije je od 65 godina 17,1% (17,8% u EU). Očekivano je trajanje života produljeno: za žene rođene 2012. iznosi 82,9 godina; za muškarce 77,0 godina. Ekonomski su aktivna 938 802 st. (2012), od čega je nezaposleno 12,2%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4,7%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 31,0%, a u uslužnim djelatnostima 64,3% zaposlenoga stanovništva (2011). Sveučilišta imaju Ljubljana (osnovano 1919), Maribor (1975), Kopar (2003) i Nova Gorica (2006). Glavni je i najveći grad Ljubljana s 274 826 st. (2013). Ostali su veći gradovi (2013) Maribor (94 809 st.), Celje (37 490 st.), Kranj (37 151 st.), Velenje (25 333 st.), Kopar (slovenski Koper; 24 864 st.), Novo mesto (23 212 st.), Ptuj (17 972 st.), Trbovlje (14 842 st.), Kamnik (13 652 st.), Jesenice (13 255 st.) i Nova Gorica (12 997 st.). U gradovima živi 49,8% stanovništva (2013).
Gospodarstvo
Nakon odvajanja od Jugoslavije 1991., postupnim je reformama ostvarena tržišna ekonomija. U Jugoslaviji je Slovenija bila najrazvijenija republika (početkom 1970-ih slovenski bruto društveni proizvod po stanovniku bio je približno dva puta veći u odnosu na jugoslavenski prosjek); 1981. ostvarivala je 15% jugoslavenskoga BDP-a i 18,6% industrijske proizvodnje (stanovništvo Slovenije činilo je 8,5% stanovništva Jugoslavije). Sredinom 1980-ih bila je vodeća u Jugoslaviji u proizvodnji vozila, kućanskih aparata, papira, namještaja i dr. U jugoslavenskom su se razdoblju afirmirala mnoga slovenska poduzeća: Krka, Lek (farmacija), TOMOS, TAM (motorna vozila), Petrol (energetika), Elektrotehna, tj. Iskra (elektronika), Gorenje (kućanski uređaji), Lesnina (namještaj), Mercator (trgovina), Pivovarna Laško i dr. Uglavnom su nastavila poslovanje i nakon tranzicije 1990-ih, a pojedina u sastavu stranih kompanija. Kao članica Europske unije od svibnja 2004., Slovenija je ubrzala ekonomski razvoj te je već do 2006. dosegnula 84% prosječnoga dohotka EU-a. Godine 2007. nacionalnu valutu tolar zamijenila je eurom. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2007. bila je 48 milijarda USD (BDP po stanovniku bio je 23 817 USD). Slijedilo je nestabilno desetljeće sa smjenama rasta i pada BDP-a, te je 2019. on iznosio 54,2 milijarde USD. Negativan utjecaj pandemije bolesti COVID-19 uzrokovao je 2020. pad BDP-a na 52,8 milijarda USD (BDP po stanovniku je oko 25 180 USD). U sastavu BDP-a (2018) vodeći je uslužni sektor (64,9%), a slijede industrijski (32,7%) i poljoprivredni (2,4%). Uz razvijeno stočarstvo u poljoprivrednoj su ponudi hmelj, krumpir, šećerna repa, razno voće i dr. U industrijskoj su ponudi lijekovi, vozila i dijelovi, elektronika, prehrambeni proizvodi, aluminij, željezo, čelik, proizvodi od drva, tekstil i dr. Uz bogat šumski fond posjeduje i ležišta ugljena, olova, cinka, grafita i dr. U uslužnom je sektoru, uz razvijenu trgovinu i financijske usluge, značajan turizam, ponajviše zimski (2019. prihod od turizma iznosio je 3,2 milijarde USD). Među vodećim su kompanijama po ostvarenoj dobiti 2019. bile farmaceutske Krka (163,3 milijuna eura) i Lek (116,6 milijuna eura) te energetska Petrol (100,5 milijuna eura). Vrijednost izvoza 2020. bila je 37,4 milijarde USD, a uvoza 36,5 milijarda USD. Izvozi lijekove, vozila i dijelove, električne uređaje, plastične proizvode, kemikalije, naftne derivate, željezo, čelik, aluminij i dr. (sličan je i sastav uvoza). Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (18%), Švicarska (12,1%), Italija (9,3%), Hrvatska (8%), Austrija (6,3%), Francuska (5,1%) i Srbija (3,3%). Najviše uvozi iz Njemačke (14%), Švicarske (12,6%), Italije (10,8%), Austrije (7,4%), Kine (7,3%) i Hrvatske (3,7%). Stopa je nezaposlenosti 5,1% (2020). Veličina javnoga duga povećana je sa 65,6% BDP-a (2019) na 80,8% BDP-a (2020).
Promet
Položaj Slovenije na križištu važnih međunarodnih prometnih pravaca velik je poticaj dinamičnomu razvoju prometa. Cestovna je mreža duga 38 985 km, od čega je 769 km autocesta (2012), a duljina željezničkih pruga iznosi 1209 km (2012; elektrificirano 500 km). Kroz Sloveniju prolaze važne međunarodne prometnice koje povezuju srednju s jugoistočnom Europom (Salzburg–Ljubljana–Zagreb i Graz–Maribor–Zagreb) i Sredozemljem (Ljubljana–Kopar). Glavna je morska trgovačka luka Kopar, koja se ubrzano razvija kao izlazna luka zemalja srednje Europe; lučki je promet s 9,3 milijuna tona 2001. porastao na 17,9 milijuna tona 2012. Manje su luke Izola i Piran. Glavna je zračna luka Ljubljana, a manje su Maribor, Portorož i dr.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 31. XII. 2006. novčana je jedinica bio tolar.
Povijest
Prvi tragovi naseljenosti na slovenskom području mogu se pratiti od paleolitika. Najstariji arheološki nalazi, iz srednjeg paleolitika, pronađeni su u špilji Betalov spodmol kraj Postojne, dok iz špilje Divje babe I, iznad doline Idrijice, potječe najslavniji nalaz koštanog artefakta, tzv. frula. Razdoblje mlađega paleolitika obilježavaju arheološki nalazi iz špilje Potočka zijalka, gdje je pronađen najveći broj koštanih šiljaka u Europi. Poznata su mnogobrojna nalazišta iz doba mlađega paleolitika u kotlini Pivke, a najveće je nalazište sa samoga kraja paleolitika Zemono kraj Vipave.
U doba mezolitika na slovenskom se prostoru posebno izdvajalo područje Ljubljanskoga barja, s mnogobrojnim danas poznatim arheološkim nalazištima. Najveće je među njima Zalog, gdje su, uz mnogobrojne nalaze kremenog i koštanog oružja i oruđa, nađeni ostatci drvenih konstrukcija i ljudskih kostiju.
Zemljopisni položaj današnje Slovenije utjecao je na razvoj neolitičkih kultura na tom prostoru; snažan je bio utjecaj mediteranskih kulturnih skupina sa zapada i podunavskih kulturnih skupina s istoka. Kao najstarije i najveće arheološko nalazište ističe se Čatež-Sredno polje, na središnjem prostoru današnje Slovenije, a slični su nalazi poznati iz Dragomlja, Drulovke i Ptujskoga grada. Na zapadnom su dijelu slovenskoga prostora poznata špiljska nalazišta, od kojih se ističu Mala Triglavca i Trhlovca. Najstarije kulture koje su obrađivale bakar zabilježene su na prostoru današnje srednje i istočne Slovenije; najpoznatija su sojenička naselja iz Ljubljanskoga barja. Na istočnom prostoru to su nalazišta Šafarsko i Ptuj.
Prijelaz u brončano doba potvrđuju tragovi naseljavanja na prostoru Ljubljanskoga barja i okolice Murske Sobote, dok su nalazi iz srednjega brončanoga doba pronađeni na prostoru Brinjeve gore i Sodoleka. U kasno brončano doba kulturološka je podijeljenost prostora današnje Slovenije bila još naglašenija. Tako su na zapadnom dijelu prevladavale kaštelijerske kulture s visinskim, dobro utvrđenim naseljima. Kao izrazito religiozno-kultno mjesto toga područja najpoznatije je nalazište Škocjan. Značajka kulture na istočnom dijelu bilo je pokapanje spaljenih pokojnika u žarama; najznačajnija su nalazišta Ljubljana, Dobova, Ruše, Maribor i Ptuj, a prema nekima od njih nazive su dobile i regionalne kulturne skupine. Pronađen je i velik broj ostava, poput nalazišta Pekel, Hočko Pohorje, Črmožiše i dr.
Starije željezno doba obilježila je široko rasprostranjena europska halštatska kultura. Slovenski je prostor poznat po vrlo razvijenoj situlskoj umjetnosti, odnosno po proizvodnji brončanih posuda – situla, koje su se rabile u posmrtnim ritualima i gozbama istaknutih članova zajednica. Neka su od vrjednijih nalazišta toga doba Magdalenska gora, Most na Soči, Novo mesto, Podzemelj, Poštela, Stična, Tolmin. U mlađe željezno doba prodrla su keltska plemena, zbog čega su slovenski prostori došli pod vrlo jak utjecaj latenske kulture. Najpoznatije keltske zajednice na slovenskom prostoru bili su Taurisci, Latobici, Uperaci i Serapili.
Nakon ilirskih ratova, početkom I. st., slovenski je prostor bio podijeljen između X. regije Italije te provincija Norik i Panonija. Rimsku vladavinu na slovenskom prostoru obilježila je izgradnja cestovne mreže te mnogobrojnih gradova, među kojima su najpoznatiji Ljubljana (Emona) i Ptuj (Poetovio), te Celje (Celeia) i Drnovo pri Krškom (Neviodunum). Najslavnije su nalazište iz rimskog doba grobnice u Šempetru, koje su rekonstruirane. Nakon preustroja rimskih provincija, za cara Dioklecijana 297. godine, sjeverni dijelovi Slovenije pripali su provinciji Sredozemni Norik, južni i srednji dijelovi Veneciji i Istri, a sjeveroistočni i istočni dijelovi Savskoj Panoniji. Kada su na područje Rimskoga Carstva potkraj III. i početkom IV. st. počeli prodirati barbarski narodi, Rimljani su na današnjem slovenskom prostoru izgradili velik sustav obrambene granice (limes) prema prilazima Italiji (Claustra Alpium Iuliarum). Uoči same propasti Zapadnorimskoga Carstva to su područje zaposjeli Istočni Goti. Potkraj antičkog razdoblja na slovenskom prostoru oblikovale su se još dvije rimske provincije – Carneola u sjevernom dijelu gornjega toka Save te Media u južnom dijelu gornjega toka Save. Za Justinijana I. Velikoga južni dijelovi Slovenije našli su se nakon bizantsko-ostrogotskoga rata, sredinom VI. st., u sastavu Bizantskoga Carstva, koje je za zaštitu toga prostora i kopnenoga pristupa Italiji obnovilo stari rimski limes te sagradilo niz novih utvrda. Posljednji val seobe naroda, koji je od sredine VI. st. do prijelaza VI. u VII. st. doveo langobardska, potom i avarska te slavenska plemena pod vrhovništvom Avara na područje nekadašnjih rimskih provincija Norika, Savske Panonije te Venecije i Istre, probio je tu obrambenu granicu te znatno promijenio etničku sliku tih krajeva. Staro se stanovništvo povuklo prema jadranskoj obali, a dijelom je prešlo i na talijansko kopno. Nakon ustanka slavenskih plemena na prostoru Češke i Moravske (623) te vojnog sloma Avara pod Carigradom (626), na području današnje Slovenije i dijela Austrije oblikovala se slavenska kneževina Karantanija sa središtem u Krnskom gradu (civitas Carantana), koja se pridružila Samovu plemenskomu savezu. Nakon raspada saveza razvijala se kao samostalna kneževina. Za vladavine posljednjega neovisnoga kneza Boruta, Karantanija je oko 745. postala vazalna plemenska kneževina s unutarnjom samoupravom u sastavu franačke države. U drugoj polovici VIII. st., za vladavine Gorazda i Hotimira, provodilo se u Karantaniji pokrštavanje, osobito nakon ustanka protiv Franaka 769–772. Oko 820. Karantanija je kao grofovija (na čelu s franačkim grofom) potpala pod izravnu franačku vlast. Pri reorganizaciji države bila je uključena u Istočnu marku, koja je Verdunskim ugovorom 843. ušla u sastav istočnofranačke države (Njemačke). U crkvenom pogledu slovensko je područje bilo podijeljeno između nadbiskupije u Salzburgu i patrijarhata u Akvileji (granica je do XVIII. st. bila Drava). Karantanija se potkraj IX. st. razvila u posebno istočnofranačko vojvodstvo, koje je obuhvaćalo susjednu grofoviju uz Savu te Donju i Gornju Panoniju. U to su se doba u njoj javili kosezi, kao srednjovjekovni društveni sloj koji se izdignuo iznad slobodnjaka. Njihova je oružana snaga bila temelj kneževske vlasti, a kosezi su odlučivali pri izboru i ustoličenju novoga kneza na → Gosposvetskom polju. Prodor Madžara sveo je teritorij vojvodstva na njegovu jezgru, koja je personalnom unijom bila povezana s Bavarskom. Pri obnovi njemačke vlasti nad susjednim pokrajinama (krajinama), s ponovno osamostaljenim Karantanskim Vojvodstvom (976) sjedinjene su susjedne marke – Karantanska, Podravska, Savinjska, Kranjska, Istarska, Furlanska i Veronska krajina, te nekoliko grofovija na Muri i Aniži. Te su zemlje bile sjedinjene u Veliku Karantaniju, koja je obuhvaćala gotovo cijelo područje današnje Slovenije. U XI. i XII. st. pojedine su se krajine postupno osamostalile pa su bile izravno podređene njemačkom kralju. Kranjska i Savinjska krajina sjedinile su se oko polovice XI. st. u Veliku Kranjsku. Karantanskoj krajini, koja je oko 1000. bila u posjedu obitelji Eppenstein, bilo je pripojeno porječje Mure, a 1147. Podravska krajina. Poslije je Karantanska krajina nazvana Štajerskom, po bavarskim grofovima Traungau od Steiera. Do XIII. st. iz Furlanije se odvojila, kao posebna pokrajina, i grofovija Gorica. Tako su nastale povijesne pokrajine na tlu današnje Slovenije, koje su se održale do 1918; njihove su se granice ustalile uglavnom oko 1500. Potkraj X. st. počeo je snažan priljev njemačkog stanovništva svih društvenih slojeva, pod utjecajem kojega se domaće plemstvo germaniziralo. Postanak i razvoj gradova u XII–XIV. st. vezani su za razvoj obrta i trgovine, a u XV. i XVI. st. za rudarstvo i metalurgiju (Idrija). Političku povijest srednjeg vijeka obilježili su pokušaji velikih feudalnih rodova da, usporedno s oblikovanjem Kranjske, Štajerske, Koruške i Gorice, na slovenskom tlu ostvare veće dinastičke državne tvorevine. Prvu su ostvarili u Štajerskoj Traungauci i njihovi nasljednici Babenbergovci (976–1230), a u Koruškoj plemićka obitelj Sponheim i poslije grofovi Gorički koji su tijekom XIII. st. gospodarili u Posočju, Vipavskoj, Goričkim brdima, Krasu, Istri i Furlaniji te naposljetku i u Tirolu. Kada su sredinom XIII. st. izumrle u muškoj lozi neke do tada najjače feudalne obitelji, koje su se afirmirale u toj borbi (Babenbergovci 1246., Andechsi 1251., Spanheimovci 1269), pridružio je češki kralj Otakar II. svojim zemljama Štajersku (1260), Korušku i Kranjsku (1270). Nakon sukoba s njemačkim kraljem Rudolfom I. iz dinastije Habsburg izgubio je 1276. Austriju, Korušku i Štajersku, a u pokušaju da vrati izgubljene teritorije, u bitki kraj Dürnkruta na Moravskom polju (1278) izgubio je život. Nakon pobjede Rudolf I. započeo je graditi dinastički posjed na području današnje Austrije i Slovenije. Pod svojom je vlašću zadržao Austriju i Štajersku, dok je goričkotirolskomu grofu Majnhardu IV. Kranjsku sa Slovenskom markom predao u zakup, a Korušku u namjesništvo. God. 1282. dodijelio je Austriju i Štajersku kao feud svojim sinovima, a 1286. Korušku goričkotirolskim grofovima. U međuvremenu su Habsburgovci stekli Štajersko Podunavlje (1281) i porječje Savinje (1311). Smrću Majnhardova sina Henrika 1335. izumrli su goričkotirolski grofovi u muškoj lozi, a Kranjska, Slovenska marka i Koruška pripale su Habsburgovcima. Pošto je u muškoj lozi izumrla 1374. tzv. istarska grana grofova Goričkih, Habsburgovci su svojim posjedima priključili njihove zemlje u Istri, sa središtem u Pazinu, a već 1382. i Trst. Od 1411. Koruška, Štajerska, Kranjska, Slovenska marka, Istra i Trst činili su Nutarnjoaustrijske zemlje. Usporedno sa širenjem habsburškoga posjeda na slovenskom području započelo je uzdizanje obitelji Celjskih. Oni su, nakon izumrća koruškoga roda Heunburga (Vovberški) 1322. naslijedili velik posjed u Štajerskoj i grad Celje (Celjska grofovija), dok su Habsburgovci Fridriku I. (u. 1360) povjerili upravu u Kranjskoj i Slovenskoj marki. Nakon ubojstva Ulrika Celjskoga u Beogradu 1456. izbio je rat za naslijeđe Celjskih, iz kojega su kao najuspješniji izišli Habsburgovci. Godine 1500. izumrla je i tzv. gorička linija grofova Goričkih, pa su Habsburgovci naslijedili njezin posjed u području Soče, u Vipavskoj dolini, na Krasu i u Furlaniji. Pošto su 1509. stekli Tolmin, a 1526. Prekomurje, cijeli se prostor današnje Slovenije našao sjedinjen pod habsburškom nasljednom vlašću. U habsburškim su nasljednim zemljama feudalci iskoristili borbe među dinastima kako bi osigurali svoja posebna prava u obliku zemaljskih privilegija; na njihovu su se temelju do početka XV. st. razvili zemaljski staleži, tj. skupština feudalaca i zastupnika pokrajinskih gradova, koji su odlučivali o zemaljskim porezima i tako postali, uz zemaljskoga kneza, važan čimbenik u zemaljskoj upravi i politici. Razvojem novčanoga gospodarstva oslabio je ekonomski položaj feudalaca jer se vrijednost novčanih davanja, usporedno s padanjem vrijednosti novca, smanjivala. Zbog toga su sredinom XV. st. počeli djelomice povećavati podložnička davanja, a djelomice su se vraćali na stare oblike tlake, davanja u naravi itd. (refeudalizacija). Teški feudalni nameti te česta osmanska pustošenja slovenskog prostora bili su povodom mnogobrojnih seljačkih buna (1478. u Koruškoj, 1515. gotovo na cijelom slovenskom području, 1573. s hrvatskim seljacima, 1635. u Štajerskoj i Kranjskoj, 1713. u Slovenskom primorju). Budući da su tijekom XVI. st. na slovenski prostor često prodirali Osmanlije, ondje su za zaštitu stanovnika bile podignute mnogobrojne utvrđene crkve (tabori). Uz gradnju protuosmankih tabora, početak novoga vijeka na slovenskom prostoru obilježilo je i snažno širenje reformacije (ponajviše luteranstva) u gradovima i među plemićima. Približno od 1540. vodstvo u borbi za reformaciju preuzelo je plemstvo, koje je s tom borbom povezalo i borbu za prevlast zemaljskih staleža nad vlašću zemaljskoga kneza. Širenje protestantizma značilo je temeljit preokret u razvoju slovenske kulture. Godine 1550. P. Trubar objavio je prve dvije knjige na slovenskom jeziku (Abecedarij i Katekizam). Uz te knjige bilo je objavljeno pedesetak knjiga na slovenskom jeziku, među kojima su bile prva slovenska gramatika i prijevod Biblije (1584). Potkraj XVI. st. na slovenskom je prostoru jačao protureformacijski pokret. Njegovi glavni nositelji bili su zemaljski knezovi. God. 1600. bile su osnovane vjerske komisije za suzbijanje reformacije, a 1628. sa slovenskog teritorija bilo je protjerano protestantsko plemstvo. Istodobno su knezovi lomili i moć zemaljskih staleža te se pri određivanju poreza sve više oslobađali njihova utjecaja. Nakon razdoblja gospodarske stagnacije u XVII. st., uzrokovane vjerskim sukobima te posljedicama Tridesetogodišnjega rata (1618–48), potkraj XVII. i početkom XVIII. st. slijedio je oporavak koji je sredinom XVIII. st. doveo do otvaranja novih manufaktura. Tomu su uzletu pogodovale mnogobrojne reforme rimsko-njemačke carice Marije Terezije (1740–80). Zahvaljujući njima, došlo je do nagloga gospodarskog razvoja gradova, osobito Trsta kao glavnoga lučkoga grada austrijskih pokrajina. Gospodarski razvoj, koji je razbijao okvire feudalnoga društva, i reforme, koje su, pogotovo u vezi s pitanjem nastavnoga jezika u osnovnoj školi, istaknule problem jezične povezanosti svih Slovenaca, potaknuli su u drugoj polovici XVIII. st. i iznošenje zahtjeva za slovenskim narodnim jedinstvom i kulturnim uzdizanjem. U vezi s racionalizmom bio je jasno definiran pojam slovenskog naroda (A. T. Linhart). Za napoleonskih ratova potkraj XVIII. i početkom XIX. st. pod francuskom su se vlašću našli veliki dijelovi slovenskoga područja (zapadana Koruška s Beljakom, Goriška, Trst, Kranjska) koji su ušli u sastav Ilirskih pokrajina francuskog carstva (1809–13) sa sjedištem u Ljubljani. Za francuske vladavine bili su modernizirani uprava, sudstvo i školstvo. Dana 1. I. 1812. stupio je na snagu francuski Građanski zakonik (Code civil ili Code Napoléon). Pritom se sudstvo odijelilo od uprave, svi su građani postali jednaki pred zakonom i podlijegali su poreznoj i vojnoj obvezi. Staleške su razlike nestale, bile su ukinute feudalne obveze osobne ovisnosti. Ukinućem cehovskih povlastica bio je omogućen slobodan razvoj obrta; velika se pozornost pridavala napretku trgovine i poljodjelstva te izgradnji prometnica. Premda je 1810. u školama kao nastavni jezik bio uveden tzv. ilirski jezik, zbog nedostatka tzv. ilirskih knjiga i dalje su u uporabi ostali njemački i talijanski, te sve više francuski jezik. Time su bili udareni temelji slovenskoga modernoga školstva, oživjela je uporaba slovenskog jezika u javnom životu, a tiskali su se i listovi na slovenskom jeziku. Kopitarova i Vodnikova misao o jezičnom jedinstvu svih Slovenaca utjecala je na razvoj slovenskoga narodnoga preporoda među malobrojnim građanstvom tijekom 1840-ih. Taj je preporod ubrzo, osim kulturnoga, obuhvatio i politički život. Nakon Napoleonova sloma i Bečkoga kongresa 1814–15., slovenske zemlje ušle su 1816. u sastav austrijske Kraljevine Ilirije. U njezinu su se sastavu nalazile sve do 1849., kada su Kranjska, Koruška i Istra s Goriškom postale »krunskim zemljama«. Prvu polovicu XIX. st. na slovenskom području obilježio je gospodarski razvoj te jačanje građanstva, koje je postalo glavnim nositeljem preporoda. U kulturnom se životu isticao F. Prešeren, koji je u svojoj Zdravici (1844) zahtijevao oslobođenje od tuđinske vlasti i ujedinjenje svih Slovenaca, i time odredio prve elemente širega slovenskog nacionalnog programa. U narodnom preporodu sudjelovalo je malobrojno domaće građanstvo (trgovci, obrtnici, niže svećenstvo), svjetovna inteligencija i bogatije seljaštvo. Razvila se laka industrija, podizale su se željezare, otvarali rudnici ugljena, razvila se trgovina, gradile su se željezničke pruge (1846. Celje–Graz). Jačao je proces germanizacije. Građanstvo je 1843. pokrenulo jedini slovenski list na narodnom jeziku, Kmetijske in rokodelske novice (kraće Novice), koji je uređivao J. Bleiweis, vođa konzervativne struje na kulturnom i literarnom planu i protivnik liberalnih i demokratskih ideja Prešerenova kruga. Pod utjecajem revolucionarnih događaja u Europi 1848., u ožujku i travnju iste godine, neovisno jedni o drugima, oblikovali su se slovenski politički programi u Celovcu (krug Matije Majara) i u Beču (slovenski studenti i inteligencija). Tražilo se ujedinjenje slovenskoga etničkoga teritorija u samostalnu autonomnu cjelinu u okviru Austrije, bez obzira na povijesne granice pokrajina u kojima su do tada živjeli Slovenci, ravnopravnost slovenskog jezika s njemačkim i dr. Program Ujedinjene Slovenije ostao je slovenski nacionalni program tijekom nekoliko sljedećih desetljeća, sve do sloma Austro-Ugarske. Za Bachova apsolutizma (1851–59), zamrla je svaka politička aktivnost, a narodni se pokret očuvao samo na kulturnom polju, gdje su istaknuti sudionici bili J. Bleiweis, L. Jeran, A. M. Slomšek. Od početka obnove ustavnoga života tijekom 1860-ih, sve jače su se u političkom životu izdvajale klerikalna i liberalna struja. Konzervativci oko J. Bleiweisa nazivali su se staroslovencima, za razliku od mladoslovenaca sklonih liberalizmu. Politički i kulturni život Slovenaca 1860-ih odvijao se u čitaonicama (prva je bila otvorena 1861. u Trstu, a 1870. bilo ih je oko 70). Austro-ugarskom nagodbom 1867. slovenske pokrajine pripale su Austriji i bile su izložene još jačoj germanizaciji. Od 1868. kao nova vrsta političkog organiziranja javljala su se različita društva (politička, katolička, radnička – društvo grafičara u Ljubljani, prosvjetna i dr.) i 1868–71. tabori (prvi je održan 1868. u Ljutomeru), veliki narodni skupovi na otvorenome na kojima su mladoslovenci propagirali svoj program Ujedinjene Slovenije. Godine 1871. vlada je zabranila sve javne skupove, zbog čega je zamro taborski pokret. Sredinom 1870-ih započelo je doba »slogaštva« (trajalo je do 1893), u kojem su liberali klerikalci ublažili prije suprotstavljene programe, i doba »drobtiničarstva«, tj. inzistiranja na manje važnim političkim pitanjima. Nije prestala ni germanizacija – osnivale su se njemačke škole na slovenskom etničkom teritoriju. Germanizacijom Koruške i Štajerske njemačko je građanstvo nastojalo osigurati pozadinu za svoj izlaz na more u predjelu Trsta. U posljednjoj četvrtini XIX. st. Sloveniju je zahvatila teška gospodarska kriza, koja je uzdrmala temelje seljačkoga gospodarstva. Seoski uglednici (honoraciori), predstavnici liberalizma u provinciji, iskorištavali su svoj položaj kako bi se obogatili. Posljedice krize bile su mnogobrojne dražbe seljačkih posjeda i iseljavanje u zemlje središnje i zapadne Europe te u Sjevernu Ameriku (do 1900. iselilo se oko 250 000 Slovenaca). Prirast slovenskog stanovništva zbog toga je jako zaostajao za državnim prosjekom. Prirast talijanske i njemačke manjine u okviru slovenskih nacionalnih granica znatno je premašio brzinu slovenskog rasta, čime su za program Ujedinjene Slovenije nastale nove opasnosti. Potkraj XIX. st. A. Mahnič nastupio je s idejom političkoga katoličanstva najprije na kulturnom (književnost treba podrediti katoličkim načelima), a potom i na političkom polju (legitimizam i povijesno pravo). Isticanje katolicizma kao osnovnoga mjerila za utvrđivanje slovenske nacionalne pripadnosti unijelo je u politički život Slovenaca i osobitost vjerskoga razdora. U okviru klerikalne stranke razvio se i pokret kršćanskih socijalista pod vodstvom J. E. Kreka, koji je rješenje problema »radničkih slojeva« (seljaka, obrtnika i radnika) vidio u reformama koje će provesti država unutar postojećega kapitalističkoga društva. Tada su se osnivale i prve političke stranke. Klerikalna se stranka postupno formirala iz Bleiweisove konzervativne grupacije i dobila svoj konačni oblik oko 1892. kao Katolička narodna stranka (od 1905. Slovenska narodna stranka: Slovenska ljudska stranka – SLS). Liberalizam se, nakon kratkotrajne afirmacije i povezivanja s narodom u doba tabora, povukao pred zahtjevom za političkom »slogom«; oko 1890. liberali su se (od 1894. organizirani u Samostalnoj narodnoj naprednoj stranci) počeli afirmirati uglavnom u borbi za vlast s klerikalnom strankom, koja se povezala s Nijemcima. Sve jači njemački pritisak u doba imperijalizma prisiljavao je Slovence da se oslone na ostale Slavene u Monarhiji. To je prvi put došlo do izražaja u Ljubljanskom južnoslavenskom programu 1870., zatim u doba balkanskih kriza vezanih za Bosansko-hercegovački ustanak 1875–78. i aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. Od početka XX. st. do I. svjetskog rata slovenski politički život obilježila je borba za vlast između klerikalaca i liberala. No sve je očitija bila potreba za preuređenjem Austro-Ugarske. Vođa klerikalne stranke Ivan Šušteršič podnio je 1909. prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu memorandum o preuređenju Monarhije u trijalističku federaciju u kojoj bi posebnu autonomnu jedinicu činili južnoslavenski narodi u Monarhiji. Na konferenciji Jugoslavenske socijaldemokratske stranke 1909. u Ljubljani bila je prihvaćena tzv. Tivolska rezolucija, kojom se stranka izjasnila za potpuno nacionalno ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u autonomnoj političkoj administrativnoj jedinici u okviru Austro-Ugarske. Kao sredstvo borbe za ostvarenje kulturnog i jezičnog jedinstva, Tivolska rezolucija predviđala je uvođenje zajedničkoga narodnog jezika i pravopisa za sve Južne Slavene u Austro-Ugarskoj. Samo su se skupine unutar liberalne omladine (Preporodovci 1912–14) oslobodile tog okvira. Najradikalnije je to pitanje formulirao pisac Ivan Cankar, koji se 1913. zalagao za ideju samostalne jugoslavenske federativne republike neovisne o Austriji. Unatoč tomu, kada je izbio I. svjetski rat 1914., sve su slovenske stranke izrazile vjernost Austro-Ugarskoj. U to je doba protuaustrijski raspoloženo stanovništvo »zbog veleizdaje« bilo progonjeno i internirano. Pod izlikom zaštite od ratnih tegoba, iz Slovenskoga primorja bilo je odvedeno u austrijske logore oko 120 000 žena, djece i staraca. U ime jugoslavenskih poslanika u Beču, udruženih u Jugoslavenski klub, predsjednik Kluba A. Korošec pročitao je 30. V. 1917. u Carevinskom vijeću izjavu, tzv. Svibanjsku deklaraciju, u kojoj su poslanici zatražili da se »na temelju načela slovenskoga i hrvatskoga državnoga prava, svi teritoriji Monarhije na kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije u jedno samostalno, i na demokratskoj osnovi sagrađeno državno tijelo«. Ljubljanska deklaracija 15. IX. 1917. prikupila je oko 200 000 potpisa za priključenje Slovenije novoj južnoslavenskoj državi. Sredinom kolovoza 1918. predstavnici svih slovenskih političkih stranaka formirali su zajedničko slovensko Narodno vijeće, članovi kojega su početkom listopada, zajedno s ostalim predstavnicima Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj, osnovali Narodno vijeće u Zagrebu. Dana 29. X. 1918. Slovenija je ušla u novoproglašenu državu SHS, koja se 1. XII. 1918. ujedinila s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu SHS (→ jugoslavija). Prilikom privremenoga razgraničenja novih država nastalih raspadom Austro-Ugarske, velik broj Slovenaca našao se izvan granica Kraljevine SHS (400 000 u Italiji, oko 90 000 u Austriji i nekoliko tisuća u Madžarskoj). U doba monarhističke Jugoslavije slovenski teritorij prvo je bio podijeljen na Ljubljansku i Mariborsku oblast, a od 1929. našao se u sastavu Dravske banovine. Premda je nova jugoslavenska država kod većine slovenskoga naroda izazvala razočaranje zbog prepuštanja Trsta, Gorice, Gradiške, Istre te dijela Kranjske Kraljevini Italiji 1920 (→ rapalski ugovor), zbog srpske centralističke politike te zbog pokušaja srpskih političara da slovensko nacionalno pitanje zajedno s hrvatskim riješe stvaranjem »jugoslavenske« nacije, zahvaljujući nacionalnoj homogenosti stanovništva Dravske banovine, koja se svojim teritorijem gotovo u cijelosti poklapala sa slovenskim etničkim teritorijem, potom političkoj dominaciji Slovenske narodne stranke pod vodstvom A. Korošeca te povezanosti te stranke s vladajućim srpskim krugovima u Beogradu, Slovenci su unatoč jugoslavenskoj centralističkoj i unitarističkoj politici uživali političku autonomiju. Za II. svjetskog rata slovenski su prostor okupirale njemačke i talijanske postrojbe tijekom Travanjskoga rata 1941. Nakon kapitulacije jugoslavenske vojske, prema njemačko-talijanskom dogovoru u Beču 24. travnja, Slovenija je bila podijeljena na dva dijela granicom Polhov Gradec (talijanski) – Šentvid iznad Ljubljane (njemački) – desna obala Save (talijanska) – planinski predjel iznad Zaloga kraj Ljubljane i, dalje, približno u ravnoj liniji prema Brežicama do tromeđe između NDH, njemačke i talijanske okupacijske zone. Na talijanskom okupacijskom području ustanovljena je 3. svibnja tzv. Ljubljanska pokrajina sa svojevrsnim oblikom autonomije (npr. nastava u osnovnim školama na slovenskom jeziku i dr.). Njemačko okupacijsko područje bilo je bez autonomije te je bilo podijeljeno na štajerski (Untersteiermark) i gorenjski dio (Unterkärnten, poslije Oberkrain). Svakim je dijelom upravljao šef civilne uprave. Svi Slovenci u Štajerskoj, sposobni za borbu, kao njemački su državljani poslije bili u njemačkoj vojsci. Uz to, počeo je proces prisilnog iseljavanja slovenskog stanovništva iz njemačkog okupiranog područja. Prekomurje su anektirali Madžari. Nakon njemačkog napada na SSSR, izbio je u lipnju 1941. oružani ustanak u jugoistočnoj Sloveniji, a već se u srpnju proširio na Ljubljansko barje sve do predgrađa Ljubljane. U slovenskom antifašističkom pokretu od 1941. do 1945., osim komunista, sudjelovali su kršćanski socijalisti, demokratski sokolaši, skupine izvanstranačkih kulturnih djelatnika i druge antifašističke skupine (→ osvobodilna fronta). Nakon kapitulacije Italije 1943. Nijemci su reokupirali dio oslobođenoga teritorija te, zajedno s Istrom a i dijelom Hrvatskoga primorja, organizirali vojno-operacijsku zonu Jadransko primorje (Adriatisches Küstenland). Pod njemačkom okupacijom Slovenija je bila sve do završnih operacija Jugoslavenske armije u svibnju 1945.
Nakon II. svjetskog rata Slovenija je bila republika u sastavu socijalističke Jugoslavije (1945–91), postupno vodeća u društvenom i gospodarskom razvoju (1948. imala je oko 1 439 800 st., a 1991. oko 1 974 800 st.). Pojedini slovenski političari bili su vrlo utjecajni u jugoslavenskom državno-partijskom vodstvu (Edvard Kardelj, Stane Dolanc i dr.). Od 1986. Savez komunista Slovenije predvodio je Milan Kučan. U drugoj polovici 1980-ih bila su izrazitija neslaganja slovenskoga i srbijanskoga vodstva oko političkih odnosa u jugoslavenskoj federaciji, stanja na Kosovu i dr. Politička liberalizacija događala se potkraj 1980-ih, a prvi slobodni izbori bili su održani u travnju 1990. Potom je vladu sastavila koalicija DEMOS (Demokratska opozicija Slovenije); 1990–92. premijer je bio Alojz Peterle. Na položaju predsjednika republike 1990–2002. bio je M. Kučan. S raspadom Jugoslavije slovenski je parlament početkom srpnja 1990. prihvatio deklaraciju o suverenosti; potkraj prosinca 1990. bio je proveden plebiscit o neovisnosti, koja je proglašena 25. VI. 1991 (istodobno s hrvatskom). Od 27. VI. 1991. uslijedili su višednevni sukobi slovenskih snaga i Jugoslavenske narodne armije (poginulih je bilo oko 70); bili su okončani tzv. Brijunskim sporazumom (7. VII. 1991) i povlačenjem jugoslavenske vojske iz Slovenije (u listopadu 1991). Europska zajednica priznala je Sloveniju 15. I. 1992., a u UN primljena je 22. V. 1992. Tijekom 1992–2002 (s manjim prekidom 2000) premijer je bio predsjednik Liberalno-demokratske stranke (LDS) Janez Drnovšek (potom je izabran za predsjednika republike); 2002–04. premijer je bio Anton Rop (iz LDS-a). Od 29. III. 2004. Slovenija je članica Sjevernoatlantskoga saveza, a od 1. V. 2004. Europske unije. Tijekom 2004–08. i 2012–13. premijer je bio Janez Janša, vođa Slovenske demokratske stranke (1990–94. bio je ministar obrane). Predsjednik Socijalnih demokrata Borut Pahor bio je premijer 2008–12 (od prosinca 2012. predsjednik je republike); 2009. s Hrvatskom je dogovorena međunarodna arbitraža za spornu morsku granicu. Od ožujka 2013. premijerka je bila Alenka Bratušek (predvodila stranku Pozitivna Slovenija). Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora u srpnju 2014. premijer je postao Miro Cerar. Spor oko granice s Hrvatskom ostao je otvoren nakon što se hrvatska vlada u lipnju 2015. povukla iz sporazuma o međunarodnoj arbitraži (smatrajući da je Slovenija prekršila njegove odredbe), te nije priznala odluku arbitražnoga suda o granici, donesenu u lipnju 2017. Političko i sudsko osporavanje prometnoga projekta vlade Mire Cerara (vezano uz luku Koper) vodilo je njegovoj ostavci u ožujku 2018. Na izborima u lipnju 2018. nijedna stranka nije uspjela osvojiti apsolutnu parlamentarnu većinu; uz potporu lijevih stranaka u rujnu 2018. za predsjednika koalicijske vlade izabran je Marjan Šarec. Ostavku je podnio u siječnju 2020., nakon neslaganja u vladi, a u ožujku 2020. za novoga premijera izabran je Janez Janša (predsjednik Slovenske demokratske stranke koja je na izborima 2018. osvojila relativnu parlamentarnu većinu). Na izborima u travnju 2022. pobijedio je Pokret Sloboda (stranka lijevoga centra; osvaja relativnu parlamentarnu većinu), a njegov vođa Robert Golob postaje premijer početkom lipnja 2022.
Politički sustav
Prema Ustavu od 23. XII. 1991 (s amandmanima iz 1997. i 2000) Slovenija je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga državljani na izravnim izborima za mandat od 5 god., a može biti biran najviše dva uzastopna mandata. Predsjednik republike raspisuje izbore za parlament, daje pomilovanja i imenuje veleposlanike te druge državne dužnosnike kako je uređeno zakonom. Izvršnu vlast ima vlada koju čine predsjednik vlade i ministri. Vlada je u svojem djelovanju odgovorna parlamentu. Predsjednika vlade predlaže predsjednik republike, a potvrđuje donji dom parlamenta, Državni zbor, koji potvrđuje kandidate za ministre na prijedlog predsjednika vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament koji se sastoji od Državnoga zbora (Državni zbor) i Državnoga vijeća (Državni svet). Državni je zbor donji dom parlamenta, ima 90 zastupnika koje za mandat od 4 god. biraju građani na izravnim i općim izborima. Talijanska i madžarska nacionalna manjina u Državni zbor biraju po jednoga predstavnika. Državno vijeće, gornji dom parlamenta, zastupa socijalne, gospodarske, lokalne i poslovne interese. Vijeće ima 40 zastupnika koje biraju predstavnici poslodavaca (4), radnika (4) te poljoprivrednika, obrtnika i samostalnih zvanja (4), predstavnici negospodarskih djelatnosti (6) i predstavnici lokalnih interesa (22). Članovi Državnoga vijeća imaju mandat u trajanju od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života, odnosno sa 16 godina ako su zaposleni. Vrhovni sud (Vrhovno sodišče) najviši je sud u državi; suce imenuje Državni zbor na prijedlog Sudbenoga vijeća. Administrativno je Slovenija podijeljena na 210 općina (od toga 11 gradova). Nacionalni blagdani: Dan državnosti, 25. lipnja (1991) i Dan samostalnosti i jedinstva, 26. prosinca (1990).
Političke stranke
Slovenska demokratska stranka (SDS), osnovana 1989., stranka je desnoga centra (osnovana pod nazivom Socijaldemokratska stranka Slovenije, preimenovana 2003). Bila je članica koalicijskih vlada 1992–93. i 2000. Od 2004. najjača stranka u parlamentu, predvodila je koalicijsku vladu s premijerom Janezom Janšom do 2008. te ponovno 2011–13., nakon čega je izgubila potporu (J. Janša predsjednik je stranke od 1993). Na izborima 2014. druga je po broju osvojenih zastupničkih mjesta (iza SMC-a). Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima u lipnju 2018., ali ostaje u oporbi. Predvodi potom koalicijsku vladu 2020–22., ponovno s Janšom kao premijerom. Na izborima 2022. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza GS-a) i postaje vodeća u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Europske pučke stranke i Međunarodnoga demokratskog saveza. Pokret Sloboda (Gibanje Svoboda – akronim GS), osnovan početkom 2022., stranka je lijevoga centra. Proizišla je iz Stranke zelene akcije (osnovane 2021/22), koju od 2022. predvodi Robert Golob (potom je preimenovana). Na izborima 2022. osvaja relativnu zastupničku većinu i zatim vodi koalicijsku vladu (sa SD-om i Ljevicom) s Golobom kao premijerom. Socijalni demokrati (Socialni demokrati – SD) stranka je lijevoga centra osnovana 1993., sadašnji naziv ima od 2005. Sljednica je Saveza komunista Slovenije. Iz redova stranke bio je prvi predsjednik neovisne Slovenije Milan Kučan (1992–2002). Predvodila je koalicijsku vladu 2008–11. s premijerom Borutom Pahorom (od 2012. predsjednik republike). Na izborima u lipnju 2018. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (kao i SMC). Sudjeluje u koalicijskoj vladi do 2020., a potom je u oporbi. Nakon izbora 2022. četvrta je po broju zastupnika i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Od 2020. stranačka je predsjednica Tanja Fajon (od 2022. zamjenica premijera i ministrica vanjskih poslova). Članica je Progresivnoga saveza i Stranke europskih socijalista. Ljevica (Levica), osnovana 2017., stranka je ljevice (zagovara demokratski socijalizam). Proizišla je iz Udružene ljevice, osnovane 2014. kao saveza ljevičarskih stranaka (sudjeluje u parlamentu nakon izbora 2014). Nakon izbora u lipnju 2018. samostalno ulazi u parlament. U oporbi je do 2022 (na izborima osvaja peto mjesto po broju zastupnika), kada se priključuje vladajućoj koaliciji pod vodstvom GS-a. Članica je Stranke europske ljevice. Nova Slovenija – Kršćanski demokrati konzervativna je stranka osnovana 2000. Proizišla je iz stranke Slovenski kršćanski demokrati (SKD), osnovane 1989., utjecajne u koalicijskoj Demokratskoj opoziciji Slovenije (DEMOS) u prvoj polovici 1990-ih (SKD se smatrao sljednikom nekadašnje Slovenske narodne stranke, osnovane 1892., koja je između svjetskih ratova bila najjača slovenska stranka). Tijekom 1990–2000. SKD je vodio Alojz Peterle, prvi premijer (1990–92) neovisne Slovenije. SKD je 1996–2000. bio u oporbi, a ubrzo nakon udruživanja sa SLS-om (2000) dolazi do stranačkoga rascjepa i stvaranja Nove Slovenije (pridružuje joj se skupina oko Peterlea). U vlasti sudjeluje 2004–08 (na izborima 2008. nije prešao izborni prag). Ponovno u parlamentu nakon izbora 2011., u oporbi je do 2020., potom sudjeluje u koalicijskoj vladi. Na izborima 2022. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza GS-a i SDS-a), te je ponovno u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Slovenska narodna stranka (Slovenska ljudska stranka – SLS), osnovana 1988 (pod imenom Slovenski seljački savez; SLS od 1992), stranka je desnoga centra. Bila je članica Demokratske opozicije Slovenije (DEMOS), pobjedničke na izborima 1990., te sudionica koalicijskih vlada 1996–2004. SLS se 2000. udružio sa Slovenskim kršćanskim demokratima (SKD) u stranku SLS + SKD Slovenska narodna stranka (2002. ponovno preimenovana u Slovensku narodnu stranku), ali je ubrzo došlo do stranačkoga rascjepa. Obje stranke smatraju se sljednicama nekadašnje Slovenske narodne stranke, osnovane 1892., koja je između svjetskih ratova bila najjača slovenska stranka. Od izbora 2014. SLS ne uspijeva preći izborni prag. Članica je Europske pučke stranke. Demokratska stranka umirovljenika Slovenije (Demokratična stranka upokojencev Slovenije – DeSUS) osnovana je 1991. Zagovara interese umirovljeničke populacije. Sudjelovala je u svim koalicijskim vladama 2000–22 (na izborima 2014. bila je treća po broju osvojenih zastupničkih mjesta). Karl Erjavec, predsjednik stranke 2005–20., bio je 2004–08. i 2018–20. ministar obrane, a 2012–18. ministar vanjskih poslova. Na izborima 2022. ne prelazi izborni prag. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Lista Marjana Šarca (LMŠ), osnovana 2014., stranka je lijevoga centra. Na izborima u lipnju 2018. osvaja drugo mjesto (iza SDS-a), a vođa stranke Marjan Šarec uz pomoć lijevih stranaka postaje premijer i predvodi koalicijsku vladu do 2020. Potom je stranka u oporbi do izbora 2022. na kojima ne prelazi izborni prag. Stranka Alenke Bratušek (SAB) osnovana je 2014. kao liberalna stranka (nazivala se Savez Alenke Bratušek, današnje ime nosi od 2017). Nastala je rascjepom stranke Pozitivna Slovenija (osnovana 2011. kao stranka lijevoga centra). Predsjednica stranke Alenka Bratušek bila je premijerka 2013–14. Na izborima 2022. stranka ne prelazi izborni prag. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Stranka modernoga centra (Stranka modernega centra – SMC), osnovana 2014. kao Stranka Mire Cerara (preimenovana 2015), liberalna je stranka. Tijekom 2014–18. predvodila je koalicijsku vladu s vođom stranke Mirom Cerarom kao premijerom. Na izborima u lipnju 2018. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (kao i SD). Od 2020. sudjelovala je u koalicijskoj vladi. Stranka je raspuštena potkraj 2021. Bila je članica Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Liberalna demokracija Slovenije (LDS), osnovana 1994., stranka je lijevoga centra. Nastala je udruživanjem socijaldemokratskih, socijalno-liberalnih i ekoloških stranaka pod vodstvom Liberalno-demokratske stranke (osnovane 1990. preustrojem Saveza socijalističke omladine Slovenije), koju je od 1992. vodio Janez Drnovšek (predsjednik LDS-a 1994–2002., premijer 1992–2002., uz prekid od nekoliko mjeseci 2000., predsjednik republike 2002–07). Stranka je predvodila koalicijske vlade 1992–2004; iz njezinih redova bio je i premijer (2002–04) Anton Rop. Od izbora 2011. nije parlamentarna stranka.