Nova Kaledonija (francuski Nouvelle-Calédonie), otok i francuski prekomorski teritorij s posebnim statusom (od 1998) u jugozapadnome dijelu Tihog oceana; zajedno s bližim i daljim otocima obuhvaća 18 575 km². Pretežno brdovit, građen od starijih stijena (gnajs, kristalični škriljevci); najviši vrh Mt. Panié (1628 m). S obiju strana otoka proteže se oko 1600 km dug koraljni greben koji je s pripadajućim lagunama uvršten 2008. na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine. Klima je tropska; prosječna je godišnja temperatura 23,3 °C, a godišnja količina oborina varira od 1000 mm na zapadnoj (Nouméa) do 3000 mm na istočnoj obali; česti su tropski cikloni. Zbog dugotrajne suše tropska šuma pokriva gorje samo iznad 900 m visine, odnosno 38,2% teritorija; u ostalim dijelovima razvila se kserofitna vegetacija nauli (drveće slično eukaliptusu) i savana. U Novoj Kaledoniji prema popisu stanovništva iz 2014. živi 268 767 st. ili 14,5 st./km². Najbrojniji su Melanezijci (autohtoni Kanaci, 39,1%), Europljani (većinom francuskoga podrijetla, tzv. Caldoche, 27,1%), Polinezijci (11,3%), Indonezijci (1,4%) i dr. Službeni je jezik francuski. Glavni je grad Nouméa. Od cijele površine otoka 1/3 je neobrađena. Uzgaja se kokosova palma, kukuruz, kava, tapioka, batata, taro, riža, banana, ananas i dr. U stočarstvu prevladava uzgoj goveda. Ribarstvo (lov na tune, uzgoj rakova i školjaka). Nova Kaledonija bogata je niklenom rudom (5. u svijetu u proizvodnji; 140 000 tona čistog sadržaja, 2012), a ima i kobaltne rude (3500 tona, 2012). Metalurgija (talionice i rafinerija nikla), prehrambena i drvna industrija; proizvodnja cementa. Turizam. Morska luka i međunarodna zračna luka u Nouméi povezuju Novu Kaledoniju s Francuskom, Australijom, Novim Zelandom, Japanom i mnogobrojnim tihooceanskim otocima. – God. 1774. otok je otkrio J. Cook i nazvao ga Nova Kaledonija. U francuskom posjedu od 1853. Od 1864. do 1896. na otok su upućivani kažnjenici, a protiv francuske uprave izbijali su ustanci 1858. i 1917. U II. svjetskom ratu Nova Kaledonija prišla je Slobodnoj Francuskoj, a 1946. postala je francuski prekomorski teritorij s ograničenom samoupravom. Autohtoni Kanaci (Melanezijci) dobili su glasačko pravo 1957. Gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglašen je 1978., dok je morska granica prema Australiji sporazumno određena 1982. Tijekom 1980-ih povremeno su izbijali sukobi zbog zahtjeva za neovisnošću koje su isticale pojedine kanačke političke organizacije. One su se 1984. okupile u Socijalističku kanačku frontu za nacionalno oslobođenje (FLNKS), koju je predvodio Jean-Marie Tjibaou (ubijen je u svibnju 1989). Zbog sukoba i nemira 1984. Francuska je vojno intervenirala te je bilo uvedeno izvanredno stanje. U prosincu 1986. UN je Novoj Kaledoniji potvrdio pravo na neovisnost, čemu se Francuska usprotivila. U rujnu 1988. ostvarena je veća samouprava, koja je dodatno proširena tzv. Nouméa sporazumom od 5. V. 1998. Njime su određene ovlasti novoga predstavničkoga tijela (Kongresa), predviđeno je prijelazno razdoblje od 15 do 20 godina do eventualne neovisnosti (koja bi trebala biti prihvaćena referendumom) i dr. Francuskim planovima iz 2008., prema kojima bi na Novoj Kaledoniji bila glavna pacifička baza francuske vojske, protive se političke organizacije koje teže neovisnosti. Početkom 2016. u nekoliko baza prisutno je oko 1750 pripadnika francuskih oružanih snaga. Na referendumu održanome početkom studenoga 2018. većina glasača nije poduprla potpunu neovisnost od Francuske. Novi je referendum održan početkom listopada 2020., te opcija potpune neovisnosti ponovno nije prihvaćena.
