struka(e):

Ramanova spektroskopija (po Chandrasekhari Venkati Ramanu), tehnika ispitivanja energetskih stanja molekula u otopinama i energije veza u kristalima, temeljena na Ramanovu efektu. Standardni uređaj za dobivanje Ramanova spektra sastoji se od izvora svjetlosti (laser), ćelije za uzorak ili držača uzorka, selektora valnih duljina (najčešće optička rešetka), detektora i sustava za obradbu signala. Laser ima veliku gustoću energije uz malu širinu (monokromatske) linije, što omogućuje precizan rad, s obzirom na to da je udjel nekoherentnoga raspršenoga zračenja, na kojem se temelji Ramanov efekt, u ukupno raspršenom zračenju vrlo malen (< 1%). Za razliku od linija pri drugim spektrometrijskim tehnikama, linije Ramanova spektra osim dviju osnovnih karakteristika (frekvencija i intenzitet) posjeduju i treću: stupanj (valne) polarizacije ili faktor (valne) depolarizacije (omjer intenziteta dane spektralne linije za dvije različite polarizacije izlazne svjetlosti), pa je moguće ispitivanje simetrije molekularnih vibracija i molekularnih rotacija, odnosno usmjerenosti veza u kristalima. Moderni laserski izvori također omogućuju ispitivanje mikrouzoraka, pa se Ramanova spektroskopija može koristiti i za analizu površine, tankih slojeva, prahova, svih vrsta otopina i plinova.

Citiranje:

Ramanova spektroskopija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ramanova-spektroskopija>.