Stanislav II. August (pravo ime Stanisław (Antoni) Poniatowski [poniato'fsk’i], poljski Stanisław II. August, litavski Stanislovas Augustas Poniatovskis, poljski kralj i litavski veliki knez (Voučin/Voŭčyn kraj Bresta, danas u Bjelorusiji, 17. I. 1732 – Sankt Peterburg, 12. II. 1798). Široko naobražen i poliglot, uvjereni pobornik prosvjetiteljskih ideja, od 1749. obnašao je razne dužnosti u poljskoj kraljevskoj administraciji. Na ruskom dvoru boravio je 1755–56. kao tajnik britanskog veleposlanika te 1757 – 58. kao saski poslanik te je od 1755. ili 1756. do 1758. bio u ljubavnoj vezi s Katarinom II. Velikom, tada ruskom velikog kneginjom (kao suprugom Petra III. Fjodoroviča). Početkom 1760-ih u Sejmu zastupa stajališta najmoćnijega poljskoga magnatskog roda Czartoryski (tzv. Familia), s kojima je bio u srodstvu i uz čiju je potporu, nakon smrti Augusta III. i odustajanja Adama Kazimierza Czartoryskog od kandidature, izabran 7. IX. 1764. za kralja, unatoč veliku otporu zbog ruske potpore (glasalo je tek 80 od 300 izaslanika Sejma). Balansirajući između ruskoga i pruskoga utjecaja te interesa poljsko-litavskoga plemstva, u vanjskoj je politici bio sasvim ovisan o ruskome dvoru. Nakon što su 1768. u Sejmu donesena tzv. kardinalna prava u korist Rusije i dijela plemstva nesklona reformama, trajno mu je narušena autonomija vlasti, čemu je pridonijela prisutnost ruskih postrojbi. Nastojeći se okoristiti Rusko-osmanskim ratom 1768–74., oporbeno plemstvo ujedinilo se 1768. u Barsku konfederaciju koja je objavila rat Rusiji i nastojala srušiti Stanislava s vlasti, no nakon poraza, kao i usporednoga ruskoga gušenja ustanka zaporiških Kozaka protiv Barske konfederacije (Kolijivščina, 1768), pod izlikom stabilizacije toga dijela Europe došlo je do ruske, austrijske i pruske okupacije graničnih dijelova zemlje (tzv. prva podjela Poljske 1772), koja je legalizirana odlukama tzv. Diobenoga Sejma 1773–75. i u kojoj je poljsko-litavska unija smanjena za 30% teritorija (i trećinu populacije). U razdoblju nakon prve podjele, obilježenome pokušajima stabilizacije države provjetiteljskim reformama koje su predvodile obitelji Potocki i Czartoryski, Stanislav je podupro niz poreznih, vojnih, administrativnih i obrazovnih reformi (Komisija za narodno obrazovanje, osnovana 1773., drži se prvim ministarstvom obrazovanja u svijetu), a tijekom tzv. Velikog Sejma (1788–92) pružio je 1790. potporu snagama okupljenima, pod dojmom Francuske revolucije, u Patriotsku stranku, što je dovelo do usvajanja Ustava 3. V. 1791. kojim je zemlja postala ustavnom monarhijom (prema britanskom uzoru) s trodiobom vlasti, a ugledanjem na francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina ustanovljena su prava građanstva te je ukinut liberum veto. Donošenje ustava izazvalo je rusku »protujakobinsku« invaziju 1792., uz potporu konzervativnoga poljsko-litavskoga magnatskog plemstva okupljenoga u Targowicku konfederaciju, uz koju je pristao i Stanislav te je na posljednjem Sejmu u Grodnu 1793. ustav ukinut i sankcionirana tzv. druga podjela Poljske, u kojoj je zemlja izgubila polovicu preostaloga teritorija (svedena na trećinu izvorne veličine). Nakon što su ruska i pruska vojska potom ugušile narodni ustanak 1794. pod vodstvom Tadeusza Kościuszka (koji Stanislav nije podupro, ali mu se nije ni suprotstavio), ostatak zemlje podijeljen je 1795. između Rusije, Pruske i Habsburške Monarhije (tzv. treća podjela), a Stanislav je po nalogu Katarine II. potpisao u Grodnu 25. XI. 1795. abdikaciju, čime je prestala postojati poljsko-litavska država. Od 1797. živio je u Mramornom dvorcu u Sankt Peterburgu, uz financijsku potporu ruskog dvora, koju mu je Katarina dodijelila nakon što je abdicirao. Upamćen kao »posljednji poljski kralj«, njegovo je povijesno naslijeđe predmet trajnih prijepora: društveni reformator i napredni mislilac, konkretnim je političkim djelovanjem u odnosima s Rusijom i Pruskom omogućio propast poljsko-litavske državne samostalnosti. Posmrtno su mu objavljene korespondencija i dnevničke bilješke.
