Aleksandar I., ruski car od 1801., poljski kralj od 1815 (Sankt Peterburg, 23. XII. 1777 – Taganrog, 1. XII. 1825). Sin Pavla I. Godine 1805. uveo Rusiju u savez protiv Francuske, a nakon mira u Tilsitu (25. VI. 1807) pristao uz kontinentalnu blokadu. Uspješno ratovao protiv Osmanskoga Carstva (1806–12) i Švedske (1808–09) te učvrstio međunarodni položaj Rusije. Priključio Rusiji Gruziju 1801., Finsku 1809., Besarabiju 1812. i Azerbajdžan 1813. Nakon Napoleonove katastrofe u Rusiji 1812. imao je vodeću ulogu u antifrancuskoj koaliciji europskih sila i na čelu savezničkih trupa ušao u Pariz 1814. Jedan od glavnih inicijatora Svete alijanse i protivnik revolucionarnih pokreta u Europi. Isprva provodio liberalne reforme, a u vanjskoj politici lavirao između Velike Britanije i Francuske. Posljednjih deset godina života sve više padao u misticizam. Naslijedio ga je brat Nikola I.