V. 1. Dvadeset i osmo slovo hrvatske abecede za labiodentalni sonant /v/, silabičnoga imena ve. Istoga je podrijetla kao i slova u i y, prema starosemitskomu vau, koji se, u obliku dvokrake vilice okrenute prema gore, bio upisivao za suglasnik blizak glasu /v/. U istočnim grčkim pismima to je slovo počelo označivati samoglasnik /ü/, a polukružnica se promijenila u dvije ravne linije koje se dodiruju pod oštrim kutom, odakle se jedna linija spuštala do dna slova (ipsilon). Nestankom te središnje linije uspostavljena je razlika prema ipsilonu i oblikovalo se slovo koje je u latinsku abecedu bilo preuzeto kao V. Od tada se u inačicama klasične latinice i upotrebljavao dugo za bilježenje dvaju glasova: samoglasnika /u/ i suglasnika /v/ (isprva bilabijala, poslije labiodentala), kao i njegova zaobljena inačica U. Tek u XVII. st. počela se jasno diferencirati u pismu uporaba V za suglasnik, a U za samoglasnik. I stari hrvatski pisci tim su slovom bilježili glas /u/ (npr. uerouali »verovali«, B. Splićanin 1495). Ćiriličko slovo (vjedi) razvilo se prema grčkoj beti (Β), a i glagoljičko se – uz promjenu orijentacije (umjesto udesno, kružnice stoje prema gore) – može slično tumačiti.
Glas v u hrvatskom je standardnom jeziku zubnousneni (labiodentalni) sonant. Potječe od praslav. *v i indoeur. *w (npr. vjera < praslav. *věra); u nekim je slučajevima v- protetsko (npr. vonj < *on’), a pojavljuje se i u posuđenicama, npr. virtualan (< lat.), viola (< tal.), virman (< franc.), vaga (< njem.), vikend (< engl.) i dr.
2. U geometriji, znak (V) za volumen.
3. Znak (V) izvedene SI-jedinice volt.
4. U fizici, znak (v) za brzinu (latinski velocitas), znak (V) i obodnu brzinu.
5. Kemijski simbol (V) za vanadij.
6. U gramatici, kratica (V) za vokativ ili za glagol (lat. verbum).
7. Kratica (v.) za vidi.
8. U sustavu rimskih brojeva, znak (V) za broj 5.