Venera

ilustracija
VENERA
ilustracija1ilustracija2

Venera, drugi planet po udaljenosti od Sunca, ujedno najsjajniji na nebu. Vidljiva je sa Zemlje golim okom i zato poznata od davnine. Najveća kutna udaljenost od Sunca iznosi 47° pa se vidi ili uvečer na zapadu kao Večernja zvijezda ili ujutro na istoku kao Danica. Gledano teleskopski, pokazuje mijene, periodične promjene osvijetljenosti tijekom sinodičke godine (približno 583,9 d), koje nalikuju na Mjesečeve mijene, a nastaju zbog promjene Venerina položaja prema Zemlji i Suncu. Venerini prijelazi pojavljuju se četiri puta u 243 godine; poslužili su za određivanje udaljenosti Zemlje od Sunca. Nazvana je po Veneri, božici u rimskoj mitologiji. Nema satelite.

Putanja i vrtnja

Od Sunca je prosječno udaljena 108 milijuna kilometara, tj. 0,723 astronomske jedinice. Putanja joj je blago izduljena (ekscentricitet 0,0068) i blago nagnuta s obzirom na ekliptiku (inklinacija 3,395°). Obiđe Sunce za 224,7 d (siderička godina).

Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu putanje. Oko svoje osi obrće se retrogradno i najsporije od svih planeta Sunčeva sustava; siderički dan traje 243,0 d i dulji je od sideričke godine, dok joj sinodički (u odnosu na Sunce) dan traje 116,7 d, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom od 583,9 d. Za promatrača na površini Venere Sunce izlazi na zapadnom horizontu, a zalazi na istočnome.

Fizička svojstva

Promjer joj je nešto manji od Zemljina (12 104 km), masa 0,815 Zemljine mase, srednja gustoća malo manja od Zemljine (5243 kg/m³), površinsko gravitacijsko ubrzanje malo manje od Zemljina (8,87 m/s²). Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj (jezgra, plašt i kora), s tom razlikom što nema tektonike ploča ni magnetskoga polja. Blagog je sjaja (albedo 0,689).

Atmosfera

Venerinu atmosferu otkrio je Mihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prigodom njezina tranzita. Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti tlo. Venerina atmosfera 50 je puta gušća od Zemljine. Sadržava 96,5% ugljikova dioksida i 3,5% dušika; manjinski su sastojci sumporov dioksid (0,015%), argon (0,007%), voda (0,002%), ugljikov monoksid (0,0017%), helij (0,0012%), neon (0,0007). Atmosfera sadržava niz spojeva u tragovima, npr. klorovodik (HCl), fluorovodik (HF) i sumpornu kiselinu (H2SO4). Povremena povećavanja količine sumporova dioksida u atmosferi upućuju na vulkansku aktivnost.

Tlak pri tlu iznosi 90 · 105 Pa, tj. 92 puta je veći od standardnoga atmosferskoga tlaka na Zemlji. Srednja površinska temperatura od 737 K (464 °C) jednaka je na polovima i na ekvatoru, na strani okrenutoj prema Suncu i na suprotnoj, što je posljedica efekta staklenika. Na površinsku temperaturu utječe jedino visina, pa je najhladnije mjesto na Venerinoj površini najviša planina Maxwellovo gorje (Maxwell Montes), s temperaturom od približno 655 K (380 °C) i atmosferskim tlakom od približno 45 · 105 Pa. Brzina vjetra blizu tla je relativno mala, oko 1 m/s, ali zbog velike gustoće atmosfere vjetar nosi prašinu i sitno kamenje. Na vrhu oblaka brzina je vjetra do 300 km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.

Iznad gustog sloja ugljikova dioksida, na visini od 50 do 65 km, nalazi se sloj oblaka od kapljica razrijeđene sumporne kiseline; oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparuju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek se na visini od približno 50 km podudaraju s uvjetima na površini Zemlje.

Reljef

Venerin reljef sastoji se pretežno od blagih nizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 km uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi vulkani. Starost Venerine površine procjenjuje se na 300 do 600 milijuna godina. Topografski elementi, osim četiri iznimke, nazvani su ženskim imenima.

Najveće visoravni jesu: Afroditina zemlja (Aphrodite Terra) promjera 10 000 km, Ištarina zemlja (Ishtar Terra) promjera 5610 km, Područje alfa (Alpha Regio) promjera 1500 km i Područje beta (Beta Regio) promjera oko 480 km. Najviši je vrh u Ištarinoj zemlji, u Maxwellovu gorju (Maxwell Montes, 10,8 km visine nad srednjom razinom, promjera 800 km), slijede Aknino gorje (Akna Montes, 7 km, 830 km) i Freyino gorje (Freya Montes, 7 km, 580 km).

Vulkani su na Veneri mnogobrojni, 167 vulkana promjera je većeg od 100 km. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi lave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Velik je broj štitastih vulkana. Vulkanski oblici svojstveni Veneri su krune, vulkani s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2500 km, i arahnoidi, vulkani prekriveni finom mrežom pukotina. Velike vulkanske erupcije mogu biti uzrok mijenjanja koncentracije sumporova dioksida u atmosferi (zabilježeno je deseterostruko smanjenje između 1978. i 1986., te deseterostruko povećanje 2006). Prvi izravni dokaz o suvremenom Venerinom vulkanizmu, četiri infracrvena žarišta u blizini vulkana Maatina gora (Maat Mons), snimila je letjelica Venus Express (2008. i 2009).

Udarni krateri, kojih je na Veneri oko 1000, ravnomjerno su raspoređenih po površini cijeloga planeta. Zbog utjecaja guste atmosfere nema udarnih kratera kojima je promjer manji od 3 km. Tijela koja na Veneru padaju iz svemira ili posve izgore gustoj atmosferi ili toliko uspore da ne stvaraju udarne kratere. Mali broj kratera i njihova očuvanost, na Veneri je oko 85% kratera u besprijekornom stanju, pokazuju da joj je površina relativno mlada. Najveći su krateri Mead (promjera 270 km), Isabella (175 km), Meitner (149 km) i Klenova (141 km).

Sastojci tla, određeni rendgenskim i gama-spektrometrima, uglavnom su bazalt i granit. Mineralni sastav tla nije poznat. Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), termička, eolska te erozija geološkim procesima.

Istraživanje međuplanetskim letjelicama

Sovjetska svemirska letjelica Venera 1 prva je proletjela je pokraj Venere 1961., a američka letjelica Mariner 2 proletjela je pokraj Venere 1962. Na Venerinu se površinu prva spustila 1970. sovjetska letjelica Venera 7. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 proletjele su pokraj Venere 1985. i poslale svaka po jedan balon koji je istraživao atmosferu na visini oko 54 km i po jednu sondu koja se spustila na tlo. Američke letjelice u orbiti Pioneer 12 (1978–92) i Magellan (1990–94) snimale su Venerin reljef s pomoću radara. Europska letjelica u orbiti Venus Express bilježila je podatke iz Venerine atmosfere (2005–15).

Citiranje:
Venera. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64246>.