tuberkuloza

ilustracija
TUBERKULOZA, mikobakterija tuberkuloze, Mycobacterium tuberculosis
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

tuberkuloza (lat. tuberculum: kvržica + -oza) (skr. TBC), zarazna bolest koja se javlja u sisavaca i ptica, a može zahvatiti bilo koji organ, najčešće pluća; u narodu prije nazivana sušica (→ ftiza). U ljudi bolest uzrokuje bakterija Mycobacterium tuberculosis, koju je 1882. otkrio R. Koch (Kochov bacil). Tuberkuloza i danas izaziva velik pobol i smrtnost, os. u Aziji i Africi; 2006. zabilježeno je 14,4 milijuna ljudi s aktivnom tuberkulozom, 9,2 milijuna novih slučajeva bolesti te 1,7 milijuna preminulih. U Hrvatskoj je tuberkuloza i dalje javnozdravstveni problem; 2006. zabilježena su 1832 oboljela. Tuberkuloza je i danas bolest siromašnih; češće se javlja u nezaposlenih, socijalno i zdravstveno nezbrinutih, beskućnika i intravenskih korisnika droga. Širenju bolesti pridonosi prebivanje u prenapučenim zajednicama, os. u zatvorima, te dodir s oboljelima. U nerazvijenim zemljama sve je veći broj slučajeva aktivne tuberkuloze zbog slabljenja imunosti uzrokovanoga HIV-bolešću. Povećan je rizik obolijevanja i u bolesnika s malignim bolestima, onih koji uzimaju imunosupresivne lijekove (npr. kortikosteroide), oboljelih od šećerne bolesti, celijakije te u pušača. Bakterija Mycobacterium tuberculosis prenosi se zrakom. Izvor zaraze obično je bolesnik s aktivnom plućnom tuberkulozom, koji izlučuje bakterije u iskašljaju ili drugom sekretu dišnih organa. Nakon udisanja, bakterije dospijevaju u plućne alveole, gdje zarazuju alveolarne makrofage. Ondje se razmnožavaju te se šire limfom i krvlju. U 90% slučajeva imunosni sustav uspješno potiskuje infekciju, pa zaraza ostaje pritajena (neaktivna tuberkuloza); u imunološki zdravih osoba obično postoji 10%-tni rizik kasnijeg aktiviranja bolesti. U osoba koje su dulje vrijeme ili često u dodiru s oboljelima, godišnji je rizik zaraze 22%. Ako se osoba ne liječi, može u jednoj godini zaraziti 10 do 15 zdravih osoba. Rizik prijenosa smanjuje se liječenjem, pa nakon dva tjedna liječenja osoba obično više nije zarazna.

Tuberkuloza se na temelju svojega prirodnog tijeka dijeli na primarnu i postprimarnu, a prema zahvaćenom organu na plućnu i izvanplućnu. Primarna plućna tuberkuloza nastaje pri prvom dodiru s bakterijom Mycobacterium tuberculosis, pošto bakterija udisanjem uđe u plućne alveole i dospije u limfni čvor hilusa pluća (mala količina bakterija uđe i u krvni optok). Obično je to bolest djece, ali se sve češće javlja u adolescenata te u odraslih. U većine zaraženih ne uzrokuje simptome, tek katkad povišenu tjelesnu temperaturu, kašalj i bol u predjelu porebrice. Radiološki se najčešće nalaze povećani hilusni limfni čvorovi i pleuralni izljevi. Taj oblik bolesti spontano prolazi, a može se ponovno aktivirati u plućima ili nekom drugom organu ako zbog starosti ili kronične bolesti oslabi imunost. Postprimarna plućna tuberkuloza razvija se postupno. Glavni su simptomi umor, opća slabost, mršavljenje, znojenje, umjereno povišena tjelesna temperatura i kašalj. Iskašljaj može biti sluzav, gnojan ili sukrvav. Mnogi bolesnici osjećaju muklu bol u prsima. Na radiogramu se vide mrljaste ili čvoraste sjene u gornjim režnjevima pluća, katkad sa šupljinama (kavernama). U mlađih osoba često se javlja pleuralni izljev; nastaje naglo, popraćen oštrom pleuralnom boli, često je obilan i jednostran. Milijarna tuberkuloza nastaje zbog nagloga širenja bakterije Mycobacterium tuberculosis krvlju. Teško se dijagnosticira, jer može započeti neodređenim simptomima opće slabosti, mršavljenja i umjereno povišenom tjelesnom temperaturom. Na radiogramu pluća tek se nakon 4 do 6 tjedana vide nježni, difuzno rašireni čvorići po plućima. Neliječena milijarna tuberkuloza uvijek je smrtonosna. Koštanozglobna tuberkuloza uvijek je sekundarna, nastala širenjem uzročnika bolesti krvlju, iz primarnoga plućnog žarišta. Najčešće pogađa zglob kuka ili koljena te leđni ili slabinski dio kralježnice. Razara koštano tkivo, koje odumire (tzv. sirasta nekroza), a gnoj koji nastaje skuplja se blizu zgloba ili uz kralježnicu i spušta se pod utjecajem sile teže te oblikuje fistulu i probija se na površinu kože. U liječenju je prije bila potrebna dugotrajna imobilizacija sadrenim zavojima ili sadrenim koritom, a danas se, uz primjenu antituberkulotika, već u ranoj fazi bolesti operativno uklanjaju tuberkulozna žarišta, a zglob ukoči ili nadomjesti umjetnim. Tuberkuloza bubrega nastaje širenjem uzročnika krvlju, obično iz primarnoga plućnog žarišta. Najčešće ima kroničan tijek, a ako se razvije sirasta nekroza, u bubregu nastaju kaverne. Taj proces može dugo teći neopaženo ili s minimalnim smetnjama (učestalo mokrenje s osjećajem pečenja), koje nastaju kada se infekcija proširi na mokraćni mjehur. Dijagnoza se postavlja nalazom uzročnika u mokraći. Tuberkuloza ženskih spolnih organa često je mjesto javljanja izvanplućne tuberkuloze; nastaje širenjem uzročnika iz nekoga drugog žarišta, obično plućnoga. Gotovo uvijek su zahvaćeni jajovodi, a rjeđe maternica. Za dijagnozu je važan bakteriološki pregled menstruacijske krvi. Vrlo je česta posljedica bolesti sekundarni sterilitet. Tuberkulozni meningoencefalitis najčešća je komplikacija milijarne tuberkuloze. Dijagnoza se postavlja pregledom cerebrospinalne tekućine. Tuberkulozni limfadenitis očituje se bezbolnim povećanjem limfnih čvorova; kada su zahvaćeni potkožni limfni čvorovi vrata, riječ je o skrofulodermi. Tuberkuloza može zahvatiti i druge organe: osrčje, grkljan, dušnice, mozak, oči, crijeva ili kožu. U osoba zaraženih HIV-om, tuberkuloza je najčešća oportunistička infekcija u svijetu. U njih je reaktivacija češća, a ako dođu u dodir s bakterijom Mycobacterium tuberculosis, oboli ih približno 50%. Česta je izvanplućna tuberkuloza (najčešće tuberkuloza limfnih čvorova).

Na tuberkulozu upućuju simptomi, epidemiološki podatci, nalaz radiograma pluća te citološki ili histopatološki nalaz granulomatozne upale. Na plućnu tuberkulozu valja posumnjati: a) ako kašalj traje dulje od 2 do 3 tjedna; b) u svake osobe zaražene HIV-om, u koje se javlja vrućica i kašalj, za koje nema drugog objašnjenja; c) ako je posrijedi upala pluća koja se ne poboljšava tijekom uobičajenoga liječenja; d) ako se na radiogramu pluća nalaze promjene koje bi mogle odgovarati tuberkulozi. Dijagnozu potvrđuje nalaz uzročnika u iskašljaju, tkivu ili tjelesnim tekućinama. Pozitivnim tuberkulinskim kožnim testom (PPD-testom) ponajprije se utvrđuje infekcija bakterijom Mycobacterium tuberculosis, a ne određuje se postojanje bolesti. Tim se testom provjerava kožna alergijska reakcija na lokalnu primjenu tuberkulina ili PPD-a (akr. od engl. purified protein derivative: pročišćeni proteinski derivat), posebno obrađene bjelančevine soja RT23 Mycobacterium tuberculosis. Test se izvodi ubrizgavanjem 0,1 ml PPD-a u kožu, u području unutar. strane podlaktice, a očitava se nakon 48 do 72 h. Pozitivan je ako se na mjestu ubrizgavanja PPD-a pojavi infiltrat poprečnoga promjera većeg od 5 mm. Osoba zaražena bakterijom Mycobacterium tuberculosis reagirat će na primjenu PPD-a 2 do 12 tjedana nakon infekcije.

Liječenje tuberkuloze obično traje 6 mjeseci, a provodi se u dvije faze. U početnoj fazi, koja traje 8 tjedana, primjenjuju se četiri antituberkulotika (izoniazid, rifampicin, pirazinamid i etambutol ili streptomicin). U nastavku se tijekom 4 mjeseca primjenjuju izoniazid i rifampicin. Katkad se liječenje produljuje, zbog sporijeg oporavka, ili ako se zbog nuspojava jedan od gl. antituberkulotika (npr. rifampicin) nije mogao primijeniti. Znatan je globalni problem multirezistentna tuberkuloza (MDR-tuberkuloza), uzročnici koje su otporni na izoniazid i rifampicin; često je povezana s HIV-bolešću, a razmjerno se velik broj oboljelih nalazi u istočnoj Europi. Osobito zabrinjava pojava ekstremnorezistentne tuberkuloze (XDR-tuberkuloze), uzročnici koje su otporni na izoniazid, rifampicin, fluorokinolone te na jedan od sljedećih antituberkulotika: amikacin, kanamicin ili kapreomicin. Ta se bolest javlja u Južnoj Koreji, istočnoj Europi, zapadnoj Aziji, Iranu te u Južnoafričkoj Republici, gdje se pojavila gotovo isključivo u osoba zaraženih HIV-om. U sprječavanju širenja tuberkuloze važno je rano postavljanje dijagnoze, izolacija oboljelog u fazi zaraznosti, primjereno liječenje oboljeloga, utvrđivanje osoba koje su bile u dodiru s bolesnikom te preventivno liječenje zaraženih (davanje lijekova osobama koje su zaražene, ali im bolest još nije izražena). Važne su opće higijenske mjere, provjetravanje prostorija, pokrivanje usta i nosa pri kašljanju, kihanju i dr. U prevenciji bolesti provodi se besežiranje.

Tuberkuloza životinja

Tuberkuloza životinja kronična je zarazna bolest svih vrsta sisavaca i ptica, zoonoza uzrokovana bakterijama Mycobacterium bovis, Mycobacterium avium i Mycobacterium tuberculosis. Očituje se tvorbom čvorića (tuberkula) specifične histološke građe, eksudativnom upalom seroznih ovojnica i sirastom nekrozom zahvaćenih tkiva. Mycobacterium bovis uzrokuje goveđu tuberkulozu, ali može prouzročiti bolest u čovjeka i mnogih životinjskih vrsta. Mycobacterium avium uzrokuje prvotno tuberkulozu kokoši, a i ostale domaće peradi i nekih ptica, dok Mycobacterium tuberculosis uzrokuje tuberkulozu čovjeka, te rijetko nekih sisavaca i ptica. Svi su uzročnici tuberkuloze otporni na vanjske štetne utjecaje. Tuberkulozne se životinje ne liječe, već se neškodljivo uklanjaju.

tuberkuloza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62602>.