Murtić, Edo

ilustracija
MURTIĆ, Edo, New York, 1952.
ilustracija1ilustracija2

Murtić, Edo, hrvatski slikar i grafičar (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. V. 1921Zagreb, 2. I. 2005). Jedan od najznačajnijih slikara visokoga modernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti XX. st., istaknuti predstavnik apstraktnoga slikarstva te predvodnik apstraktnoga ekspresionizma.

Školovanje i likovni početci

U Zagrebu je pohađao Obrtnu školu te, ponesen lijevim političkim idejama, za omladinske novine i radničke organizacije radio ilustracije i plakate (Ujedinjeni radnički sindikati, 1936) te slikao radnička naselja (Trešnjevka). Za studija (1939–43) na ALU-u u Zagrebu kod Ljube Babića, izradio je seriju linoreza, ilustracije za zbirku pjesama Crveni konj (1940) svojega prijatelja Jure Kaštelana, nakladu koje je cenzura, zbog u njoj navodno iskazana političkog angažmana, uništila. Doticaj s djelima Lea Juneka te osobito Petra Dobrovića, kod kojega je 1940–41. u Beogradu učio slikarstvo, mijenja njegov odnos prema boji i prikazu zbilje. Od 1943. u partizanima slika u gvašu, tušu (Bombardirano gradilište, 1944; Ruševine u Šibeniku, 1945) te rjeđe u ulju (Na straži, 1946., NMMU), a 1944. sa Zlatkom Pricom u Topuskom organizira prvu partizansku litografsku tiskaru te s njim, nadahnut stihovima poeme Jama Ivana Gorana Kovačića, oblikuje antologijsku pjesničko-grafičku mapu snažne ekspresivnosti (Grafička zbirka NSK). Nakon rata kao slobodni umjetnik djeluje u Zagrebu (od 1960-ih istodobno u Vrsaru).

Prema apstraktnome slikarstvu

Zauvijek napustivši angažirano slikarstvo, nakon II. svjetskoga rata zanesen mediteranskim bojama i svjetlom slika Jadranski ciklus (1945–51) na način blizak postimpresionističkomu kolorizmu. Prijelomne 1951–52. boravi u SAD-u i Kanadi, gdje se upoznaje s djelima američkih umjetnika (Jackson Pollock, Willem De Kooning, James Brooks) i novim likovnim strujama, posebice apstraktnim ekspresionizmom, te pod snažnim dojmom velegrada stvara ciklus urbanih krajolika Doživljaj Amerike, 1952–53), u kojima stvarnost apstrahira do osnovnih elemenata (lukova, horizontala i vertikala), prikazujući ritmičnom strukturom slobodnih linija i boja dinamičan ritam ulice i energiju grada (Highway, NMMU; Manhattan, MSU). Izložba ciklusa 1953., kojom je prikazima urbaniteta države predvodnice kapitalističkoga bloka, unoseći u djela elemente apstraktne umjetnosti, potresao tadašnje ideološke, ali i estetske kanone, dočekana je s negodovanjem javnosti, posebno zagovornika socijalističkoga realizma. No, taj pokušaj preoblikovanja pojavnosti čistim likovnim elementima, čime se približio tadašnjim svjetskim tendencijama, te okretanje modernističkom izrazu, usprkos polemikama koje izazivaju i sljedeća njegova ostvarenja, murali u zagrebačkim javnim interijerima (Glavni kolodvor, strop kavane Neboder, Ritz bar, 1953–55), utjecali su na razvoj slikarstva u smjeru apstrakcije u cijeloj državi.

Nastavivši potragu za vlastitim izrazom, okreće se europskim inačicama apstraktnoga ekspresionizma te, trajno nadahnut mediteranskim motivima, stvara cikluse reducirane pojavnosti, bliske poetici lirske apstrakcije (Sluh mora i Opatijski ciklus, 1953–56). Ubrzo preko tehnika tašizma (ciklus Otoci sna, 1956–60) dolazi do gotovo monokromatskih djela, poetike informela te ostvarenja u kojima impastom i teksturama zemljanih tonova podražava spaljeno mediteransko tlo (Smeđe zasićenje, 1959., MSU; Istarska zemlja, 1962). Istodobno korištenje gustih materija, prskanje i grebanje boje te njezino izlijevanje (Zatvorena forma, 1962., MSU) rezultira originalnim spojem obiju poetika, informela i gestualnoga slikarstva (Oluja, 1963; Bijeli odlazak, 1964., MSU).

Koloristička sinteza

Polovicom 1960-ih, svodeći izraz na dinamičnu, napetu gestu i čistu boju, doseže kulminaciju kolorističke ekspresije (Susret ljubičastog, 1965., NMMU; Bezbrižni poliptih, 1971., Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Crveni znak, 1975), a vrhunce postiže krajem 1970-ih u seriji slika velikoga formata, u dramatičnim kompozicijama s konfrontiranim crnim, širokim potezima, gotovo plohama, te »eksplozijama« mrlja i linija u središtu (20. siječnja 1978; Agresivni susret; O. K., sve 1978., NMMU).

Povratak figuraciji i kasni radovi

Početkom 1980-ih vraća se figurativnom izrazu. Nagovješćujući novu sliku, raskošnim koloritom slika bujnu prirodu, hedonističke mediteranske krajolike (Darovi zemlje, 1980; Užareni vinogradi, 1981), koji od kraja 1980-ih postaju sve zlokobniji i prijeteći (Požar, 1985–90; Žuta oluja, 1987; Agresivni krajolik, 1993). Istodobno započinje ciklus Oči straha, obnavljajući ekspresionistički izraz, reducirajući lica na znakove (otvorene čeljusti, razrogačene oči) kojima tvori dinamične strukture (Otvoreni krik, 1981; Oči straha, triptih, 1983., NMMU), te s Pricom ponovno interpretira Kovačićevu poemu (Jama, s Kaštelanovim tekstom 1982., Grafička zbirka NSK). Na prijelazu iz XX. u XXI. st. vratio se apstrakciji, žarkom koloritu i često nervoznoj gesti (ciklus Montraker, 1995–98; Konac stoljeća, 2000; Katedrala, 2003).

Grafički opus i drugi mediji

Oblikovao je grafičko-pjesničke mape (Sadržaj vjetra, Vlado Gotovac, 1971; Nadopis obojenog žbunja, Oskar Davičo, 1976; Zavjet za Epetion, J. Kaštelan, 1984; Viva la muerte, Miroslav Krleža, 2000; Federico García Lorca, 2004., sve u Grafičkoj zbirci NSK) te ilustrirao ili likovno opremio knjige Drage Ivaniševića (Jubav, 1960; Srž, 1961; Poezija, 1964), kao i izabrana djela J. Kaštelana (1983) i Čede Price (1995).

Zapaženi su mu i često izlagani plakati (Velika obrtnička izložba, 1938; Proslavimo Dan ustanka, 1945; Suvremena jugoslavenska umjetnost, 1957; turistički Opatija, 1955. i Jugoslavija, 1986). Kreirao je tapiserije (Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, 1973) i mozaike (Spomen-kosturnica u Čazmi, 1970., u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, 1989) te se izrazito uspješno izražavao u keramici (murali u predvorju zgrade Vodoprivrede u Zagrebu, 1974–75. te ispred Galerije Adris u Rovinju, 2001) i emajlu (Terme Tuhelj, 1982). Oblikovao je i scenografiju koju je kratko učio u Rimu 1941., a ističu se one u postavama drama J. Giraudouxa i L. Pirandella u režiji Koste Spaića u Zagrebačkom dramskom kazalištu »Gavella«, opera I. Stravinskoga i C. W. Glucka u zagrebačkom HNK-u te Shakespeareovih djela u »Komediji« u režiji Vladimira Habuneka.

Izlagačka prisutnost i utjecaj

Njegova ostvarenja nezaobilazno su na skupnim izložbama predstavljala jugoslavensko slikarstvo (Atena, Ankara, Istanbul, Beirut, Kairo, Lyon 1953–54., Marseille, Bordeaux, Zürich, Stuttgart 1955., Washington, San Francisco 1960., New York 1962), grafiku (Ottawa, Venecija 1959., Tokyo 1960., Tel Aviv 1962., Budimpešta 1965), keramiku (Faenza 1959 – priznanje), općenito onodobnu »suvremenu jugoslavensku umjetnost« (Ljubljana, Rim, Milano, Varšava 1956–57., Beograd, Prag 1958., Pariz 1959., London 1961., Stockholm, Rim, Bombay 1962., Bruxelles, Rim, Manila 1979).

Uvijek u suglasju s aktualnim svjetskim zbivanjima, prepoznata već od polovice 1950-ih i od europske kritike (Jean Cassou, Michel Seuphor, Michel Ragon, Pierre Restany, Mario de Micheli i dr.), osim u Zagrebu gdje su mu održane retrospektive (1990. MUO, 2002. NMMU; posmrtno 2010. MSU, 2021. Dom HDLU), samostalno su izlagana u svim jugoslavenskim i većini europskih (Prag, Bruxelles, Beč, Milano, Rim, Pariz, Ženeva, Firenca, Venecija, München, Moskva) i američkih likovnih središta (New York, Los Angeles, Chicago, San Francisco).

Izlagao je i na nizu međunarodnih grafičkih (Tokyo, Ljubljana 1961 – nagrada, Firenca, Krakov, Le Touquet 1983 – nagrada, Maastricht, Split, Venecija 2004 – nagrada) i slikarskih bijenala (Lissone 2003 – nagrada za životno djelo), na bijenalima u Veneciji (1958., 1964., 1972) i São Paulu (1967., 1983), documenti (Kassel 1959) te na Hrvatskom trijenalu grafike (1974 – nagrada), Beogradskom trijenalu (1961 – nagrada) i Zagrebačkom salonu (1986 – nagrada).

Njegovi zagrebački atelijeri, prvo u Martićevoj ulici, potom na Trgu kralja Tomislava, bili su sastajališta istaknutih umjetnika druge polovice XX. st., mahom kreatora hrvatskoga kasnog modernizma (J. Kaštelan, Raul Goldoni, Stevan Luketić, Z. Prica, Neven Šegvić, K. Spaić), te drugih književnih, društvenih i političkih aktera (M. Krleža, Josip Torbarina, Vanja Sutlić, V. Gotovac, Franjo Tuđman, Ante Miko Tripalo, Pero Pirker) kao i intelektualaca i političara koji bi se zatekli u Zagrebu (Bogdan Bogdanović, Koča Popović, Moša Pijade, Budimir Lončar). Bio je jedan od osnivača skupine Mart 1957. i zagrebačke Galerije Forum 1969. Redoviti član HAZU-a od 1997. Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Citiranje:
Murtić, Edo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42525>.