TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Mandžurci

Mandžurci (također Manču; na mandžurskom Manču njalma), narod tunguskoga podrijetla u Kini, većinom u pokrajinama Liaoning, Heilongjiang i Jilin (nekadašnja Mandžurija); oko 11 milijuna pripadnika. Iako se ime Mandžurci javilo razmjerno kasno (u XVI. st.), sigurno je da su Mandžurci potomci tunguskoga stanovništva nastanjenoga na području Mandžurije od prapovijesnoga doba. Kineski ih izvori spominju pod različitim imenima (Manču žen, Ci žen), a njihovi su izravni predci Džurdži. Nastojanja mandžurske dinastije Qing, koja je od XVII. st. vladala Kinom, da očuva kulturnu i jezičnu posebnost Mandžuraca, npr. zabranom mješovitih brakova s Kinezima (Han), nisu se pokazala uspješnima. Unatoč tomu, Mandžurci su očuvali zasebni etnički identitet. (→ mandžurija; kina)

Jezik. Mandžurski je izumirući jezik južne (ili mandžurske) grane tungusko-mandžurske porodice, koji se govorio u kineskoj pokrajini Mandžuriji. Budući da su Mandžurci Kini nametnuli posljednju dinastiju Qing (1644–1911), na mandžurskome je od početka XVII. st. zapisan priličan broj povijesnih i pravnih tekstova, pa je to tungusko-mandžurski jezik s najstarijom pismenošću. Mandžursko pismo prilagodba je ujgurskoga alfabeta, a pripisuje se mandžurskom učenjaku Erdeniju, koji je djelovao na dvoru vladara Nurhačija. Zbog asimilacije s Kinezima mandžurski je u XIX. i XX. st. gotovo izumro, a danas njime govori samo nekoliko starijih osoba. Poput drugih tungusko-mandžurskih jezika i mandžurski ima vokalsku harmoniju, postpozicije i poredak sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol), a poput kineskoga ne izražava kategorije lica ni broja na glagolu. Imenice imaju četiri padeža i oprjeku između riječi »muškoga« i »ženskoga« roda, ali bez gramatičkog slaganja s drugim riječima u rečenici.

Citiranje:
Mandžurci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 21. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38589>.