psihologija

psihologija (psiho- + -logija), znanost koja se bavi psihičkim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Cilj je psihologije sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja ljudi (i životinja), te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Do druge pol. XIX. st. psihologija je bila izrazito spekulativna disciplina u sklopu filozofije. Njezino se formalno osamostaljenje veže uz prvi laboratorij eksperimentalne psihologije koji je 1879. u Leipzigu osnovao W. Wundt. On je uveo psihologiju kao poseban predmet, a 1874. objavio je Načela fiziološke psihologije (Grundzüge der physiologischen Psychologie), kao pokušaj oblikovanja novoga područja znanosti. Formiranje psihologije kao samostalne znanstv. discipline bilo je potaknuto empirističkom i materijalističkom filozofijom XVII. i XVIII. st. te razvojem prirodnih znanosti, a posebno primjenom eksperimenta u prikupljanju činjeničnoga materijala i utvrđivanju odnosa među prikupljenim podatcima. Smatra se da je uvođenje pojma kvantitete omogućilo znanstv. napredak psihologije, jer je mjerenje psih. veličina omogućilo usporedbu subjekata prema jasno definiranim kriterijima. Ubrzo su se počeli razvijati različiti smjerovi i škole, od kojih su najznačajniji: strukturalizam, funkcionalizam, asocijacionizam, biheviorizam, geštalt-psihologija i psihoanaliza. Oni su dali bitan doprinos razvoju i stvaranju suvremene psihologije, iako nisu imali identične poglede na njezin predmet i metode. Razlikuju se po tome prihvaćaju li postojanje »svijesti« ili »psihičnoga« kao realnoga svijeta ili smatraju da predmet psihologije može biti samo ponašanje; prihvaćaju li introspekciju kao znanstv. metodu ili ju potpuno odbacuju i priznaju samo metodu ekstrospekcije; jesu li pristaše psihofizičkoga paralelizma, dualizma ili monizma; imaju li molekularni (atomistički, redukcionistički) ili molarni (holistički) pristup; jesu li pristaše determinizma ili indeterminizma; tumače li psih. pojave s pomoću mehan. načelâ ili uvode i neka druga načela, itd.

U suvremenoj psihologiji ne dominira ni jedna škola ili smjer, nego je razvijen fleksibilniji pristup, koji se u pogledu predmeta i metoda ne priklanja ni jednomu stajalištu. To vrijedi i za, primjerice, uvođenje kibernetičkih modela u suvremenu psihologiju (iznimka je psihoanaliza, kojoj je teško pridijeliti znanstv. status, iako njezin doprinos psihologiji nije zanemariv). Takvu stanju u psihologiji znatno je pridonijela i primijenjena psihologija, koja se počela razvijati već potkraj XIX. st. zahtijevajući pragmatično, a time i eklektično ponašanje psihologa pri rješavanju praktičnih problema u svim područjima ljudskih djelatnosti. Suvremena psihologija ne može svoj predmet promatrati statički ili metafizički, odvojeno od uvjeta u kojima on nastaje ili neovisno o učincima koje proizvodi. Ako se ljudsko ponašanje shvaća kao funkcija psihonervnih procesa i okoline, odnosno ako se »psihično« promatra i u njegovu razvojnom aspektu i kao neodvojivi dio procesa koji počinje podraživanjem, a očituje se u nekoj reakciji, onda predmet psihologije nije ni »psihično« kao zasebna pojava ni samo ponašanje. Na temelju onoga što se na individualnom planu očituje kao (objektivno) ponašanje i (subjektivno) doživljavanje izvode se zaključci o psihonervnoj aktivnosti pa se, uz zadane uvjete koje propisuje svaki znanstv. pristup, primjenjuju i metode introspekcije i ekstrospekcije. Takav opći pristup suvremene psihologije naziva se kognitivna psihologija, a pojavila se 1950-ih. To nije ni škola ni smjer, nego pristup za koji je karakteristično proučavanje psih. procesa koji utječu na ponašanje. Kognitivna psihologija traži objašnjenja ponašanja u psih. procesima, a budući da oni nisu izravno opažljivi, stvaraju se hipotetički modeli (konstrukti) koji se empirijski provjeravaju. Kognitivni je pristup usmjeren na medijacijske (psihičke) procese koji se zbivaju između podražaja i reakcije, odnosno bavi se načinima kojima se kod čovjeka procesiraju informacije. U početku se kognitivna psihologija bavila pretežno spoznajnim procesima, poput osjeta i percepcije, učenja i pamćenja, pažnje, mišljenja, stvaranja pojmova, obradbe informacija, rješavanja problema, jezika i sl. Postupno je proširila svoj interes na sve vrste psih. procesa (npr. emocije) te na složenija pitanja, poput zloporabe droga, vjerodostojnosti svjedočenja, razlikâ među spolovima, itd. Prihvaćanje kognitivne psihologije kao dominantnoga pristupa u psihologiji potaknuto je općim tehnol. razvojem, osobito elektron. pomagalâ, ali i sve većom orijentacijom zap. društava prema individualizmu te odmakom od (logičkoga) pozitivizma kao temeljnoga stajališta filozofije znanosti (što je u psihologiji uglavnom vezano uz biheviorizam). Sred. XX. st. pojavila se humanistička psihologija, koju mnogi smatraju više pokretom nego školom ili smjerom, a koja ističe da se čovjeka ne može reducirati na sastavne dijelove, te ugl. primjenjuje kvalitativne metode i zadržava se pretežno na deskriptivnoj razini. Od druge pol. XX. st. razvija se i tzv. pozitivna psihologija, koja je usmjerena na istraživanje zadovoljstva u životu čovjeka te dobrog i ispunjenoga života, za razliku od onoga na što su psiholozi u svojem istraživačkom i praktičnom radu pretežno usmjereni (bavljenje teškoćama i problemima). Psihologija, kao mlada znanost, nema svoju opću paradigmu pa su, bez obzira na prevladavajući opći pristup u suvremenoj psihologiji, opis i objašnjenje nekog ponašanja mogući na različitim razinama, koje se nužno međusobno nadopunjuju: na fiziološkoj, kognitivnoj i humanističkoj razini te na razini reakcija.

Psihološke grane i discipline

Ukupnost je psihol. područjâ, zbog složenosti psih. pojava i čimbenika doživljavanja i ponašanja, iznimno kompleksna, što je dovelo do višestruke podjele unutar psihologije, kojoj je temelj raznolikost i nejednoznačnost. Podjela psihol. grana može biti utemeljena na: predmetu istraživanja, osnovnom cilju istraživanja, metodološkom pristupu i vrsti čimbenika koji se istražuju. Tradicionalna je podjela na znanstvenu (bazičnu) i primijenjenu psihologiju. Znanstvena psihologija usmjerena je na temeljna istraživanja i ustanovljivanje općih zakonitosti psih. pojava i njihovih uzročno-posljedičnih veza te na istraživanja razlika među pojedincima, u laboratorijskim ili prirodnim prilikama, dok je primijenjena psihologija usmjerena na primjenu psihol. spoznaja i metoda radi rješavanja praktičnih problema u različitim područjima ljudske djelatnosti. Jasnu granicu između znanstvene i primijenjene psihologije nije moguće odrediti, jer se one prožimaju, a i zbog toga što su mnoge teorijske spoznaje proizišle upravo iz istraživanja u stvarnim situacijama. Brz razvoj znanstv. psihologije omogućio je njezino grananje, pa se danas razlikuju: opća ili sistematska psihologija, eksperimentalna psihologija, biološka psihologija s neuropsihologijom, komparativna psihologija sa zoopsihologijom, diferencijalna psihologija s psihometrijom, socijalna psihologija, psihopatologija, razvojna psihologija. Izrazit razvoj primijenjene psihologije započeo je nakon II. svj. rata i danas postoji velik broj njezinih disciplina: pedagoška i školska psihologija (problemi učenja i poučavanja te psihol. aspekti škole i školovanja), industrijska i organizacijska psihologija (psihol. aspekti rada te struktura radne grupe, rukovođenje, međuljudski odnosi), psihologija profesionalne orijentacije (savjetovanje pri izboru zvanja), inženjerska psihologija (psihol. aspekti prilagođivanja rada čovjeku), prometna psihologija (ponašanje u prometu te psihol. procesi koji se nalaze u osnovi toga ponašanja, kao i odnos između ponašanja i prometnih nesreća), zdravstvena i klinička psihologija (psihosocijalni aspekti zdravlja i bolesti te prevencija, dijagnoza i tretman neprilagođenoga ponašanja i doživljavanja), forenzična i penološka psihologija (primjena psihologije u pravosuđu i penologiji), ekološka psihologija (djelovanje fizičke i društv. okoline na čovjeka i njegovo ponašanje), vojna psihologija (psihol. aspekti voj. zvanja te djelovanje i ponašanje ljudi u ratnim prilikama), športska psihologija (odnos psihol. čimbenikâ i šport. aktivnosti), politička psihologija (uloga mišljenja, emocija i ponašanja u politici), savjetodavna psihologija (psihol. savjetovanje radi prevladavanja teškoća i rješavanja osobnih, obiteljskih, školskih, poslovnih i drugih problema), komunalna psihologija ili psihologija u zajednici (proučavanje i rješavanje društv. problema). Budući da psihologija graniči s mnogim znanostima, ona se nužno koristi i njihovim spoznajama. Ponajprije je riječ o biologiji, fiziologiji, sociologiji, filozofiji, soc. antropologiji, lingvistici (u okviru kognitivne znanosti) te neuroanatomiji, neurokemiji, neurofarmakologiji (u okvirima neurologijskih znanosti). S druge strane, psihologijskim znanjima koriste se znanstvena i stručna područja poput pedagogije, psihijatrije, defektologije, kineziologije, medicine, prava, ekonomije, marketinga, kao i različita tehnička i tehnol. područja.

Psihologijske metode

Opažanje je gl. psihologijska metoda. Predmet je neposrednog opažanja ponašanje i promjene u ponašanju (jer se psih. procesi ne mogu izravno opažati). Riječ je o makromotornom (pokreti udova i/ili cijeloga tijela) ili mikromotornom (facijalna mimika, treptaji očnih kapaka) ponašanju, govoru i različitim verbalnim iskazima, radu žlijezda s vanjskim i unutar. izlučivanjem, funkcioniranju središnjega i perifernoga živčanog sustava te vegetativnoga živčanog sustava, o učincima različitih tjelesnih i misaonih aktivnosti, tj. o svim onim unutarnjim ili vanj. očitovanjima u ljudskoj aktivnosti za koja se može utvrditi da imaju simptomatsko značenje za određene psih. pojave. Kako bi opažanje bilo što objektivnije i točnije, najčešće se rabe različiti uređaji i pomagala (npr. aparati za registriranje mozgovne i mišićne aktivnosti). Psihologija je razvila i svoje posebne postupke i tehnike. Među najstarijima su psihofizički postupci koji su se primjenjivali u istraživanjima osjeta i percepcije, a poslije se primjenjuju, u manje ili više prilagođenom obliku, u gotovo svim područjima psihologije. Poznati su i postupci za ispitivanje djelotvornosti učenja, ispitivanje pamćenja i zaboravljanja, itd. Razvijena su specifična pomagala, tzv. psihologijski mjerni instrumenti, kao što su ljestvice za ispitivanje stavova, upitnici i inventari za ispitivanje osobina ličnosti i emocionalnih stanja ili za određivanje emocionalnoga kvocijenta, testovi za ispitivanje znanja te psihomotorni testovi i testovi za ispitivanje kognitivnih funkcija. Čest je psihologijski postupak i anketa. Pri konstrukciji i primjeni psihologijskih instrumenata potrebna je posebna pozornost, jer oni moraju imati zadovoljavajuća mjerna obilježja (valjanost, pouzdanost, osjetljivost i objektivnost) da bi se mogli koristiti u dijagnostičke i prognostičke svrhe. Tim se pitanjima bavi psihometrija. No za razliku od ostalih znanosti, psihologija raspolaže dodatnom istraživačkom metodom, introspekcijom. Unatoč znatnim metodološkim nedostatcima, introspekcija je nezaobilazna u psihologijskim istraživanjima jer se neki podatci mogu pribaviti jedino tom metodom (npr. kvaliteta emocionalnoga doživljaja neke osobe). Uz pomoć općih i specifičnih psihologijskih metoda i tehnika moguće je opisati pojave koje su predmet psihologijskih istraživanja te utvrditi njihove međusobne odnose. Nakon opažanja ili mjerenja različitih pojava u psihologiji statističkim se postupcima (npr. računom korelacije) obavlja izračun stupnja sličnosti u variranju tih pojava, pri čem se može otkriti da neke pojave (ili varijable) slično variraju, a neke ne (na temelju čega se dolazi do spoznaja o strukturi intelekta, ličnosti, itd.). No psihologija, kao i svaka druga znanost, ne zadržava se samo na opisu pojava i njihovih veza, nego istražuje uzročno-posljedične odnose među njima. Spoznaje o uzročno-posljedičnim odnosima omogućuju utjecanje na uzroke, a time i na posljedice, odnosno ponašanje ljudi. Znanstv. postupak kojim se mogu, s dovoljno prihvatljivom vjerojatnošću, istraživati uzročno-posljedični odnosi naziva se eksperiment. On se, u načelu, provodi u laboratoriju, u strogo kontroliranim uvjetima, pa se zato promjene u pojavi koja se promatra (odnosno mjeri) mogu, s dovoljnom sigurnošću, pripisati pojavi u kojoj se namjerno izazivaju promjene. Upravo je primjena eksperimenta potaknula nagli razvoj znanstvene i primijenjene psihologije. Pri poopćenju dobivenih rezultata postoje i određena ograničenja, zbog toga što se eksperiment provodi u laboratorijskim, odn. umjetnim prilikama, koje samo u manjoj ili većoj mjeri odgovaraju stvarnim, prirodnim uvjetima. Poopćenje je ipak moguće u velikoj mjeri, poglavito zbog toga što se psihologijski eksperimenti provode s intaktnim osobama koje dobrovoljno sudjeluju u istraživanju. Eksperiment u prirodnim uvjetima strukturalno je jednak laboratorijskomu, ali kako se odvija u stvarnim prilikama, znatno je smanjena mogućnost kontrole pa je zaključivanje o odnosima među varijablama manje sigurno. Budući da mnoge pojave u psihologiji nije moguće ili nije opravdano istraživati eksperimentalno, neeksperimentalne metode zauzimaju značajan dio psihologijske metodologije. Od istraživačkih psihologijskih metoda koriste se i pov. metoda, komparativne metode, studija slučaja te istraživanja na jednoj osobi (ta metoda ima veliku spoznajnu vrijednost jer se zahtijevaju vrlo strogi postupci kontrole pri njezinoj primjeni). Prihvaćanje ili odbacivanje hipoteze provjeravane u eksperimentu probabilističke je naravi, tj. rezultati eksperimenta imaju samo manju ili veću vjerojatnost pojavljivanja pa se zato pojedinačnim eksperimentima ne može dobiti potpuno siguran odgovor. Kako bi se povećala sigurnost (vjerojatnost) zaključivanja, primjenjuje se statistička metoda metaanalize, kojom se analiziraju zajednički rezultati dobiveni u većem broju srodnih eksperimenata. Postoje i kvalitativne metode, koje se ugl. primjenjuju u kvalitativnim istraživanjima, a kojima se prikupljaju nenumerički podatci: analiza verbalnih protokola ili izvještaja, analiza sadržaja, analiza intervjua, analiza odgovora na otvorena pitanja, fokus grupe, itd.

Psihologija u Hrvatskoj

Iako se smatralo da je (rabeći grč. alfabet) pojam prvi upotrijebio Rudolf Goclenius 1590 (ili, što nije dokazano, P. Melanchthon oko 1530), prva se poznata upotreba riječi psihologija (u značenju znanosti o duši) pripisuje hrv. književniku M. Maruliću, koji je jedan svoj traktat nazvao Psichiologia de ratione animae humanae. Utemeljitelj je znanstvene i primijenjene psihologije u Hrvatskoj R. Bujas, koji je 1920. osnovao Laboratorij eksperimentalne psihologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 1929. je započeo samostalnu nastavu iz psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. R. Bujas je utemeljio i Hrvatsko psihološko društvo 1953 (kao dio Udruženja psihologa Jugoslavije). Zakon o psihol. djelatnosti u Hrvatskoj donesen je 2003., a tada je osnovana i Hrvatska psihološka komora sa sjedištem u Zagrebu. Hrvatsko psihološko društvo član je Europske udruge psiholoških asocijacija (European Federation of Psychologists’ Associations, osn. 1981), sa sjedištem u Bruxellesu. Psiholozi sudjeluju u gotovo svim gospodarskim i društv. djelatnostima: vrtićima, osnovnim i srednjim školama, sveučilištima, poduzećima, bankama, vojsci i policiji, socijalnim i zdravstv. ustanovama, pravosuđu, športu, marketingu, svim vrstama prometa, itd. Prema podatcima iz 2006., u RH ima oko 2300 psihologa, a njihov broj stalno raste; studij psihologije osim na Sveučilištu u Zagrebu postoji i na sveučilištima u Zadru, Rijeci te Osijeku.

Citiranje:
psihologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50934>.