TRAŽI DALJE:
STRUKE:

mineralogija

mineralogija (minera[li] + -logija), znanost o mineralima koja se bavi proučavanjem njihove kristalne strukture, oblika, fizikalnih svojstava, kemijskog sastava, postanka (geneze), raširenosti, sinteze i primjene. Na osnovi tih zadataka mineralogija se dijeli na više grana, kao što su morfološka i strukturna kristalografija, mineralna kemija, mineralna fizika, minerogeneza, znanost o rudnim ležištima, industrijska (primijenjena) mineralogija, mineralna sinteza. Poseban, velik dio mineralogije sistematska je (specijalna) mineralogija, u koju se ubraja i detaljan opis rudnih i industrijskih minerala kao dio skupine od više tisuća danas proučenih mineralnih vrsta. U standardnoj su sistematici minerali razvrstani u velike cjeline, razrede, na osnovi kemijskih kriterija, a zatim u manje skupine prema kristalokemijskim karakteristikama (srodnost u kristalnoj strukturi i kemijskom sastavu). Kao razredi izdvajaju se: samorodni elementi; sulfidi, selenidi i teluridi; oksidi i hidroksidi; halogenidi; karbonati, borati, nitrati i jodati; kromati, molibdati i volframati; fosfati, arsenidi i vanadati; silikati.

Prva mineraloška zapažanja potječu već iz antike (Teofrast, Plinije). Najjednostavnija proučavanja kemijskog sastava, kristalnog oblika i fizikalnih svojstava minerala, koja su temelj današnje znanosti o mineralima, započela su u XVII. st., a nagli uspon mineralogija bilježi potkraj XVIII. st. (Jean-Baptiste Romé de Lisle, R. J. Haüy, Abraham Gottlob Werner). Danas se u mineralogiji, uz temeljna istraživanja, sve više simuliraju prirodni uvjeti nastanka minerala u prošlosti, tj. razvija se svojevrsna mineralogija ekstremnih uvjeta, uz kontrolu najkritičnijih varijabli (temperatura, tlak, kemijski sastav), a tomu se pridružuje i mineralogija izvanzemaljskih materijala. Osim toga, sve se više pažnje posvećuje primijenjenoj mineralogiji u nastojanju da se iskoriste specifična svojstva pojedinih minerala. Tako je npr. dijamant, uz sintetski kubični borov nitrid, najtvrđi materijal i služi kao abraziv, barit, željezni oksidi i titanijev dioksid stabilni su pigmenti, fluorit, kriolit i vapnenac rabe se kao sredstva za taljenje, zeoliti kao adsorbensi, grafit i molibdenit kao mineralna maziva, boksit, kromit, magnezit, pirofilit, cirkon i silicijev dioksid kao vatrostalni materijali. Veliko je zanimanje za istraživanje minerala i postupaka njihove obradbe u visokotehničku keramiku otpornu na habanje pri visokim temperaturama, koja bi služila za proizvodnju izolatora, ferita, poluvodiča, feroelektrika i piezoelektrika, varistora, nosača integriranih sklopova u mikroelektronici, senzora za kontrolu temperature, tlaka i sastava plinova i sl.

Prve minerale u Hrvatskoj istraživali su inozemni geolozi. Živko Vukasović izdao je 1864. knjigu Rudoslovlje i zemljoznanstvo (dopunjeni prijevod s njemačkoga). Pošto je car Franjo Josip potvrdio (1866) pravila Narodnoga muzeja (danas Hrvatski prirodoslovni muzej) kao zemaljskoga zavoda, do 1878. upravu nad njim preuzela je JAZU, a nakon toga zemaljska vlada. Vlada je pozvala Gj. Pilara sa Sveučilišta u Bruxellesu da kao pristav preuzme brigu oko mineraloško-geološke zbirke toga muzeja, pa je on postao i prvi profesor mineralogije i geologije na Sveučilištu u Zagrebu. Pilar je mikroskopski istraživao eruptive i metamorfite Pokuplja, Moslavačke gore, Medvednice, Jajca, Banje Luke. Nakon Pilarove smrti (1893) M. Kišpatić, privatni docent za znanstvenu petrologiju, postao je i suplent za mineralogiju Filozofskoga fakulteta i ravnatelj Mineraloško-petrografskoga odjela Narodnoga muzeja, pa zatim 1896. redoviti profesor mineralogije. Kišpatić je posebno zaslužan kao organizator laboratorija, sistematske zbirke uzoraka minerala i stijena i biblioteke te kao istraživač stijena, ponajprije eruptiva i metamorfita Moslavačke gore, Krndije, Papuka, primorskoga pojasa, Srebrenice, Hrvatskoga zagorja, Kalnika, Medvednice, Fruške gore, a posebno bosanske serpentinske zone s originalnim tumačenjem geneze kristalitskoga kamenja. Nakon Kišpatićeva umirovljenja (1918), kustos muzeja F. Tućan postao je izvanredni profesor mineralogije, predstojnik Mineraloško-petrografskoga zavoda i ravnatelj Mineraloško-petrografskoga muzeja. Tućan je za razvoj mineralogije zaslužan i kao sveučilišni profesor i kao istraživač i popularizator znanosti. U istraživanjima minerala, eruptiva i metamorfita proširio je djelatnost na područje Makedonije i Srbije; osobito su bila zapažena njegova proučavanja vapnenca, zemlje crvenice (terra rossa) i boksita kao i njegova hipoteza da su crvenica i boksit nastali iz neotopljena ostatka rastrošenog vapnenca procesom sličnim lateritizaciji u suptropskim i tropskim klimatskim uvjetima. Uz Tućana i nakon njega u mineralografskim i kristalografskim istraživanjima istaknuo se Lj. Barić, koji je istražio više od 50 minerala i na području kristalne optike dao temeljne znanstvene doprinose, koji su prihvaćeni i od svjetske znanstvene zajednice.

Od 1950. broj se istraživača u Hrvatskoj kontinuirano povećavao, dodiplomska se i poslijediplomska izobrazba osuvremenila. Usvajale su se nove istraživačke tehnike: rendgenska difrakcijska analiza, termička analiza, rendgenska fluorescentna analiza, različite spektroskopske tehnike, elektronska mikroskopija, izotopna analiza. Osim proučavanja morfoloških, fizikalnih, kemijskih i strukturnih značajki mnogobrojnih pojedinačnih minerala, istraživao se i mineralni sastav najrazličitijih uzoraka: tufova, glina i drugih sedimenata, niskometamorfnih škriljevaca, željeznih i aluminijskih ruda. Rješavani su problemi interstratifikacije i politipije filosilikata, topotaktičke zamjene, mikroproraštanja, epitaksije (S. Šćavničar, Vladimir Zebec, D. Slovenec). Znanstveni interes proširio se na produkte metamorfoze i alteracije stijena, na raspodjelu makroelemenata i mikroelemenata među mineralima određenih parageneza, a radi otkrivanja uvjeta nastajanja ili njihove metamorfoze, i na karakterizaciju finodisperznih mineralnih komponenata.

Citiranje:
mineralogija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41020>.