Mandžurija

Mandžurija (pinyin Dongbei [duŋbei]), povijesni naziv za područje sjeveroistočne Kine, odnosno područje današnjih pokrajina Heilongjiang, Jilin i Liaoning; obuhvaća oko 786 400 km². Ponekad se Mandžurijom drži i sjeveroistočni dio Unutrašnje Mongolije. (→ mandžurci; kina)

Povijest. Od III. st. obalni je pojas pripadao Kinezima, zapadni dio Mongolima, istočni Tunguzima, a jug je potpao u V. st. pod korejsku državu Koguryŏ, koju je u VII. st. podčinila Kina. Na početku VIII. st. Tunguzi su osnovali kneževinu Po-hai, do tada najveću državnu tvorevinu u Mandžuriji, koju su u prvoj polovici X. st. podvrgnuli svojoj vlasti mongolski Kitani, stvorivši državu Liao. U XII. st., na području sjeverne Mandžurije, tunguski su Džurdži stvorili državu Kin (1115–1234), a zatim su, osvojivši Liao, zavladali cijelom Mandžurijom i sjevernim dijelovima Kine. U prvoj polovici XIII. st. pala je država Kin pred najezdom Džingis-kanovih Mongola. Pošto su oni u XIV. st. bili protjerani, južni dio Mandžurije došao je pod vlast Kine (dinastija Ming), a srednji i sjeverni dio zemlje ostao je u rukama džurdžskih plemena i rodova. U XVII. st. Mandžurce je sjedinio Nurhači (1559–1626), koji je mandžurskoj državi dao čvrstu vojnu organizaciju, proglasio se carem (1616), uspješno ratovao s Kinom i 1625. uzeo Mukden za prijestolnicu. God. 1644. Mandžurci su napali Kinu, zauzeli Peking, svrgnuli kinesku dinastiju Ming, a Nurhačijev nasljednik Abahai uzurpirao je kinesko prijestolje i utemeljio mandžursku dinastiju Qing (Ching; 1644–1911). Do 1680. Mandžurci su potpuno zavladali Kinom i kao pripadnici povlaštene nasljedne vojne kaste bili stacionirani na različitim strateškim mjestima kako bi održavali mandžursku vlast. Dugo vremena bilo im je zabranjeno sklapanje brakova s Kinezima, koji su od njih preuzeli uglavnom samo nošnju i običaj nošenja perčina. U drugoj polovici XVII. st., nakon pograničnih borbi ruskih i mandžursko-kineskih odreda, došlo je do sporazuma u Nerčinsku (1689) kojim je utvrđena granica prema Rusiji. Ekspanzija carske Rusije na Daleki istok dovela je u drugoj polovici XIX. st. do promjena granica prema Mandžuriji na štetu Kine. Sporazumima 1858 (Aigun) i 1860 (Peking) Rusija je dobila područje duž Amura i Primorsku oblast. Potkraj XIX. st. pojavio se u Mandžuriji novi imperijalistički takmac, Japan. Pokušaje Japanaca da prisvoje poluotok Liaodong, nakon poraza Kine u ratu 1894–95., spriječile su velike sile (Rusija, Francuska, Njemačka). God. 1896. Rusija je dobila koncesiju za gradnju Kineske istočne željeznice (veza Sibira preko Mandžurije s Vladivostokom) s južnim ogrankom do Port Arthura (danas Lüshun) i Daliana (Talien, rus. Dalnji); 1898. uzela je u najam (na 25 god.) južni dio poluotoka Liaodong (tada Kwantung) s Port Arthurom, a 1901., zbog tobožnje opasnosti od Boksačkog ustanka, ruske su postrojbe okupirale Mandžuriju. Sve oštrije rusko-japanske imperijalističke suprotnosti na Dalekom istoku dovele su 1904–05. do rata, koji se uglavnom vodio u južnoj Mandžuriji. Pretrpjevši poraz, Rusija je ugovorom u Portsmouthu (1905) prepustila Japanu Kwantung s Port Arthurom i južni ogranak Kineske istočne željeznice, koju su Japanci eksploatirali kao Južnomandžursku željeznicu. Mandžurija je bila podijeljena na dva interesna područja: na rusko na sjeveru i japansko na jugu. Ta je dioba priznata i u tajnim klauzulama rusko-japanskih sporazuma 1907. i 1910. Posebne japanske interese u Mandžuriji priznao je SAD sporazumom Lansing–Ishi 1917. Nakon Listopadske revolucije SSSR se odrekao (1919) svih sporazuma koji su išli na štetu suvereniteta Kine. Ugovorom SSSR–Kina od 1924. Sovjetski Savez odrekao se prava eksteritorijalnosti na Kineskoj istočnoj željeznici, ali je zadržao udjel u upravi. Mandžurijom je nakon propasti Kineskoga Carstva 1917–29. neovisno vladao general Zhang Zuolin (Chang Tso-lin; kin. vlada dala mu je 1918. naziv generalnoga guvernera), a zatim njegov sin Zhang Xueliang (Chang Hsüeh-liang). Čang Kaj-šek je nakratko 1929. sjedinio Mandžuriju s Kinom, a već 1931. Japan je okupirao cijelu Mandžuriju i osnovao marionetsku državu Mandžukuo (1932), kojoj su 1934. stavili na čelo svrgnutoga kineskoga cara Pu Yia. Iz Mandžurije su japanski militaristi prešli 1937. u napad na Kinu, a 1938. izvršili su napad na SSSR u području jezera Hasan i zatim 1939. na Mongolsku Narodnu Republiku, ali su bili odbačeni preko granice. Nakon što je SSSR objavio rat Japanu (→ jaltska konferencija), sovjetske su snage 9. VIII. 1945. prešle granicu Mandžurije i porazile japansku vojsku (21. VIII. 1945). Nakon stvaranja NR Kine (1. X. 1949), SSSR se u veljači 1950. odrekao prava na Kinesku istočnu željeznicu, a do svibnja 1955. sovjetska se vojska povukla iz Port Arthura. Time je Mandžurija dospjela pod kinesku vlast, te je upravno podijeljena na pokrajine Heilongjiang (463 600 km²), Jilin (187 400 km²) i Liaoning (145 700 km²). Pojedini dijelovi mandžurijskoga pograničja uz rijeku Amur (kin. Heilong) te Ussuri (kin. Wusuli), bili su 1960-ih predmet kinesko–sovjetskog spora, a 1969. došlo je do pograničnog sukoba (granica je uglavnom određena 1990-ih).

Citiranje:
Mandžurija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38590>.