Grimm, braća

ilustracija
GRIMM, Jacob
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Grimm [grim], braća, njemački folkloristi, filolozi, lingvisti i leksikografi: Jacob (puno ime Jacob Ludwig Karl; Hanau, 4. I. 1785 – Berlin, 20. IX. 1863) i Wilhelm (puno ime Wilhelm Carl; Hanau, 24. II. 1786 – Berlin, 16. XII. 1859). Glasovitom zbirkom pučkih predaja Dječje i domaće bajke znatno su pridonijeli stvaranju moderne folkloristike, a kao istraživači njemačkoga jezika utemeljili su, osobito Jacob, većinu grana njemačke filologije i lingvistike.

Život

Rođeni u uglednoj obitelji s mnoštvom braće i sestara, djetinjstvo im je obilježila smrt oca, pravnika i državnoga službenika, zarana ih osiromašivši. Za studija prava u Marburgu, potaknuti prijateljima Ludwigom Achimom von Arnimom i Clemensom Brentanom, koji su objavili popularnu pučku zbirku Dječakov čarobni rog, kao i Karlom von Savignyjem, povjesničarom prava koji ih je upoznao s metodama istraživanja narodne baštine i pod čijim je mentorstvom Jacob proveo 1805. istraživačku godinu u Parizu, započinju zapisivati usmenu pučku predaju. Wilhelm je 1806. diplomirao, a Jacob zbog neimaštine prekida studij te 1808. u Kasselu postaje privatni knjižničar kralja Vestfalije Jérômea Bonapartea, što je ostao do Bonaparteove abdikacije 1813. nakon čega je do 1815. bio u diplomatskoj službi kneževine Hessen-Kassel da bi se 1816. zaposlio u kasselskoj kneževskoj knjižnici, gdje je Willhelm radio od 1814. Obojica su bili knjižničari i predavači njemačke povijesti prava, jezika i književnosti na Sveučilištu u Götingenu u Kraljevini Hannover od 1829. do 1837., kada su se sukobili s profesorskim zborom oko autokratske politike novoga kralja Ernsta Augusta. Od 1840. (Jacob), odn. 1841. (Wilhelm), članovi su pruske Kraljevske akademije znanosti te od 1841. obojica profesori Humboldtova sveučilišta u Berlinu (Jacob do 1848. kada je kratkotrajno bio zastupnik u Nacionalnoj skupštini u Frankfurtu, a Wilhelm do 1852), nastavivši se znanošću baviti do kraja života.

Folklorna književnost

Prvi svezak zbirke Dječje i domaće bajke (Kinder- und Hausmärchen), koji sadržava 86 priča, objavili su 1812; drugi, s njih još 70, slijedio je 1815. Djelo je do 1857. tiskano u devet sažetih i sedam proširenih izdanja, u konačnici sadržavajući 210 tekstova od kojih mnogi, unatoč naslovu, nisu bajke u užem smislu, već legende, basne, zagonetke, pošalice i priče iz povijesne predaje. Koncepciju je mahom osmislio Jacob, dok je Wilhelm, kao vrsniji pisac, većinom bio zadužen za stilsko ujednačavanje te jezičnu i sadržajnu prilagodbu tekstova radi njihova osuvremenjivanja. Premda se prikupljena djela drže narodnom baštinom, uglavnom je riječ o germanskim inačicama predaja koje su se stoljećima prenosile i mijenjale diljem indoeuropskoga govornog područja (poneke od njih su prethodno obradili Giambattista Basile i Charles Perrault). Najpopularnije su inačice bajki o Crvenkapici, Cvilidreti, Ivici i Marici, Matovilki, Palčiću, Pepeljugi, Snjeguljici, Trnoružici i dr. Karakteristično za pučku mitologiju, svima im je većinom svojstvena narativna formulaičnost, utjecaj nadnaravnih sila na sudbine likova, tema sukoba dobra i zla, kao i motiv moralne nagrade na kraju djela. Iako su braća zastupala romantičarsko uvjerenje da se u tim oblicima narodne epike očituje baština drevnih mitova i »duh naroda«, obilježje kolektivnoga pjesničkog stvaralaštva, Grimmovi su u praksi znatno preoblikovali priče: u mnoge prvotne zabilježbe Wilhelm je naknadno unio elemente nordijske, grčke i rimske mitologije te biblijskih priča, kao i mnoge druge izmjene (živopisne, literarizirane opise i dijaloge, dodatne epizode i razradbe motivacije likova, ponavljanja u skladu s »pravilom broja tri«, i dr.), kojih je svakim novim izdanjem bilo sve više (osobito u drugoj redakciji djela 1819. te onoj iz 1857. s Wilhelmovim poredbenim napomenama). Osobite su se izmjene odnosile na uklanjanje nepoćudnih motiva nasilnoga ili seksualnoga sadržaja, kako bi zbirka bila podobnija moralu obrazovanoga čitateljstva kojemu je isprva bila namijenjena; od 1820-ih takvi su se motivi dodatno ublažavali radi prilagodbe dječjoj čitalačkoj publici, koja je zbirku poslije i proslavila.

Braća su objavila i nekoliko manje popularnih djela koja, međutim, također imaju važnu ulogu u razvoju folkloristike: posebno se ističu zajednička zbirka predaja preuzetih iz pisanih izvora Njemačke pripovijetke (Deutsche Sagen, I–II, 1816–18), te Wilhelmove Stare danske junačke pjesme, balade i bajke (Altdänische Heldenlieder, Balladen und Märchen, 1811) i Njemačka junačka priča (Die Deutsche Heldensage, 1829). Folklornom se književnošću Jacob bavio u svojoj knjizi Njemačka mitologija (Deutsche Mythologie, 1835), u kojoj pronalazi starogermanske poganske izvore njemačkih predaja.

Filologija i lingvistika

U filologiji i lingvistici prednjačio je Jacob, te ga se uz Karla Lachmanna smatra utemeljiteljem germanske filologije. Jacob je u kapitalnoj knjizi Njemačka gramatika (Deutsche Grammatik, 18191; I–IV, 1822–37²) sustavno prikazao razvoj oblika germanskih jezika, posebice njemačkoga, i prvi u germanska poredbena istraživanja uveo povijesnu fonetiku; iako na teoretskoj razini ne luči uvijek jasno glas od slova, dosljedno vođenje računa o glasovnim zakonitostima označilo je velik metodološki korak u odnosu na istraživanja Franza Boppa, čijoj je poredbenoj dimenziji jezičnih istraživanja dodao i povijesnu. Također je, iako već na osnovama Rasmusa Christiana Raska, opisao Grimmov zakon (o prvoj konsonantskoj rotaciji u germanskim jezicima), jedan od temelja znanstvene etimologije, i predložio neke od lingvističkih termina koji su danas općeprihvaćeni (prijevoj, prijeglas, jaka i slaba deklinacija, i dr.), utječući na razvoj lingvističkoga nazivlja. Njegove povijesne studije obuhvaćaju široko područje germanske etnografije i kulture, uvijek u vezi s razvojem i uporabom jezika. Objavio je i Povijest njemačkoga jezika (Geschichte der deutschen Sprache, I–II, 1848), u kojoj prati vanjske činitelje u jezičnome razvoju, te preveo srpsku gramatiku svoga prijatelja Vuka Stefanovića Karadžića. S Wilhelmom je započeo rad na monumentalnome povijesnom Njemačkom rječniku (Deutsches Wörtebuch), dugovječnome projektu što obuhvaća građu od XV. st. do Grimmova doba te su ga, nakon smrti braće Grimm, po njihovim načelima izdavale skupine njemačkih filologa i leksikografa (izlazio u svescima 1852–1961; dopunski svezak 1971). U sveukupnome radu dosljedno provodeći načelo pronalaska organskih veza između riječi i predmeta, Jacob Grimm uz Goethea i Schillera predstavlja završnu etapu »godina učenja i lutanja« u izgradnji modernoga njemačkoga jezika i stila.

Recepcija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su braća Grimm od XIX. st. uživala velik ugled. Hrvatske su novine i časopisi redovito izvještavali o njihovu djelovanju te naglašavali Jacobovu upućenost u kulturu i jezike Južnih Slavena i zanimanje za zbirke narodnih pjesama Stefanovića Karadžića. Grimmova je mitološka teorija bila u temeljima djelâ Natka Nodila i Ivana Radetića; istaknuta je u svečanom govoru Franje Račkoga u JAZU-u 1889.

Grimmove se bajke kontinuirano u nas objavljuju od 1900., kada je izdana zbirka Izabrane priče: sa 6 slika (uredio Vjekoslav Čop). Važniji su prijevodi: Odabrane priče (Stjepan Širola, 1922), Priče (Mirko Jurkić, 1954), Bajke (Viktor Kralj, 1958), Odabrane bajke (Josip Tabak, 1975), Bajke (Marijana Horvatinović, 2001), Grimmove bajke (Nada Iveljić, 2001), Najljepše bajke (Zoran Vučić, 2003), Bajke (Sanja Lovrenčić, 2006), Sabrane priče i bajke, I–II (V. Kralj, Bojana Zeljko-Lipovšćak), Bajke: ilustrirano cjelovito izdanje (S. Lovrenčić, Milena Benini, 2014). Grimmove su bajke ilustrirali mnogi poznati slikari i crtači, među kojima Vladimir Kirin, Frano Šimunović, Vasilije Josip Jordan, Ferdinand Kulmer, Lina Crnčić-Virant, Ivan Švertasek, Walter Neugebauer, i dr.

Citiranje:
Grimm, braća. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23398>.