TRAŽI DALJE:
STRUKE:

dokaz

dokaz.

1. U matematici, konačan niz istinitih matematičkih tvrdnji (aksioma, definicija i ranije dokazanih teorema) s pomoću kojih se može logičkim zaključivanjem doći od pretpostavke do tvrdnje teorema. Izravni dokaz neke tvrdnje je postupak koji potvrđuje istinitost tvrdnje. Neizravni dokaz neke tvrdnje je postupak koji pokazuje da pretpostavka neistinitosti tvrdnje vodi do proturječja. Svođenje na kontradikciju (reductio ad absurdum) neizravni je dokaz koji, polazeći od suprotne tvrdnje, tvrdnji teorema pokazuje da istodobno vrijede neka izjava i neka njoj suprotna izjava i zaključuje da je zbog toga tvrdnja teorema istinita. – Začetnik matematičkoga dokazivanja je Tales iz Mileta, logičku strogost uveo je Pitagora, a dokazi u Euklidovim Elementima služili su kao udžbenik više od 2000 godina.

2. U logici, postupak zaključivanja koji jamči neku postavku. Deduktivan dokaz (dokaz u strogom smislu) postavku jamči s potpunom sigurnošću, a induktivan samo s određenom vjerojatnošću. U formaliziranoj se teoriji deduktivni dokaz provodi u okviru unaprijed definiranoga deduktivnoga sustava, koji sadrži aksiome i pravila zaključivanja. U deduktivnome je sustavu dokaz neprazan konačan niz formula, od kojih je svaka, bilo aksiom bilo formula, opravdana pravilom zaključivanja. Posljednja formula u nizu postavka je koju je trebalo dokazati. Katkad se, općenitije, svaka dedukcija (izvod) naziva dokazom. Tada se dokazom smatra i dedukcija u kojoj se javljaju i pretpostavke (hipotetični dokaz). U neizravnome se dokazu postavka dokazuje tako da se iz nijeka postavke izvodi protuslovlje. Neizravni dokaz pretpostavlja načelo isključenoga srednjega pa zato nije moguć u intuicionističkim sustavima. Umjesto aksioma u deduktivnome se sustavu mogu postaviti odgovarajuća pravila zaključivanja, čime dobivamo sustav naravne dedukcije. Sustavom dokazivanja i njegovim svojstvima (pouzdanost i suvislost, potpunost, odlučljivost) bavi se teorija dokaza.

3. U pravu, izvor saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u postupku. U sudskom i upravnom postupku utvrđuju se pravno relevantne činjenice, kao i činjenice-indiciji i pomoćne činjenice. Pravno relevantne činjenice one su na postojanje kojih reagira tijelo što vodi postupak primjenom materijalnoga (materijalnopravno relevantne činjenice) ili procesnog prava (procesnopravno relevantne činjenice). Kada se dokazima ne može utvrditi postojanje pravno relevantnih činjenica (direktni, izravni ili neposredni dokaz), utvrđuju se činjenice-indiciji (posredni ili indirektni dokaz). To su činjenice koje nisu pravno relevantne, ali na temelju kojih se može zaključiti o njihovu postojanju. Primjerice, otisci prstiju, tragovi krvi i sl. Činjenice-indiciji imaju dvojak karakter: predmet su dokazivanja, ali i same služe kao svojevrstan dokaz; zato ih neki teoretičari nazivaju dokazima u širem smislu riječi. Pomoćne činjenice služe za provjeru vjerodostojnosti dokaza (alibi, provjera autentičnosti isprava i dr.). Vrste su dokaza: iskazi osoba (iskazi stranaka u postupku, svjedokâ i vještakâ), isprave i tehn. snimke. Iako se u dokaznoj teoriji kaznenoga postupka kao dokaz navodi iskaz okrivljenika, a ne i iskaz drž. odvjetnika kao stranke, nesumnjivo je da i taj iskaz može poslužiti u praksi kao dokaz radi utvrđivanja procesnopravno relevantnih činjenica. U teoriji dokaznoga prava sporno je je li vlastito opažanje tijela koje vodi postupak (sud, upravno tijelo) provođenjem pojedinih radnji (očevid, rekonstrukcija i dr.) posebna vrsta dokaza, različita od navedenih, ili je to poseban oblik utvrđivanja činjenica, različit od dokazivanja. U procesnim zakonima postoje osnove za obje tvrdnje.

Pravna dužnost stranaka da dokažu neku činjenicu naziva se teret dokaza. Ako stranka, na kojoj je teret dokaza, nije podnijela odgovarajući dokaz, smatra se da činjenica koju je trebalo dokazati ne postoji. U akuzatornom postupku (suvremeni građ. postupak, većina suvremenih kaznenih postupaka) teret dokaza u pravilu leži na tužitelju. U drugim tipovima postupka (pov. inkvizitorski postupak, kazneni postupak mješovitog tipa, pojedini upravni postupci i dr.) tijelo koje vodi postupak izvodi dokaze i na vlastitu inicijativu. U tome postoje rijetke, ali važne iznimke onda kada teret dokaza leži na tuženiku. Važna je i iznimka koja postoji u hrv. kaznenom postupku, gdje je drž. odvjetnik dužan podnijeti dokaze u prilog optužbi, kao i dokaze koji idu u korist okrivljenika. U praksi, stranke radi jačanja svojega procesnog položaja iznose dokazne prijedloge, bez obzira što teret dokaza nije na njima. To dovodi do podjele tereta dokaza, bez obzira na to na kome formalno teret dokaza leži. Dokazni postupak pred sudom ovisi o tipu postupka, no, u načelu, prije se izvode dokazi koje je predložio tužitelj, a zatim oni koje je predložio tuženik/okrivljenik. Sud može dokazni prijedlog odbiti ako se odnosi na nedopušten ili nevažan dokaz, ako je prijedlog neprikladan, nepotpun, nejasan ili je usmjeren na znatno odugovlačenje postupka. Dokazi se izvode u formi propisanoj zakonom kako bi se osigurala njihova kvaliteta, njihov sadržaj očuvao za daljnje potrebe postupka te omogućila kasnija provjera. Nepoštivanje forme može dovesti do nevaljanosti dokaza. Sudske se odluke u pravilu ne mogu temeljiti na nezakonitim dokazima. Primjerena je definicija nezakonitog dokaza iz hrv. Zakona o kaznenom postupku (čl. 9. st. 2.) kao onoga koji je pribavljen kršenjem prava obrane zajamčenih Ustavom, zakonom ili međunar. pravom, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovrjedivost osobnog i obiteljskoga života te onoga koji je zakonom izričito označen kao nezakonit. Nezakonitima se smatraju i oni dokazi koji sami po sebi nisu takvi, ali se za njih saznalo korištenjem nezakonitih dokaza.

Citiranje:
dokaz. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15742>.