TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Arkadija

Arkadija (novogrčki Aρϰαδία, Arkadía [arkaδi'a]), pokrajina u središnjem dijelu Peloponeza, Grčka; 4420 km², 86 685 st. (2011). Upravno je središte Tripoli. Pretežno brdovito područje (do 2376 m) s krškim ravnicama u kojima je razvijeno stočarstvo (koza, ovca), a mediteransko poljodjelstvo (maslina i vinova loza) u plodnim dolinama rijeke Alfeja (Alfios) i njegovih pritoka. Suvremena pokrajina obuhvaća i istočnu obalu provincije Peloponeza (drevna pokrajina Kinurija), gdje se djelomice govori cakonskim jezikom, preostatkom starogrčkoga dorskog narječja. – U drevnoj Arkadiji (Ἀρϰαδία, Arkadía), koja je dobila ime po Arkadu, gradovi (Mantineja, Orhomen, Tegeja) razvili su se razmjerno kasno. Tegeja je tijekom VII. i VI. st. pr. Kr. vodila česte borbe sa Spartom. U kasnijim stoljećima Arkadija je saveznica Sparte sve do sloma spartanske hegemonije 371. pr. Kr. Otada arkadijski gradovi tvore samostalan savez, kojemu je središte novoosnovani grad Megalopol. Samostalnost saveza dokrajčili su Makedonci. U III. st. pr. Kr. dio arkadijskih gradova i naselja pristupa Ahajskom, a dio Etolskom savezu. Pod rimsku vlast dolazi 168. pr. Kr., potom je dio Bizanta, u XIII. st. Latinskoga Carstva te od 1320. ponovno Bizanta; 1460–1821. pod Osmanskim Carstvom, osim 1687–1715. kada je pod kontrolom Mletačke Republike. Regija je 1820-ih bila jedno do središta grčkoga ustanka protiv Osmanlija te je od 1832. dio moderne Grčke.

U starogrčkoj tradiciji Arkadija je bila zavičaj Pana, siromašna i škrta zemlja priprostih, poštenih i gostoljubivih pastira koji su se prvi počeli služiti lirom i siringom. Polibije je stoga opisuje kao jalov i kršan kraj pa Teokrit svoje Idile smješta na Siciliju. Tek se u rimskoj književnosti Arkadija pretvara u umjetnički toponim gdje se odvija prirodan, naivno sretan život, prije svega u Vergilijevim Bukolikama ili Eklogama (I. st. pr. Kr.) u kojima se Arkadija prikazuje kao zemlja obilja i neiskvarena, predmodernog života, ali se ujedno stavlja pod znamen melankolije i elegičnosti, odnosno prolaznosti života (motiv groba u Arkadiji u petoj eklogi). Upravo je Vergilijeva vizija Arkadije obnovljena u bukoličkoj poeziji i pastoralnoj drami talijanske renesanse potkraj XV. i u prvoj polovici XVI. st., posebno pod utjecajem idiličkog romana Arkadija (Arcadia, 1501., konačno izdanje 1504) Jacopa Sannazara, postavši redovitim poprištem pastorala, odnosno alegorijskom fikcijom utopijskoga svijeta u udaljenom prostoru, ali i u prošlom vremenu. Presudan moralistički motiv smrti (memento mori) u Arkadiji u likovnim se prikazima prvi put pojavio na Guercinovoj slici Et in Arcadia ego (1618–22), koja prikazuje susret dvojice pastira s mrtvačkom lubanjom kojoj je pripisan naslovni natpis (izvornoga, gramatički točnog značenja »I ja sam u Arkadiji«, tj. »smrt je i u Arkadiji«). Najpoznatija je varijacija toga motiva, kao i izreke, slika Nicolasa Poussina Et in Arcadia ego (prva verzija 1627., druga i poznatija, znana i kao Arkadijski pastiri, 1637–38), od koje se izreka i proširila, ali promijenjena sadržaja i u iskrivljenom tumačenju: s obzirom na to da je lubanju zamijenio grob (Sannazarov »hladni kamen«), postavši time neprotumačiv, melankolični suvišak u idiličnom krajoliku, izreka se tad može pripisati samo pokojniku (što je prouzročilo uobičajen, ali pogrešan prijevod »I ja bijah u Arkadiji«). Umjetnički motiv Arkadije tako je u europskoj kulturnoj tradiciji posve poprimio značenje elegične meditacije nad kratkotrajnošću čak i sretnoga života, a nemogućnost takva tumačenja izvorne izreke s gramatičkoga stajališta prouzročila je njezine mnogobrojne varijacije u drugih pisaca (Denis Diderot, Johann Georg Jacobi, Johann Wolfgang Goethe) i pejzažnih slikara sve do XIX. st. (Jean-Honoré Fragonard, Richard Wilson). Sannazarov roman utjecao je i na prvi hrvatski roman Planine (1536) Petra Zoranića, a arkadijska se motivika odrazila u stihovima mnogih starih dubrovačkih pjesnika, od Saba Bobaljevića Mišetića do Ivana Bunića Vučića i Ignjata Đurdevića.

Citiranje:
Arkadija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3857>.