struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon

obrazovni film, naziv za sve vrste namjenskog filma koje se rabe u obrazovanju, odnosno za onaj film koji primarno ima obrazovnu svrhu. Većinom je ostvaren postupcima dokumentarnoga filma, katkad uz pripomoć animacije i igranofilmskih postupaka, a proizvodio se mahom na supstandardnom, 16-milimetarskome filmskom formatu, od 1970-ih u televizijskoj proizvodnji, a od 2000-ih digitalno.

Podvrste i razvoj obrazovnoga filma

Razlikuju se četiri osnovne vrste obrazovnoga filma: nastavni, instruktivni, popularnoznanstveni i znanstveni film, a uz njih još povijesna vrsta kulturnog filma i posebne (neke danas povijesne) podvrste poput filma o umjetnosti, prirodoslovnoga filma, medicinskoga filma, etnološkog i etnografskoga filma, higijenskog ili zdravstvenoga filma, socijalnoga filma, putopisnoga filma, itd. Nastavni film uključuje se izravno u nastavu, najčešće je realiziran tako da slijedi nastavni plan i program; s njime treba poistovjetiti povijesno korištene nazive školski film i prosvjetni film. Instruktivni film nalik je nastavnomu, ali prigodnije i izrazito pragmatične, često vrlo lokalne primjene i namijenjen masovnom obrazovanju (npr. u vojnoj obuci, vozačkim školama, poslovnom obrazovanju i sl.), a danas je najprisutniji u obliku videozapisa sa zorno demonstriranim korisničkim uputama (i dostupan na internetu). Popularnoznanstveni film realizira se radi populariziranja znanosti, a najčešće je posrijedi dokumentarni film koji predstavlja znanstvene spoznaje o nekom tematskom području, namijenjen široku krugu publike, najčešće televizijske (najrašireniji su prirodoslovni film i povijesni dokumentarni film). Znanstveni film izravno je uključen u znanstveni rad, prati ga (npr. pokuse) i dokumentira (npr. snimke operativnih zahvata), omogućuje registraciju ljudskoj percepciji nedostupnoga (npr. snimke iz svemira, mikroskopske snimke) i sl., a primjenu je našao posebice u industrijskim istraživanjima te se često spajao s industrijskim filmom.

Obrazovni film razvijao se, na rubovima javne percepcije, u većini kinematografija od same pojave filma. Najranije se, u sprezi s interesom za mogućnosti samoga medija filma, razvio znanstveni film, tj. ispitivale su se mogućnosti znanstvene koristi filma. Dokumentacijsku vrijednost filma odmah su uočile etnologija i antropologija pa se rano razvijaju etnološki i etnografski film (Félix-Louis Regnault, 1895; Alfred Cort Haddon, 1898; Baldwin Spencer i F. J. Gillen, od 1901; Rudolf Poech, 1904–07), te medicina (prve medicinske snimke ostvaruju 1897. Bolesław Matuszewski i Clément Maurice). Britansko filmsko poduzeće The Charles Urban Trading Company postavilo je svojim putopisnim i obrazovnim filmovima u prvome desetljeću XX. st. model kasnijim popularnoznanstvenim filmovima. Francusko poduzeće Pathé je 1908–26. omogućilo Jeanu Commandonu pionirski rad u području znanstvenoga, prirodoslovnog i medicinskoga filma (mikroskopsko, rendgensko i ultramikroskopsko snimanje na filmu); s obzirom na korištenje filmskih trikova i eksperimentalnih filmskih postupaka znanstveni se film zapaženo razvijao i u području amaterskog i eksperimentalnoga filma (Roberto Omegna, Jean Painlevé). Obrazovni film u užem smislu, odnosno nastavni (školski) film, u velikom je dijelu svojega razvoja bio isprepleten s primjenom u školstvu, odgoju djece i pedagoškom obrazovanju, a kao zasebna podvrsta razvijao se od početka 1930-ih do početka 1980-ih. Sredinom XX. st. ciljano se rabio za poticanje rasprave o društvenim problemima i razvijanje kritičke svijesti, kao i osobne te spolne higijene (napose u SAD-u), a razvoj dokumentarnoga filma o umjetnosti i tzv. kulturnoga filma u Europi u isto doba svjedoči o rastućoj svijesti o prosvjetiteljskoj primjenjivosti filma u predstavljanju i približavanju općeobrazovnih i kulturnopovijesnih tema. Naglašenu je obrazovnu namjenu film imao u gospodarski nerazvijenim zemljama slabe pismenosti i nerazvijenoga javnog zdravstva – Kini, Sovjetskom Savezu, pa i međuratnoj Jugoslaviji, a u razdoblju između svjetskih ratova u većini zemalja djeluju javne institucije ili odbori koji rade na razvoju obrazovnoga filma i njegovu implementiranju u školsku nastavu i obrazovne sustave te počinju djelovati specijalizirana filmska poduzeća. U SAD-u, koji je prednjačio u korištenju filma u školstvu, djeluju Eastman Teaching Films (1928–33., potom kao Teaching Films Division u The Eastman Kodak Company), Electrical Research Products Inc. (ERPI) Classroom Films (1928–45), Encyclopædia Britannica (EB) Films (1943–95), kojega filmsku proizvodnju 1946–73. vodi Milan Herzog, Coronet Films (1934–97), International Film Foundation (od 1945), Centron Corporation (1947–94), Churchill–Wexler Film Productions (1948–61), Educational Services, Inc. (ESI) pod vodstvom MIT-a (1958–68), Learning Corporation of America – LCA (1967–90) i dr. Mahom su ta poduzeća bila povezana sa sveučilištima ili industrijskim korporacijama pa su mnoga proizvodila i industrijske filmove, a djelovala su i u području znanstvenoga filma (filmovi Shell Film Unita pod vodstvom Johna Griersona ili TV serija Bell Science korporacije AT&T). U Italiji od 1924. djeluje L’Istituto LUCE (L’Unione Cinematografica Educativa) (Zavod Udruženja za obrazovni film), a u Njemačkoj, gdje je popularnoznanstveni, putopisni i »kulturni« film prvotno proizvodilo poduzeće DECLA, odnosno od 1920-ih UFA, od 1934. posluje Reichsstelle für den Unterrichtsfilm – RfdU, od 1940. kao Reichsanstalt (Institut) für Film und Bild in Wissenschaft und Unterricht – FWU (Državni ured za obrazovni film, poslije Državni zavod, tj. Institut za film i sliku u znanosti i nastavi). U Kanadi od 1939. djeluje National Film Board of Canada (Nacionalni filmski odbor Kanade), uz privatno poduzeće Crawley Films (1939–82). U većem je broju zemalja obrazovni film bio u nadležnosti nacionalnih filmskih instituta (npr. u SSSR-u Sojuzkino od 1930., u Velikoj Britaniji British Film Institute od 1934). Širenjem javnih televizijskih servisa (BBC, PBS itd.) od 1960-ih do 1990-ih došlo je do razvoja popularnoznanstvenoga filma u formi dokumentarnoga TV filma; zbog društvene funkcije televizije u drugoj polovici XX. st. obrazovna uloga bila je inherentna velikomu dijelu televizijskoga dokumentarizma (ne samo ciljano proizvođenom školskom i obrazovnom programu), no on se ipak tek u širem smislu drži obrazovnim filmom. Popularnoznanstveni oblik prirodoslovnoga dokumentarizma oblikovali su, u ranoj formi, Jacques Cousteau, a u SAD-u napose filmska proizvodnja Walt Disney Pictures (npr. filmovi Jamesa Algara) te od 1964. dokumentarne TV emisije u proizvodnji filmskog odjela National Geographic Society. Na BBC-ju ih je u serijskoj formi usavršio David Attenborough. Većina se specijaliziranih institucija i poduzeća za proizvodnju i distribuciju obrazovnoga filma ugasila širenjem videokaseta 1980-ih te DVD-a 1990-ih. Danas je obrazovni film prisutan mahom na specijaliziranim TV kanalima, bilo dokumentarnima (npr. Discovery Channel, od 1985; History, od 1995; Animal Planet, od 1996; National Geographic, od 2001), bilo obrazovnima (npr. Da Vinci Kids, od 2007), u obliku TV filmova i serija, ili se pak, digitalno snimljen, prikazuje i distribuira na internetu, a koristi se u interaktivnoj i digitalnoj nastavi, nastavi na daljinu i online-nastavi, a često se spaja s promotivnim i korporativnim videom. Široko je rasprostranjen u digitalnim formama u popularnom obrazovanju (videomaterijali za obuku, korisničke upute za upotrebu, videoprimjeri, edukativni video, videolekcije, u poslovnoj edukaciji i sl.).

Obrazovni film u Hrvatskoj

Hrvatska se zarana priključila primjeni filma i srodnih audiovizualnih pomagala u nastavnoj praksi: odlukom Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade 1. XI. 1900. preporučeno je da učenici pohađaju programe Umjetno-znanstvenoga kazališta Urania, koje je 1900–03. radilo u Zagrebu organizirajući javna predavanja i projekcije uz dijapozitive i filmske projekcije, pribavljajući ih od sličnih srednjoeuropskih društava (koja već oko 1910. u ponudi imaju oko 2000 filmova obrazovnog i kulturnoga sadržaja). Sličnu je javno-nastavnu djelatnost od 1912. nastavilo Pučko sveučilište u Zagrebu; obje institucije djelovale su na cijelom području tadašnje Hrvatske. Presudan doprinos ostvarila je Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar« u Zagrebu, u svjetskim razmjerima jedna od najranijih javnih institucija posvećenih kako socijalnoj medicini i javnomu zdravstvu tako i primjeni namjenskog filma. Utemeljen 1927. pod vodstvom Milana Marjanovića, Foto-filmski laboratorij Škole narodnog zdravlja proizveo je do 1961. godine 165 mahom obrazovnih zdravstvenih (higijenskih) filmova koje su prikazivali u vlastitim putujućim kinima. U Školi je realiziran i velik broj popularnoznanstvenih, kulturnih i putopisnih filmova te malen, ali važan korpus etnografskih filmova, kojemu važan doprinos daje i Milovan Gavazzi snimajući na 16-milimetarskome formatu. Hrvatski su filmski djelatnici 1935. uz potporu vlade Savske banovine utemeljili Zora film, zavod za nacionalno edukativni film, kojega je djelatnost prekinuo II. svjetski rat. Širenje uporabe 16-milimetarskoga (tzv. uskog) filma u javnom prosvjećivanju, napose s pomoću putujućih kina, nastavio je tijekom II. svjetskog rata Odjel za slikopise uzke vrpce (putujuće slikokaze) Državnoga slikopisnog zavoda »Hrvatski slikopis« (»Croatia film«). Odjel uskog filma nakon 1945. djeluje u okviru Direkcije za Hrvatsku Filmskog preduzeća DFJ te Jadran filma, iz kojega je 1947. izdvojen u poduzeće Nastavni film, koje je oko 1950. u školama distribuiralo oko 70 prerađenih inozemnih obrazovnih filmova. Preimenovano 1952. u Zora film, do 1964. proizvelo je oko 200 nastavnih i oko 65 popularnoznanstvenih filmova. Popularnoznanstvenim filmovima, prije svega prirodoslovnima, istaknuo se Branko Marjanović, filmovima o umjetnosti Branko Ranitović, nastavnim filmovima Stjepan Velić i Oldřich Kandrnka, a instruktivnim filmovima (o poljodjelstvu, zaštiti na radu, prometnoj kulturi i sl.) Mate Bogdanović, Nikša Fulgosi i Srećko Weygand. Televizija Zagreb (od 1990. HRT), pokrenuta 1956., već je 1960. ostvarila zakonski joj određen broj sati obrazovnoga programa (hrvatske škole opskrbljene su televizorima) te otad preuzima prvenstvo u proizvodnji obrazovnog audiovizualnog sadržaja (Školski radio i televizija, poslije Obrazovni i dječji, odnosno Znanstveno-obrazovni program). Dokumentarne su filmove obrazovne namjene i filmove o umjetnosti proizvodili i Jadran film, Zagreb film i Filmoteka 16, koja je od 1964. u škole distribuirala obrazovne filmove na 16-milimetarskim vrpcama, a 1970–95. proizvela 375 nastavnih filmova distribuiranih na Super 8 mm kaseti, tzv. element-filmova, koji su služili kao vizualno pomagalo u zornoj demonstraciji nastavnoga gradiva i razvijanju pojmovnoga mišljenja o nastavnim temama. U Hrvatskoj je do 1990. proizvedeno oko 1265 obrazovnih filmova svih vrsta. Poslije se proizvodnja održavala uglavnom na televiziji, a razvoj digitalne kinematografije omogućio je široko korištenje audiovizualnih pomagala u obrazovanju.

Citiranje:

obrazovni film. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/obrazovni-film>.