Rojc, Nasta

ilustracija
ROJC, Nasta, Autoportret s konjem, 1922., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Rojc, Nasta, hrvatska slikarica (Bjelovar, 6. XI. 1883Zagreb, 6. XI. 1964). Jedna od najistaknutijih hrvatskih likovnih umjetnica, sudjelovala je u stvaranju modernističke kulture između dvaju svjetskih ratova.

Školovanje i slikarski početci

Prve slikarske poduke dobila je u bjelovarskoj gimnaziji od Josipa Hohnjeca te u privatnoj školi Otona Ivekovića u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s tzv. zagrebačkom šarenom školom (Ulica u snijegu, 1900–02; Imanje Rojčevo i Snopovi žita, 1902). Potom u Beču studira slikarstvo na ženskoj umjetničkoj školi 1902–04. kod Ludwiga Michaleka i Hansa Tichyja, a Tina Blau podučava ju slikanju mrtvih priroda i pejzaža u pleneru (Motiv iz Bistre, oko 1905). Studij nastavlja u Münchenu 1907. na ženskoj akademiji kod Heinricha Knirra i Angela Janka te u privatnoj školi Moritza Heymanna, gdje se druži s pripadnicima münchenskoga kruga, posebice s Miroslavom Kraljevićem. Nakon povratka u Beč u umjetničkoj školi pohađa studij kiparstva 1908–10.

Aktovi, portreti i autoportreti

Bavila se figurativnim slikarstvom (Model u bavarskoj narodnoj nošnji, 1907), isprva muškim i ženskim aktovima, naglašenih slobodnih stavova i kretnji, izraženih ekspresivnim formama, koje postiže deformacijama oblika i luminističkim efektima (Kupač s leđa u vrtu Hietzing kraj Beča, 1904–05; Molitelj i Ženski akt, 1907; Klečeći ženski akt, 1908). Pastoznim, širokim potezima bez suvišne deskriptivnosti slikala je ženske portrete (Portret dame u profilu i Portret prijateljice Tanne Hoernes, 1907; Portret kolegice iz Beča, 1908; Portret Zoe Borelli, oko 1909) profinjene tonske modelacije, pritom donoseći novi tip ženskoga lika, sukladan istodobnoj pojavi »nove žene« u europskome slikarstvu ranoga modernizma. Specifična ekspresivnost posebno je izražajna u portretima sjetnih ženskih likova (Portret mlade žene, 1912; Ženski portretDie Studentin, 1913., NMMU), pri čemu se osobito ističe elegantan lik Milke Trnine u krajoliku (Milka Trnina u šetnji, 1918; Impresija, 1920). Istodobno postaje popularna kao autorica reprezentativnih portreta istaknutih osoba iz javnoga života (Milovan Zoričić, statističar, 1910., MGZ; Portret mog muža – dr. Branko Šenoa, 1910–11., NMMU; Dr. Antun Bauer, 1913; Portret glumice – Marija Ružička Strozzi, 1914., HNK u Zagrebu; Portret oca Milana Rojca, 1919), većinom tamnih tonaliteta i konvencionalnih impostacija, te po narudžbi počinje slikati salonske portrete koje donosi mješavinom modernizirane tradicije uz dekadentni glamur elegantne scenografije (Portret djevojke, 1924., i Portret djevojčice, 1929., NMMU; Engleska Lady s psom, 1924–25; Jagoda Truhelka, 1930., MGZ).

U isto doba kao svojevrstan društveni komentar nastaje začudna kompozicija Naše doba (1928), smještena unutar romboidnog okvira, u kojoj spiralnim prikazom likova, predstavnika svih društvenih slojeva, uz jasno naznačene rasne, klasne, vjerske, rodne i ideološke pripadnosti, te nekonvencionalnom slikarskom formom i sociokritičkom snagom priziva dadaizam i novu stvarnost.

Trajno zaokupljena vlastitim likom, vrhunce postiže dorađenim autoportretima, u kojima odbacuje koncept građanske ženstvenosti (Autoportret s kistom, 1910; Autoportret u lovačkom odijelu, 1912., i Jahačica – Autoportret, 1922., NMMU) te dekonstruira kategorije roda i heteroseksualne norme kao u prikazu svoga androginog lika u muškom odijelu (Simbolistički autoportret – Ja borac – Ja, 1914). U autoaktovima snažnoga erotičnog naboja (Predanost, 1908; Autoakt sred demonskih sila, oko 1908; Autoakt iskopanih očiju, oko 1910), naglašava položaje tijela u obliku raspeća (Autoakt pred vizijom, 1908) ili svinutoga unatrag (Spajam kontinente, 1908., bakropis), čime se referira na »histerična tijela« s fotografija Jeana Martina Charcota.

Pejzaži te drugi motivi i tehnike

Od početaka slika iznimne pejzaže i marine, većinom panoramske vizure hrvatskih krajolika koje bilježi mješavinom plenerizma, neoromantizma i simbolizma (Putnik, 1911., NMMU; Livada u cvatu, Oblak, Zima i Polje kadulje na Rojčevu, 1912; Ljetna oluja, 1913; Obala kod Novog, 1914). Od kraja 1920-ih priključuje se realističnim tendencijama i težnjama za ostvarivanjem hrvatskoga nacionalnog izraza, koji se osobito očituje u interesu prema tematici sela i hrvatskih pejzaža romantičnih ugođaja (Zima s gavranima, 1926., Gradski muzej Bjelovar; Šestinčanin, oko 1930; Zima u Jurjevskoj, oko 1935; Otok Prvić, oko 1935., Morski pejzaž, 1938). Slikala je i mrtve prirode (Moje ruže, 1934., NMMU) te se istaknula kao animalistica (Moj pas Brendi, oko 1920., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Buci, 1936; Konj u staji, oko 1936). Za II. svjetskog rata pomagala je partizanski pokret zbog čega su je ustaške vlasti zatvorile u kažnjeničku bolnicu. Nakon rata slika portrete i pejzaže (Portret Nadice, 1948; U jeseni, 1949) te djela nabijena političkom kritikom (Vješanje u Dubravi, 1943–48., Hrvatski povijesni muzej).

Njezin grafički opus, uglavnom bakropisi malih formata i mikrografike, odlikuje se izrazima tjeskobe (Zagrljaj smrti, 1912; Žena svjetionik, 1907; Glazba, Agonija i Ex libris Nasta Rojc – Autoakt u raljama mačke, 1908). Ilustrirala je prvo izdanje dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić 1913. Izrađivala je skulpture u bronci (Seljak i Seljanka, do 1928; Šestinčani, 1940) i drvu (Vjetar, do 1928), bavila se primijenjenom umjetnosti te dokumentarnom i umjetničkom fotografijom.

Nekonvencionalan život i Klub likovnih umjetnica

Potkraj I. svjetskog rata piše neobjavljenu autobiografiju Sjene, svjetlo i mrak, u kojoj opisuje i stupanje u formalni brak s Brankom Šenoom. Ubrzo dolazi u kontakt sa sufražetskim pokretom, stupa u partnersku vezu s časnicom britanske vojske Alexandrinom M. Onslow te putujući s njom i Verom »Jack« Holme po Engleskoj i Škotskoj 1924–25. uglavnom slika pejzaže postimpresionističkim usitnjenim rukopisom (Park Duke of Wellington, Groblje u Strathfieldsayu i Loch Tay, 1924; Londonski park, 1924–25), a ističe se prvi prikaz automobila, simbola modernosti, u hrvatskome slikarstvu (Naš auto u Škotskoj, 1924). U Londonu priređuje samostalnu izložbu 1926. Nakon povratka, 1927. okuplja hrvatske i jugoslavenske umjetnice te s Linom Crnčić-Virant inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica (izlaže na svim izložbama, 1928–40).

Izlagala je na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti (Zagreb 1909., 1911., 1913), Jugoslavenskim umjetničkim izložbama (Beograd 1912., 1922) i izložbama Udruženja Lada (Zagreb 1920., Osijek 1921), a u Beču 1914. priređuje izložbu Hrvatska ženska umjetnost, na kojoj uz svoja djela izlaže i skulpture Mile Wod, kao i radove ženskih udruga za čuvanje i promicanje narodne umjetnosti iz Zagreba i Petrinje.

Tadašnja ju je kritika isticala kao najvažniju slikaricu, no nedovoljno su prepoznata njezina avangardna nagnuća, kao i uvrštenje među slikare münchenskoga kruga, što je ispravljeno revalorizacijom njezina djela u knjizi Leonide Kovač (Anonimalia, 2010) i retrospektivnim izložbama u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (2004., 2014).

Citiranje:
Rojc, Nasta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53240>.