košarka (engl. basketball), sportska igra između dviju ekipa u kojoj se lopta rukom vodi, dodaje i ubacuje u protivnički koš, s ciljem postizanja većega broja poena od suparnika. Jedan je od najpopularnijih sportova u svijetu.
Povijesni razvoj
Košarku je osmislio kanadski nastavnik tjelesnoga odgoja James Naismith na koledžu u Springfieldu (Massachusetts), želeći studentima omogućiti bavljenje sportom u dvorani. Potkraj 1891. objavio je prva pravila; njihovom prilagodbom i usavršavanjem košarka se velikom brzinom proširila po SAD-u. Već je 1892. organizirana prva javna utakmica, iste su je godine počele igrati i žene, a 1898. bio je osnovan NBL (National Basketball League), prva profesionalna liga u povijesti, koja je djelovala do 1904.
Do kraja XIX. st. počelo se igrati u Kanadi, Brazilu, Meksiku, Kini, Filipinima, Japanu, Iranu i Australiji, prva utakmica u Europi održana je 1893. u Parizu, potom košarku igraju u Londonu (1895) te Njemačkoj i Češkoj (1897); u Sankt Peterburgu je 1909. prvu međunarodnu utakmicu odigrala tamošnja momčad protiv gostiju iz SAD-a. Popularizaciji košarke u Europi su znatno pridonijeli američki vojnici koji su potkraj I. svjetskog rata i nakon njegova završetka bili raspoređeni u različitim dijelovima kontinenta. Tada raste broj međunarodnih susreta i turnira te su osnovane i međunarodne košarkaške organizacije među kojima je prva bila komisija za igre loptom Međunarodne amaterske atletske federacije (International Amateur Athletic Federation, IAAF), ustrojena 1926., a njezinu je ulogu 1928. preuzela Komisija za košarku Međunarodnoga amaterskoga rukometnoga saveza (International Amateur Handball Federation, IAHF).
Međunarodni olimpijski odbor prihvatio je službeno košarku kao sport 1930., a u Ženevi je 1932. osnovana Međunarodna amaterska košarkaška federacija (franc. Fédération internationale de basketball amateur; od 1989. Međunarodna košarkaška federacija – Fédération internationale de basketball, FIBA). Ona danas okuplja 212 nacionalnih saveza, a sjedište joj je u Miesu (Švicarska); zemlje članice su od 1989. podijeljene u pet kontinentalnih podružnica: FIBA Africa (sjedište u Abidjanu), FIBA Americas (Miami), FIBA Asia (Bejrut), FIBA Europe (München) i FIBA Oceania (Southport, Australija). Pod FIBA-inom se nadležnošću organiziraju turniri na Olimpijskim igrama te svjetsko prvenstvo, dok su europsko (EuroBasket) i druga kontinentalna prvenstva pod nadležnošću njezinih podružnica. Na Olimpijskim igrama najprije se pojavila kao demonstracijski sport (1904., 1924), a standardni dio olimpijskoga programa postala je 1936 (košarkaši) odnosno 1976 (košarkašice), dok se europska prvenstva održavaju od 1935 (za žene od 1938), a svjetska od 1950 (za žene od 1953).
U konkurenciji košarkaša najviše olimpijskih zlatnih medalja osvajali su reprezentativci SAD-a (1936., 1948., 1952., 1956., 1960., 1964., 1968., 1976., 1984., 1992., 1996., 2000., 2008., 2012., 2016., 2020 [održano 2021], 2024), kao i najviše naslova svjetskih prvaka (1954., 1986., 1994., 2010., 2014), dok je najviše europskih prvenstava osvojio SSSR (1947., 1951., 1953., 1957., 1959., 1961., 1963., 1965., 1967., 1969., 1971., 1979., 1981., 1985). I kod žena, SAD je osvojio najviše olimpijskih zlatnih medalja (1984., 1988., 1996., 2000., 2004., 2008., 2012., 2016., 2020 [održano 2021], 2024) te svjetskih prvenstava (1953., 1957., 1979., 1986., 1990., 1998., 2002., 2010., 2014., 2018., 2022), a SSSR europskih (1950., 1952., 1954., 1956., 1960., 1962., 1964., 1966., 1968., 1970., 1972., 1974., 1976., 1978., 1980., 1981., 1983., 1985., 1987., 1989., 1991). Među klupskim natjecanjima kvalitetom igrača i igre te financijskom snagom ističe se liga NBA (National Basketball Association), u kojoj se danas natječe 29 američkih momčadi i jedna kanadska. Pokrenuta je 1946. kao BAA (Basketball Association of America), današnje ime nosi nakon spajanja 1949. s ligom NBL (National Basketball League), a 1976. priključena joj je tada vrlo popularna liga ABA (American Basketball Association), pokrenuta 1967. Najuspješnije su NBA momčadi Boston Celtics s 18 naslova prvaka (1957., 1959–66., 1968–69., 1974., 1976., 1981., 1984., 1986., 2008., 2024) i Los Angeles Lakers sa 17 (1949–50., 1952–54., 1972., 1980., 1982., 1985., 1987–88., 2000–02., 2009–10., 2020; do preseljenja u Los Angeles 1960. momčad se zvala Minneapolis Lakers). U ligi su od njezinih začetaka nastupali vrhunski svjetski igrači; najboljim u povijesti košarke općenito smatra se Michael Jordan, a slijede George (Lawrence) Mikan, Robert »Bob« Cousy, Bill Russell, Wilt Chamberlain, Jerry (Alan) West, Kareem Abdul-Jabbar, John (Joseph) Havlicek, Julius (Winfield) Erving, Larry Bird, Magic Johnson, Hakeem (Abdul) Olajuwon, Shaquille O’Neal, Kobe Bryant, Tim Duncan, LeBron James. Mnogobrojni europski igrači od 1990-ih u sve većem broju ostvaruju zapažene nastupe u ligi NBA, osobito Dražen Petrović, Vlade Divac, Raimondas Šarūnas Marčiulionis, Detlef Schrempf, Toni Kukoč, Arvydas Romas Sabonis i Predrag Stojaković, a od 2000-ih Europljani su preuzeli i ključne uloge u najboljim NBA momčadima (Dirk Nowitzki, Pau Gasol Sáez, Tony Parker, Giannis Antetokounmpo).
NBA je 1996. utemeljio žensku inačicu lige (Women’s National Basketball Association, WNBA); u njoj su najviše uspjeha imale momčadi Houston Comets (osvojeni naslovi 1997–2000), Seattle Storm (2004., 2010., 2018., 2020) i Minnesota Lynx (2011., 2013., 2015., 2017). U Europi se, uz državna prvenstva i kupove, održavaju kontinentalna klupska natjecanja, a najznačajnije među njima je Euroliga (EuroLeague). Pokrenuta 1958. kao Kup europskih prvaka, današnji naziv nosi od 1996., a pod FIBA-inom je nadležnošću bila do 2000., kada je vlastito natjecanje pod tim imenom pokrenuo savez ULEB (Union of European Leagues of Basketball). Nakon što su 2000/01. paralelno organizirana ULEB-ova Euroliga i FIBA-ina Suproliga, prvo je natjecanje nastavljeno do danas (od 2009. vodi ga organizacija EuroLeague Basketball), dok je potonje prestalo postojati. Najuspješnije su momčadi u povijesti Kupa europskih prvaka odnosno Eurolige Real Madrid (naslovi osvojeni 1964–65., 1967–68., 1974., 1978., 1980., 1995., 2015., 2018., 2023), CSKA Moskva (1961., 1963., 1969., 1971., 2006., 2008., 2016., 2019) i atenski Panathinaikos (1996., 2000., 2002., 2007., 2009., 2011., 2024). Kao svoje drugo natjecanje EuroLeague Basketball od 2002. organizira Eurokup (EuroCup, isprva ULEB Cup); kvalitativno su slabiji FIBA-ini kontinentalni kupovi (Liga prvaka – Basketball Champions League, BCL, pokrenuta 2016; Kup Europa – Europe Cup, FEC, 2015; Europska sjeverna liga – European North Basketball League, ENBL, 2021). U košarkaškoj povijesti iznimna su igračka dostignuća niza europskih košarkaša izvan NBA lige, kao što su Moshe »Miki« Berkovich, Sergej Aleksandrovič Bjelov (Belov), Dejan Bodiroga, Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Ivo Daneu, Nikos Galis, Panagiotis Giannakis, Šarūnas Jasikevičius, Radivoj Korać, Dino Meneghin, Juan Carlos Navarro Feijoo, Dino Rađa, Emiliano Rodríguez, Juan Antonio San Epifanio Ruiz. Ženska je Euroliga (do 1996. Kup europskih prvakinja) od prvoga izdanja 1958. do danas ostala pod FIBA-om, a u njoj su do sada najuspješnije igračice klubova Daugava Riga (naslovi osvojeni 1960–62., 1964–75., 1977., 1981–82), UNMK Jekaterinburg (2003., 2013., 2016., 2018–19., 2021) i Vicenza (1983., 1985–88).
Pravila i košarka 3 na 3
Pravila su tijekom povijesti doživljavala izmjene; danas se u međunarodnim natjecanjima primjenjuju FIBA-ina, dok se liga NBA koristi ponešto drukčijima. Igralište je tvrde i ravne površine (u dvoranama parket, vani najčešće beton) te pravokutna tlocrta, prema FIBA-inim pravilima dugo 28 m i široko 15 m (u NBA-u 28,65 m × 15,24 m), omeđeno dvjema uzdužnim i poprečnim linijama te središnjom linijom podijeljeno na polovice. Na sredini iza svake poprečne linije postavljena je konstrukcija koša; na konstrukciji se nalazi pravokutna ploča, dimenzija 1,8 m × 1,1 m, okomito postavljena u odnosu na površinu terena. Na sredini ploče, 15 cm od njezina donjega ruba i 305 cm iznad podloge, pričvršćen je metalni obruč unutarnjega promjera 46 cm. Na obruč je ovješena mrežica, pri dnu sužena kako bi usporila loptu pri prolasku kroz koš. Linija za tri poena sastoji se od polukružnoga luka koji se u kutovima igrališta do poprečne linije nastavlja dvjema ravnim linijama dugima 2,99 m (u NBA-u 4,27 m), paralelnima međusobno i s uzdužnim linijama. Paralelno s poprečnom linijom, 5,8 m udaljena od nje, povučena je 3,6 m duga linija slobodnoga bacanja, sredina koje se nalazi ispred sredine obruča. Linija slobodnoga bacanja i poprečna linija ujedno zatvaraju tzv. reket, obojeni pravokutnik ispod koševa, dimenzija 5,8 m × 4,9 m, a na liniju slobodnoga bacanja s druge se strane, prema sredini terena, nastavlja polukrug polumjera 1,8 m. Unutar reketa, ispod obruča, označen je i polukrug polumjera 1,25 m (NBA 1,22 m), u kojem obrambeni igrač ne može iznuditi prekršaj u napadu statičnim postavljanjem. Pogodci iz igre postignuti iza linije za tri vrijede tri poena (strijelac ne smije gaziti liniju), a unutar nje dva, dok se poentirati može i izvođenjem slobodnoga bacanja sa za to predviđene linije, što vrijedi jedan poen.
Muškarci igraju loptom opsega 75 do 77 cm i mase 580 do 620 g, žene nešto manjom i lakšom (71,5 do 73 cm, 510 do 550 g). Košarkašku ekipu na utakmici može činiti najviše 12 igrača (u NBA-u 15), pri čemu se na terenu istodobno uvijek nalaze petorica. Pozicijski, obično je riječ o centru, krilnom centru, krilu i dvama bekovima, od kojih jedan u napadu funkcionira kao graditelj igre (playmaker). Zamjene je moguće načiniti neograničen broj puta, no isključivo tijekom prekida igre. Utakmica je podijeljena na četvrtine u trajanju od 10 minuta (u NBA-u 12), a pri svakom prekidu igre vrijeme se zaustavlja. U slučaju neodlučenoga rezultata, susret se nastavlja petominutnim produžetkom sve dok jedna momčad ne pobijedi. Stanke između četvrtina traju dvije minute (u NBA-u 2 minute i 30 sekundi), uz dulju od 15 minuta na poluvremenu. Treneri najviše pet puta mogu pozvati prekid igre (time-out) u trajanju od minute (u NBA-u sedam puta po 75 sekundi), uz jedan dodatan u svakom produžetku (u NBA-u dva).
Momčad koja je u posjedu lopte mora završiti napad u 24 sekunde (napadač mora izbaciti loptu iz ruke prije isteka vremena), pri čemu je u protivničku polovicu mora prevesti za osam sekundi, nakon čega ju više ne smije vraćati u vlastitu. U slučaju uspješnoga napadačkoga skoka nakon promašaja (lopta mora dotaknuti obruč) novi napad može trajati 14 sekundi. Lopta se može voditi bacanjem o podlogu, a igrač se pritom istodobno može služiti samo jednom rukom. Nakon hvatanja lopte poslije vođenja, mora se dodati ili uputiti šut, čemu mogu prethoditi dva koraka ako je napadač bio u kontinuiranom kretanju. Napadači pritom ne smiju u protivničkom reketu boraviti više od tri uzastopne sekunde (u NBA-u se primjenjuje i za obrambene igrače u vlastitu reketu) a da pritom ne pokušaju prodor prema košu i(li) realizaciju. Kršenje tih pravila rezultira gubitkom posjeda lopte.
Nepropisni kontakti s protivničkim igračem sankcioniraju se prekršajem odnosno osobnom pogreškom, a nakon što ih pojedinac prikupi pet (u NBA-u šest), isključuje ga se iz igre te zamjenjuje pričuvnim igračem. U svakoj četvrtini ekipa može napraviti najviše četiri prekršaja, za svaki sljedeći protivnik dobiva dva slobodna bacanja (izvodi ih igrač na kojem je načinjen prekršaj), a prekršaji iz četvrte četvrtine prenose se u produžetak (u NBA-u također četiri dopuštena prekršaja u četvrtini, no najviše jedan u posljednje dvije minute četvrtine; prije produžetaka prekršaji se brišu te ih je u produžetku dopušteno načiniti triput). Slobodna bacanja se izravno dodjeljuju napadaču koji je pretrpio prekršaj pri pokušaju ubačaja lopte u koš; ako pritom poentira, izvodi jedno dodatno bacanje, a u slučaju promašaja dva ili tri, ovisno o tome je li uputio šut unutar linije za tri poena ili iza nje. Najgrublji ili opasni prekršaji koji uključuju fizički kontakt sankcioniraju se namjernom pogreškom, tj. dodjeljivanjem dvaju slobodnih bacanja i posjeda lopte ekipi koja je pretrpjela prekršaj. Tehničkom se pak pogreškom kažnjavaju prekršaji koji nisu posljedica fizičkoga kontakta, npr. nesportsko ponašanje te proceduralni prijestupi (npr. pozivanje time-outa kada ga ekipa nema na raspolaganju), a protivnička ekipa potom izvodi jedno slobodno bacanje. Igrač koji tijekom utakmice napravi dvije tehničke ili namjerne pogreške mora napustiti igru. Utakmicu vode trojica sudaca, glavni i dvojica pomoćnika, koji u spornim situacijama mogu donijeti odluku nakon pregledavanja videosnimke.
Posljednjih godina ubrzano raste popularnost košarke 3 na 3 (3 × 3), dinamičnoga formata koji se razvio iz ulične inačice igre na betonskim igralištima, sa specifičnim pravilima. Ekipu čine tri igrača uz jednu pričuvu, igra se na polovici standardnoga igrališta, sa samo jednim postavljenim košem, utakmica traje 10 minuta ili dok jedna ekipa ne postigne 21 koš (poentirati se može za jedan ili dva), a napad je ograničen na 12 sekundi. FIBA od 2012. organizira Svjetski kup (FIBA 3×3 World Cup), od 2014. i europski (FIBA 3×3 Europe Cup), a od Olimpijskih igara u Tokyju 2020 (održane 2021) košarka 3 na 3 zastupljena je kao olimpijski sport.
Košarka u Hrvatskoj
Nakon što je Amerikanac William Weilland predstavio igru 1924. u Zagrebu, u knjizi Franje Bučara Igre za društva i škole (1925) opisana su košarkaška pravila, a prvu utakmicu u nas odigrale su igračice Građanskoga i Akademskoga sportskoga kluba (ASK) u Zagrebu potkraj siječnja 1929. Posebice su aktivni bili članovi Sokolskoga društva Zagreb II, koji su osvojili prvo državno prvenstvo (gradskih reprezentacija) 1940. u Borovu, a usto su u cijelosti sačinjavali reprezentaciju Jugoslavije prigodom njezina prvoga službenoga susreta protiv Čehoslovačke u Pragu 1938. U Zadru je prvu javnu utakmicu potkraj 1929. odigrala skupina tamošnjih studenata koji su se školovali u Italiji, sljedeće je godine osnovana prva zadarska košarkaška sekcija, a takve su organizacije nastale 1933. u Karlovcu i na Sušaku te u Splitu 1940.
Nakon II. svjetskog rata osnovane su mnogobrojne košarkaške sekcije, tako i u okviru sportskih društava u Splitu, Zadru i Zagrebu, koje su prerasle u klubove: Split (pod tim imenom 1949–67. te od 1997; osnovan kao Hajduk 1945–49., zvao se i Jugoplastika 1967–90., POP 84 1990–91., Slobodna Dalmacija 1991–93., Croatia osiguranje 1993–97), Zadar (osnovan 1945) i Cibona (prije Sloboda 1946., Zagreb 1946–48., Vihor 1948–49., Polet 1949–50. te Lokomotiva 1950–75). Košarkaški savez Hrvatske utemeljen je 19. XII. 1948; odvojivši se od Košarkaškoga saveza Jugoslavije 17. XI. 1991., preimenovan je u Hrvatski košarkaški savez, a 19. I. 1992. postao je član FIBA-e.
Državna prvenstva za muškarce i žene održavala su se od 1946., dok su se kupovi za košarkaše odigravali 1959–60., 1962. pa redovito od 1968., a za košarkašice 1960., 1962. te kontinuirano od 1971. U muškoj su konkurenciji klubovi iz Hrvatske osvojili 15 jugoslavenskih prvenstava i 14 kupova, i to Zadar (prvenstvo 1965., 1967–68., 1974–75., 1986; kup 1970), Jugoplastika (prvenstvo 1971., 1977., 1988–91; kup 1972., 1974., 1977., 1990–91) i Cibona (prvenstvo 1982., 1984–85; kup 1969., 1980–83., 1985–86., 1988). Iznimni su rezultati ostvareni i u kontinentalnim natjecanjima: Cibona je po dvaput osvojila Kup europskih prvaka (1985–86) i Kup pobjednika kupova (1982., 1987) te jedanput Kup Radivoja Koraća (1972), dok je Jugoplastika bila trostruki osvajač Kupa europskih prvaka (1989–91) te dvostruki Koraćeva kupa (1976–77). Nakon hrvatskoga osamostaljenja u nacionalnim je natjecanjima najuspješnija Cibona (osvojeno prvenstvo 1992–2002., 2004., 2006–07., 2009–10., 2012–13., 2019., 2022., 2026; kup 1995–96., 1999., 2001–02., 2009., 2013., 2022–23), potom Zadar (prvenstvo 2005., 2008., 2021., 2023–25; kup 1998., 2000., 2003., 2005–07., 2020–21., 2024), zagrebačka Cedevita (prvenstvo 2014–18; kup 2012., 2014–19), Split (prvenstvo 2003; kup 1992–94., 1997., 2004., 2025–26) i Zagreb (prvenstvo 2011; kup 2008., 2010–11). Regionalnu ligu Goodyear odnosno ABA osvojili su Zadar (2003) i Cibona (2014).
Uz znatan igrački doprinos niza košarkaša iz Hrvatske, reprezentacija Jugoslavije osvojila je pet medalja na Olimpijskim igrama (zlato 1980; srebro 1968., 1976., 1988; bronca 1984) te osam na svjetskim prvenstvima (zlato 1970., 1978., 1990; srebro 1963., 1967., 1974; bronca 1982., 1986) i 13 na europskima (zlato 1973., 1975., 1977., 1989., 1991; srebro 1961., 1965., 1969., 1971., 1981; bronca 1963., 1979., 1987). Zapažene nastupe u tim uspjesima imali su Danko Cvjetićanin, Zoran Čutura, Josip Gjergja, Vinko Jelovac, Željko Jerkov, Andro Knego, Arijan Komazec, Dragan Kovačić, T. Kukoč, Mihovil Nakić-Vojnović, Velimir Perasović, Zvonimir Petričević, Aleksandar Petrović, Nikola Plećaš, D. Rađa, Petar Skansi, Branko Skroče, Damir Šolman, Ratomir Tvrdić, a osobito istaknute najbolji hrvatski igrači u povijesti K. Ćosić i D. Petrović; kao treneri istaknuli su se Mirko Novosel i K. Ćosić.
Nakon državnoga osamostaljenja, hrvatska je reprezentacija – pod vodstvom izbornika P. Skansija (1992), M. Novosela (1993), J. Gjergje (1994) i A. Petrovića (1995) – osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1992. te brončane na svjetskom prvenstvu 1994. i na europskima 1993. i 1995., pri čemu su najzapaženije nastupe imali D. Petrović, D. Rađa, T. Kukoč, A. Komazec, V. Perasović, D. Cvjetićanin i Stojan (Stojko) Vranković. Hrvatski su košarkaši nastupali i na Olimpijskim igrama 1996., 2008. i 2016., na svjetskim prvenstvima 2010. i 2014., te na svima europskima od 1997. do 2022. Dok je bila u sastavu Jugoslavije, u Hrvatskoj su se, dijelom ili u cijelosti, održala Svjetska prvenstva 1970 (dijelom igrano u Karlovcu i Splitu) te europska 1975 (Karlovac, Split, Rijeka) i 1989 (Zagreb), a kao samostalna država Hrvatska je bila sudomaćin europskoga prvenstva 2015 (Zagreb). Od Hrvata su u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu (Naismith Basketball Hall of Fame) uvedeni K. Ćosić, D. Petrović, D. Rađa, T. Kukoč i M. Novosel, dok su u Kući slavnih Međunarodne košarkaške federacije u Miesu (FIBA Hall of Fame) K. Ćosić, D. Petrović, T. Kukoč i M. Novosel. Zapažene međunarodne igračke karijere ostvarili su i Bojan Bogdanović, Gordan Giriček, Mario Hezonja, Mario Kasun, Zoran Planinić, Dario Šarić, Ante Tomić, Roko Ukić, Nikola Vujčić, Ivica Zubac i Krunoslav Simon.
Kod žena, dva su hrvatska kluba osvajala državna i kontinentalna natjecanja tijekom postojanja Jugoslavije, zagrebačka Trešnjevka (prvenstvo 1967., 1982–83; kup 1975., 1978., 1980., 1982; Kup Liliane Ronchetti 1980; klub preimenovan u Industromontaža 1970., Monting 1978., Montmontaža 1988) i šibenski Elemes (prvenstvo 1991; kup 1987., 1990; poslije promijenio ime u Šibenik). U samostalnoj su Hrvatskoj najviše domaćih trofeja osvajale igračice Splićanke (prvenstvo 1992–94; kup 1992), zagrebačke Centar banke (prvenstvo 1995–96., pod imenom Adriatic osiguranje 1998. te Croatia 2001., 2005; kup 1995., 1997–2001), Šibenika (prvenstvo 1997., 2003., 2007–08; kup 2002., 2004., 2006., 2008), Gospića (prvenstvo 2000., 2002., 2004., 2006., 2009–12; kup 2003., 2005., 2007., 2009–12), zagrebačkoga Medveščaka (prvenstvo 2014–19; kup 2015–19) i Raguse iz Dubrovnika (prvenstvo 2021–25; kup 2021., 2023., 2026). I ženska reprezentacija Jugoslavije osvajala je medalje na Olimpijskim igrama (srebro 1988., bronca 1980), svjetskom (srebro 1990) i europskom prvenstvu (srebro 1968., 1978., 1987., 1991; bronca 1970., 1980), uz doprinos hrvatskih košarkašica, među kojima se najviše istaknula Danira Bilić (uvedena u FIBA-inu Kuću slavnih), dok su istaknute nastupe imale i Ružica Meglaj-Rimac, Sanja Ožegović, Mira Bjedov te Marijana Bušljeta. Nakon osamostaljenja, hrvatske su reprezentativke jedanput nastupile na Olimpijskim igrama (2012) te sedam puta na europskom prvenstvu (1995., 1999., 2007., 2011., 2013., 2015., 2021). Zapažene nastupe u ligi WNBA imale su Koraljka Hlede te Ivana Dojkić (osvajačica naslova s momčadi New York Liberty 2025), dok su zapažene međunarodne karijere ostvarile i Vedrana Grgin-Fonseca, Jelena Ivezić, Anđa Jelavić, sestre Žana i Ana Lelas, Korana Longin, Sandra Mandir, Iva Slonjšak te Marija Vrsaljko.
