TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Akcije, Lucije

Akcije, Lucije (latinski Lucius Accius [lu:'ki·us a'k:i·us] ili Attius [a't:i·us]), rimski dramatičar (Pizaur, latinski Pisaurum, danas Pesaro, 170. pr. Kr.?, 85. pr. Kr.). Uz Marka Pakuvija najvažniji predstavnik kasnije republikanske tragedije. Sin oslobođenog roba, kolonista u Pizauru. Došavši u Rim, posvetio se književnom radu. Pripadao je pokroviteljskomu krugu Decima Junija Bruta Galaika. Poznata je njegova nesnošljivost prema začetniku satire Gaju Luciliju i odmak od helenističkoga književnog kruga Publija Kornelija Scipiona. Književni prvijenac Atrej (Atreus) predstavio je 140. pr. Kr. natječući se s Pakuvijem. Dramaturšku djelatnost okončao 104. pr. Kr. tragedijom Terej (Tereus). Sačuvano mu je oko 750 stihova od 44 naslova koji mahom pripadaju rimskim tragedijama grčkoga sadržaja (fabula cothurnata), poglavito o Trojanskome ratu (Ahilej – Achilles, Sinovi Antenorovi – Antenoridae, Dodjela oružja – Armorum iudicium, Astijanakt – Astyanax, Dejfob – Deiphobus, Diomed – Diomedes, Bitka kod lađa – Epinausimache, Noćna straža – Nyctegresia), tebanskoj kraljevskoj lozi Labdakidȃ (Alkesta – Alcestis, Alkmeon – Alcmeo, Amfitrion – Amphitryo, Andromeda, Antigona, Medeja – Medea, Meleagar – Meleager, Prometej – Prometheus, Terej) i sudbini roda Pelopova (Atrej, Egist – Aegisthus, Hrizip – Chrysippus, Erigona, Klitemnestra – Clytaemnestra). Pri obradbi mitoloških sadržaja služio se tehnikom kontaminacije, odmaknuvši se od predložaka trojice klasičnih grčkih tragičara dok se naslućuje stanovit utjecaj pisaca helenističke tragičke plejade i starijih rimskih tragičara. Dvije su mu povijesne tragedije rimskog sadržaja (fabula praetexta): Brut (Brutus) obrađuje izgon posljednjega rimskoga kralja Lucija Tarkvinija Ohologa i njegovih sinova te osnutak rimske republike, a Potomci Enejini ili Decije (Aeneadae vel Decius) zavjetnu pogibiju konzula Publija Decija Mura u Trećem samnitskom ratu 295. pr. Kr. kod Sentina. Služio se obilno asonancom, aliteracijom, antitezom, gradacijom, a osobito se isticao tragičkim patosom i uzvišenim, pomalo razmetljivim leksikom.

Napisao je i veoma fragmentarno sačuvane književnopovijesne rasprave: Kazališne bilješke (Didascalica sive Didascalicon libri IX), prvi kronološki pregled grčkih i rimskih dramskih pisaca i njihovih djela na latinskom jeziku te Načela za dramske pisce (Pragmatica), udžbenik stilova i dikcijȃ pri izradbi dramskih djela. Poznat je njegov prijedlog pravopisne reforme po uzoru na grčke i italske pravopisne uzuse. Izrazito samosvjestan stvaralac, dao je izraditi preuveličani vlastiti kip u hramu muza (aedes Camenarum); držeći se vrjednijim umjetnikom, odbio je ustati pri ulasku kurulskog edila Gaja Julija Cezara Strabona u društvo pjesnika (collegium poetarum). Njegovu posvećenost književnomu stvaralaštvu Marko Fabije Kvintilijan tumači kao programatski izraz odbijanja političkoga djelovanja radi sačuvanja osobne slobode. Ciceron je hvalio bogatstvo njegova rječnika, Kvint Horacije dubinu misli, Publije Ovidije slikovitost izraza. Osobito je utjecao na Publija Vergilija, Ovidija i Lucija Aneja Seneku. Glasovit je stih iz njegova Atreja: »Neka me mrze, samo neka se boje!« (Oderint, dum metuant.), navodna misao vodilja cara Kaligule.

Citiranje:
Akcije, Lucije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1101>.