struka(e): pravo | zaštita okoliša

zaštita okoliša, sveukupnost mjera za očuvanje prirodnih dobara, u prvome redu vode, tla i zraka za ljudske potrebe ili interese, prije svega gospodarske i zdravstvene. Razvila se u drugoj pol. XX. st., kada je porast gosp. djelatnosti i prometa, povećavanje svj. stanovništva, potrošnja sirovina i fosilnih energenata i s time povezano opterećenje okoliša otpadom, počelo ugrožavati gosp. razvoj i osnovu postojanja suvremene civilizacije. Prve mjere zaštite okoliša potaknula je zabrinutost zbog posljedica nuklearnih pokusa u atmosferi, te proizvodnja el. energije u nuklearnim elektranama.

Prva koordinirana djelatnost u zaštiti okoliša na svj. razini bila je Stockholmska konferencija o ljudskom okolišu što se održala 1972. Tada su bili postignuti dogovori o načelima zaštite okoliša, kao i odluka o osnutku Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP: United Nations Environmental Programme), te početak aktivnosti Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Svjetske meteorološke organizacije (WMO) u koordiniranim programima zaštite okoliša. U okviru djelatnosti UNEP-a 1976. zasnovan je program zaštite regionalnih mora, s prvim primjerom Sredozemnoga mora, prihvaćanjem → Barcelonske konvencije. Regionalni pristup zaštiti mora pokazao je razmjeran uspjeh, jer su mora i oceani proglašeni »zajedničkom baštinom čovječanstva«, a gospodarenje njima postalo je predmetom brige UN-a. Europska unija, tada Europska ekonomska zajednica, nije u osnovnom, tzv. Rimskom ugovoru spominjala okoliš. Tek su 1987., Aktom o jedinstvenoj Europi, tom ugovoru dodani članci kojima se prvi put zaštita okoliša uključuje u zakonski okvir međusobnih odnosa zemalja članica.

Stockholmska konferencija zaštitu okoliša smatrala je djelatnošću kojom se sprječava zagađivanje okoliša (zraka, vode i tla). Uvedene su mjere provedbe zaštite okoliša na koncepciji prve skupine mjera, poznatoj kao naredi i kontroliraj (engl. command and control). Težište je bilo na pravnoj regulativi zabrana i kazni. Stvoreni su standardi kvalitete okoliša službenim propisivanjem maksimalno dopuštenih koncentracija (MDK) zagađivala u nekom segmentu okoliša. Neke zemlje (i Hrvatska, 2007) još pravne propise zasnivaju na tom nedjelotvornom načelu. EU je svojim smjernicama također propisala MDK. Nekoliko primjera (npr. živa u ribama Mediterana ili povećana koncentracija nitrita u pitkim vodama u Velikoj Britaniji) u praksi je potvrdilo neprovedivost toga načela.

Razvijene industr. zemlje Zapada prešle su postupno na drugu skupinu mjera zaštite okoliša, dodavši adm. standardima ekon. poticaje. Uklanjanje nekih vrsta otpada (npr. papira, stakla, plastike i prerađevina) poticalo se novčano. Poticaji su uvedeni i za razvrstavanje otpada, a time se omogućuje njihova odvojena oporaba (recikliranje). I prva i druga skupina mjera zaštite okoliša pripadaju kategoriji nadzora »na kraju cijevi« (engl.: end-of-pipe controls). Primjena druge skupine mjera unaprijedila je stanje zaštite okoliša, ali je vrlo brzo uočena potreba da se nadzor usmjeri na izvor zagađivanja.

Krajem XX. st. na načelima prilagodbenog (adaptivnoga) gospodarenja okolišem, nadzorom izvorišta zagađivanja, pristupilo se stvaranju treće skupine mjera zaštite okoliša. To su npr. nadzor ispuštanja plinova iz termoelektrana, nadzor ispušnih plinova vozila, zabrana uporabe nekih štetnih tvari (npr. fluorklorougljikovodika u rashladnim uređajima) te konstrukcijske izmjene na vozilima, kojima se nakon isteka roka uporabe omogućuje ponovna uporaba.

Brundtlandino izvješće (→ brundtland, gro harlem) Naša zajednička budućnost (1984), objavljivanje kojega je izazvalo veliku pozornost, danas se više ne uzima u obzir. Naslijeđe tog izvješća, sintagma održivi razvoj, o nedjeljivosti razvoja i zaštite okoliša, održala se, unatoč nejasnoćama, u mnogim službenim dokumentima sve do danas. Sintagmi održivoga razvoja, širim se pojmom održivosti suprotstavila Međunarodna unija za zaštitu prirode (→ iucn) u svojoj strategiji Briga za zemlju – Strategija za održivo življenje (Caring for the Earth – A Strategy for Sustainable Living).

Druga konferencija UN-a o okolišu i razvoju (UNCED: United Nations Conference on Environment and Development), nazvana još i Zemaljski sastanak na vrhu (engl.: Earth Summit), održala se 1992. u Rio de Janeiru, kao odgovor na prigovor većine zemalja u razvoju da je razvijeni Zapad zabrinut samo zbog stanja okoliša, a da zanemaruje potrebe razvoja manje razvijenih zemalja. Kao završni dokument UNCED-a prihvaćena je tzv. Agenda 21, popis smjernica za očuvanje okoliša i prirodnih dobara, uz znatnu pozornost posvećenu gospodarskim i društv. problemima svijeta s kraja XX. st. Tzv. Principi iz Rija preporuka su da sve zemlje prilagode smjernice u Agendi 21 svojim potrebama razvoja, ne zanemarujući pritom lokalne i globalne probleme okoliša. Počela je sazrijevati svijest da je uspješna zaštita okoliša moguća jedino u međudjelovanju ekonomije, sociologije i znanosti o okolišu. Amer. ekonomisti postavili su tezu da je djelotvorna zaštita okoliša moguća jedino uz preduvjet visokoga stupnja gosp. razvoja, kada se može ostvariti spremnost na plaćanje (engl.: willingness to pay). Tako je ponovno oživotvoren postulat amer. ekonomista Simona Kuznetsa o odnosu između stupnja raspodjele dohotka i bruto nacionalnoga proizvoda (BNP). Uspoređivanjem porasta zagađivanja okoliša s porastom BNP-a, izvedeno je iskustveno pravilo da s porastom bogatstva društva zagađivanje okoliša raste do nekog maksimuma, a daljnjim porastom BNP-a počinje se smanjivati. Krivulja zvonasta oblika, nazvana Kuznetsovom krivuljom za okoliš (engl. EKC: Environmental Kuznets Curve), pokazatelj je nedjelotvornosti mjera zaštite okoliša u zemljama i društvima u razvoju.

U Rio de Janeiru, uz Agendu 21 kao najvažniji dokument, prihvaćeni su i načelo opreza (engl.: Precautionary Principle), načelo zajedničke odgovornosti za okoliš te dvije nove konvencije. Konvencija o očuvanju → biološke raznolikosti (engl.: Convention on Biological Diversity) usmjerena je na očuvanje bioloških vrsta, staništa i ekosustava, uz pravednu raspodjelu dobrobiti ostvarene od genetskih resursa, a posljedica je činjenice da gubitak mnogih biol. vrsta i njihove učestalosti smanjuje čvrstoću i otpornost lokalnih, a time i globalnih ekosustava. Okvirnom Konvencijom o promjeni klime (engl.: Framework Convention on Climate Change) nastoji se postići stabilizacija atmosferske koncentracije stakleničkih plinova (→ efekt staklenika) i time zaustavljanje → globalnoga zagrijavanja.

Konvencija o promjeni klime donesena je na osnovu indikativnog (ali ne i dokazanog) utjecaja povećavanja količine stakleničkih plinova u stratosferi, koji sprječavaju odavanje topline u svemirski prostor i time dovode do globalnoga povišenja temperature na površini Zemlje i u oceanima. Kao gl. uzrok povišenja temperature naznačen je ugljikov dioksid, plin koji najvećim dijelom potječe od spaljivanja fosilnih goriva (ugljena, nafte, prirodnoga plina), kao i metan koji nastaje u probavnom sustavu preživača (goveda, ovce). Kyotskim protokolom (1997) na Konvenciji o promjeni klime dogovoreno je usklađeno djelovanje svih zemalja radi smanjenja emisije (→ emisija) ugljikova dioksida. Obje su Konvencije izraz potrebe da se usklađenim prirodoznanstvenim, tehničkim, ekonomskim i soc. mjerama štiti globalni ekosustav od štetnih posljedica čovjekovih djelatnosti.

UNCED je trebao potaknuti razvijene zemlje Sjevera da reformom globalnih gosp. odnosa i struktura pokrenu rješavanje problema koji opterećuju većinu zemalja u razvoju. Agenda 21 predvidjela je i prijenos tehnologije u zemlje u razvoju uz financ. potporu Sjevera u iznosu od 0,7% njihova BND-a. Uza sav napredak u zaštiti okoliša UNCED nije uspio pokrenuti ostvarivanje deklariranih ciljeva. UN je Milenijskom deklaracijom 1999. pokušao obnoviti svoju privrženost Agendi 21, ali je danas ona izišla iz tokova svj. kretanja, a očekivane promjene u strukturi i odnosima u svj. gospodarstvu nisu ostvarene. Unatoč nastojanjima, jaz u bogatstvu između razvijenih i nerazvijenih zemalja nije se smanjio.

Neuspjeh u provedbi inicijativa UNCED-a utvrđen je već nakon 5 godina. Tada su započele pripreme za Svjetski sastanak na vrhu o održivom razvoju (WSSD: World Summit on Sustainable Development), koji je održan 2002. u Johannesburgu. Iako je pojam održivi razvoj ostao i dalje nejasan, on je postao sintagmom u kojoj je razvoj stavljen na prvo mjesto po važnosti, uz niz mjera za očuvanje okoliša. Johannesburški sastanak naznačio je pet globalnih prioriteta zaštite okoliša: 1. voda i odvodnja, 2. energija, 3. proizvodnost poljoprivrede, 4. očuvanje biol. raznolikosti putem gospodarenja ekosustavom i 5. briga za zdravlje. Sva su navedena nastojanja deklarativno prihvaćena. Nije ostvareno globalno jedinstvo djelovanja, te sudjelovanje u nedjeljivim okolišnim, gospodarskim i soc. kretanjima. Polemika između optimističkog i skeptičnoga poimanja tehnike/tehnologije kao oruđa za rješavanje problema zaštite okoliša izazvala je nejedinstvo na svj. razini.

Načela i struktura gospodarenja okolišem, zasnovana na novim tehnologijama, osnovica su koncepcije tzv. čistije proizvodnje, načela koje danas, prilagođeno gosp. okolnostima, prevladava u svim razvijenim zemljama.

U raspravama o zaštiti prirode govori se o istim onim problemima koji su bili predmetom UNCED-ove Agende 21, kao i o onima o kojima se raspravljalo na WWSD-u. Problem energetike nastoji se riješiti većim ulaganjima u → alternativne izvore energije, ali su dobivanje i potrošnja fosilnih goriva u stalnom porastu. Rasprave o zaštiti okoliša u tom sektoru gospodarstva vode se u okvirima Konvencije o promjeni klime i primjene Kyotskoga protokola o ograničenjima emisija stakleničkih plinova i za razdoblje kada prestane vrijediti taj protokol (2012). Iako su sve zemlje prihvatile načela Kyotskoga protokola, nikakvi odlučujući zahvati glede sprječavanja promjena globalne klime još se ne naziru.

O gospodarenju ekosustavima raspravlja se u okvirima: a) Konvencije o očuvanju biološke raznolikosti (provođenjem koje bi se nastojalo sačuvati biol. vrste, posebno pod ekonomskim i tehnol. pritiskom uvođenja genetski preinačenih vrsta u poljoprivredu), b) očuvanja staništa određivanjem zaštićenih područja na kopnu, morima i oceanima te c) racionalne namjene i korištenja prostora.

Nakon razmjernoga neuspjeha UNCED-a i WSSD-a, za sada se u svijetu i u okvirima djelatnosti UN-a nastoje ostvariti barem neki, već prije objavljeni ciljevi. Održavaju se međunar. sektorske konferencije (o promjenama klime, o bioraznolikosti, o gospodarenju vodama), ali se pokušaji sazivanja neke nove generalne konferencije o zaštiti okoliša ne naziru. (→ pravo okoliša)

Citiranje:

zaštita okoliša. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 4.10.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zastita-okolisa>.