Merkur

ilustracija
MERKUR, krateri
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Merkur, najmanji i Suncu najbliži planet u Sunčevu sustavu. Vidljiv je sa Zemlje golim okom i zato poznat od davnine. Najveća kutna udaljenost od Sunca iznosi 28°, što znači da se može vidjeti kao svijetla točka nalik zvijezdi odmah nakon zalaska Sunca u blizini zapadnog horizonta ili pred izlazak Sunca u blizini istočnog horizonta. Gledano teleskopski, pokazuje mijene, periodične promjene osvijetljenosti tijekom sinodičke godine (približno 116 dana), koje izgledaju slično kao Venerine i Mjesečeve mijene. Merkurov prijelaz vidi se u izmjeničnim periodima od 7 i 13 godina. Nazvan je po Merkuru, bogu u rimskoj mitologiji. Nema satelite.

Putanja i vrtnja

Od Sunca je prosječno udaljen 57,91 milijun kilometara, tj. 0,387 astronomskih jedinica. Putanja mu je vrlo izduljena (ekscentricitet 0,206), pa pokazuje relativistički zakret perihela, te blago nagnuta s obzirom na ekliptiku (inklinacija 7,005°). Obiđe Sunce za 88 d (siderička godina).

Os vrtnje okomita je na ravninu putanje. Oko svoje osi okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 d, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (u odnosu na Sunce) dan traje 176 d. U odnosu na zvijezde stajaćice, okrene se oko svoje rotacijske osi točno tri puta za svaka dva obilaska oko Sunca. Zbog njegova karakteristična gibanja promatrač na površini Merkura doživio bi neobično gibanje Sunca, ovisno o meridijanu na kojem bi se nalazio, npr. dvostruk izlazak ili zalazak Sunca ili dvostruko podne.

Fizička svojstva

Merkur je gotovo tri puta manjega promjera od Zemljina (4879,4 km), mase 0,055 Zemljine mase, srednje gustoće malo manje od Zemljine (5427 kg/m³), površinskoga gravitacijskog ubrzanja približno tri puta manjega nego ubrzanje na Zemlji (3,7 m/s²). Jezgra se sastoji pretežno od metala, sadržava više željeza od bilo kojega drugog planeta u Sunčevu sustavu, smatra se da je dio jezgre u tekućem stanju, da je plašt debeo 500 do 700 km, a kora oko 35 km. Globalno je magnetsko polje slabo (na ekvatoru oko 300 nT, tj. oko 1,1% Zemljine magnetske indukcije). Površina je tamna (albedo 0,142), temperatura površine mijenja se od 100 do 700 K.

Atmosfera

Atmosfera je vrlo rijetka, tlak je oko 0,5 nPa. Zapaženi su atomski kisik i vodik, helij, kalij, kalcij, magnezij i natrij.

Reljef

Reljefni oblici nalikuju na Mjesečeve i nazvani su poput reljefnih oblika na Mjesecu: krater, greben (dorsa), planinski lanac (montes), ravnica (planitia), rasjed (rupes), dolina (vallis) i dr. Najveća kružna ravnica Ravnica vrućine (Caloris Planitia) nastala je udarom iz svemira koji je prouzročio vulkanske erupcije pa je rastaljena lava napunila dno kratera promjera 1550 km, a na rubovima je ostao kružni planinski lanac Gorje vrućine (Caloris Montes) visok 2 km. Krateri su različite starosti, od starih, jako porušenih kratera, npr. Tolstoj (promjera 390 km), do novih, očuvanih zrakastih kratera, npr. Apollodorus (41 km). Razlikuju se od Mjesečevih kratera po manjem području prekrivenom tvari izbačenom iz kratera, što je posljedica Merkurove veće površinske gravitacije. Na dnu nekih kratera, npr. Gibran (102 km) i Lermontov (152 km), uočavaju se jame nepravilna oblika koje su mogle nastati urušavanjem magmatskih komora ispod kratera.

Istraživanje međuplanetskim letjelicama

Dio Merkurove površine snimile su letjelice Mariner 10 (1974. i 1975) i Messenger (2008–15).

Citiranje:
Merkur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40221>.