TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Homer

ilustracija
HOMER
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Homer (grčki Ὅμηρος, Hómēros), grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.). S iznimkom nekolicine helenističkih filologa, sveukupna antika držala je Homera autorom najstarijih tekstova grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. Iz mnogobrojnih kasnih biografija nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija s visokom suglasnošću datira epove u drugu polovicu VIII. st. pr. Kr.: Ilijadu oko 750., Odiseju oko 725. S obzirom na to da u spjevovima prevladava jonsko narječje, pretpostavlja se da je Homer bio podrijetlom Jonjanin; u spekulaciji o rodnome mjestu, maloazijska Smirna i obližnji otok Hij uživaju stanovitu prednost.

Sumnja u povijesnost Homerove osobe i njegovo autorstvo dvaju spjevova javila se u XVII. stoljeću (François d’Aubignac), a ojačala u XVIII. stoljeću (Giambattista Vico, Ignjat Đurđević), kada je i kulminirala u radu Friedricha Augusta Wolfa (Uvod u Homera – Prolegomena ad Homerum, 1795). Od tada se u homerskoj filologiji zapodjenula žestoka rasprava tzv. analitičara, koji su poricali mogućnost da je bilo koji od epova djelo jednoga autora, i unitarista, koji su branili jedinstveno autorstvo Ilijade i Odiseje, ili pretpostavljali zasebnoga autora za svaki ep. Novo svjetlo u tu raspravu unijelo je 1930-ih otkriće američkog filologa Milmana Parryja o usmenome značaju Homerova pjesništva, koje je dalo uvjerljive odgovore na neke od prigovora analitičara, kao što su ponavljanja dijelova stihova, cijelih stihova ili ulomaka. Homerovim jezikom dominiraju »formule«, skupine riječi koje se opetovano rabe da bi na istome mjestu u stihu izrazile istu misao. Osim takvih mnemotehničkih i kompozicijskih pomagala na razini izraza, pjesnik koji je bio lišen oslonca pisma posezao je u konstruiranju pjesme i za tipičnim prizorima, kao što su naoružavanje junaka, bojevi, dolasci, rastanci, prinošenja žrtve, skupštine itd.

Po svemu sudeći, Homer je bio jedan od aeda koji je, poput južnoslavenskih guslara što ih je proučavao Parry, gradio repertoar preuzimajući pjesme od starijih pjevača. Njegova je inovacija morala biti u tome što je mjesto pjesama uobičajene duljine, namijenjenih za jednokratan nastup, uspio osmisliti priče koje su plijenile pozornost slušatelja i onda kada su bile izvođene u nastavcima (za izvedbu Ilijade potrebno je oko dvadeset sati – četiri ili pet dugih večeri). Takav iskorak u monumentalnu naraciju nedvojbeno upućuje na iznimnu individualnu darovitost, iako nije isključeno da su u usmenoj tradiciji neke epizode Trojanskoga rata i prije Homera nadrasle standardni opseg. No osim duljinom priče, Homer se od prethodnika odvojio i sposobnošću da nadzire njezinu složenost. Pritom je, poput svih usmenih pjesnika, kombinirao pamćenje i improvizaciju: ono što je čuo od drugih pjevača oblikovao je s pomoću stečene zalihe formula, tipičnih prizora ili tema.

Iako se golema većina filologa slaže u tome da je teorija o usmenome podrijetlu Homerovih epova bitno poboljšala njihovo razumijevanje, ostale su značajne razlike kada je riječ o vremenu i okolnostima njihova pismenoga fiksiranja. Nakon dvaju ili triju stoljeća grčke nepismenosti, koja su uslijedila nakon propasti mikenske kulture i nestanka silabičkoga pisma (tzv. lineara B), u drugoj polovici VIII. st. pr. Kr. pojavili su se prvi zapisi na novome, alfabetskome pismu. Neki stručnjaci zato drže da se Homer, iako ukorijenjen u usmenu tradiciju, mogao okoristiti tim svježim izumom kako bi svojim spjevovima dao konačan oblik. Drugi su skloni vjerovati da je pjesnik, iako sam nepismen, mogao kazivati stihove nekomu pisaru. Treći pretpostavljaju da su se i Ilijada i Odiseja mogle još stotinjak godina održati u isključivoj usmenoj predaji. Stabilizacija tekstova zasigurno je bila dugotrajan proces, u kojem su značajnu ulogu imali procvat trgovine knjigama u Ateni u V. st. pr. Kr., pojava knjižnica u sljedećem stoljeću i, napokon, kritička djelatnost helenističkih filologa.

Posvećeni status koji je Homer uživao u grčkoj kulturi razlogom je da su mu se katkada pripisivala i neka druga djela, poput parodijske Batrahomiomahije ili nekih tekstova tzv. epskoga ciklusa (→ cikličko pjesništvo). Neodrživa je i atribucija Homerskih himana (Ὑμνοι Ὀμηριϰοί), zbirke od 33 heksametarske pjesme koje u žanrovskome pogledu i nisu himne, već stihovane zgode iz života bogova. Homer zacijelo nije autor ni podrugljive pjesme Margit (Μαργίτης, prema grčkome μάργος: blesan) ni Kerkopa (Κέρϰωπες), priče o dvojici braće-lopova kojima Heraklo oprašta kaznu zbog njihove duhovitosti.

Nastale na pragu grčke i sveukupne europske književnosti, Ilijada i Odiseja zacijelo su najčitaniji nesakralni tekstovi zapadne civilizacije. No njihova golema utjecajnost nije posljedica samo kronološkoga prvenstva nego i jedinstvene estetske vrijednosti. Grci su u njima gledali nedostižne književne umjetnine, ali i vrelo najraznovrsnijih znanja: mitoloških, teoloških, etičkih, jezikoslovnih, povijesnih, geografskih, prirodoznanstvenih, pa su im zarana namijenili središnji položaj u nastavnom sustavu. S one strane žanrovskih granica, dva su epa ostavila dubok trag i u grčkoj drami, lirici i historiografiji. Rimska književnost započinje prijevodom Odiseje (→ livije andronik), a do samoga kraja poganske antike Homer je u njoj najtrajniji orijentir. Na Zapadu je u srednjovjekovlju recepciju Homera ometala jezična zapreka, a u ranome novovjekovlju utjecajni poetičari, poput Scaligera, pretpostavljali su mu Vergilija. Kao kanonski autor Homer je ponovno otkriven u XVIII. stoljeću, ponajprije u Engleskoj (Alexander Pope, Robert Wood) i Njemačkoj (Gotthold Ephraim Lessing, Johann Gottfried Herder, Johann Wolfgang Goethe, Friedrich Schiller, Johann Joachim Winckelmann). Od Hrvata, Ilijadu je na latinski prepjevao Dubrovčanin Rajmund Kunić (1776), Odiseju njegov mlađi suvremenik i sugrađanin Bernard Zamanja (1777), a oba spjeva na hrvatski Tomo Maretić (1882–83).

Citiranje:
Homer. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26009>.