TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Baranja

ilustracija
BARANJA, Beli Manastir
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Baranja, zemljopisna i povijesna regija podijeljena između Madžarske (sjeverni dio) i Hrvatske (južni dio); dio je Panonske nizine. U Hrvatskoj se nalazi na njezinu istočnome dijelu, oko utoka Drave u Dunav; 1147 km², 39 420 st. (2011). U sastavu je Osječko-baranjske županije. Obuhvaća područje između Drave, Dunava i kopnene granice s Madžarskom. Baranja je pretežno nizinski kraj (do 200 m visine), s Banskom kosom ili Banskim brdom (Kamenjak, 245 m) u sjevernome dijelu. Nizina je građena od holocenskih i pleistocenskih sedimenata (les, lesolike naslage, pijesci). Sastoji se od naplavnih ravnica (oko 60% teritorija), prapornih ili lesnih zaravni i uzvisine Banske kose. Pojas uz Dunav i Dravu poplavno je područje s mnogo sporednih riječnih rukavaca i močvara (Kopački rit). Plavljenje vodotoka Dunava, Drave i Karašice rješava se više od jednoga stoljeća; meliorirano je oko 8000 ha zemljišta, izgrađeno je 135 km nasipa i 1056 km kanala, a radi lakše plovidbe presječeni su i neki meandri Dunava i Drave. Ocjedita područja (riječne terase i lesne zaravni) prekrivena su černozemom i smeđim tlom, najpogodnijim za poljoprivredu. Klima je umjereno kontinentska sa znatnim kolebanjem temperature. Srednja siječanjska temperatura iznosi oko –1 °C, a srpanjska oko 22 °C ; prosječna godišnja količina padalina iznosi oko 650 mm. Baranjom protječu rijeke Drava i Dunav, u koji kod Batine utječe Karašica. Jezera i močvare riječnoga su podrijetla. Šume pokrivaju oko 20% teritorija. Ubrajaju se u najljepše prirodne rezervate u Hrvatskoj, pa i Europi. Prirodni vegetacijski pokrov, koji se sastojao od hrastovih šuma i stepske vegetacije, sačuvao se u gajevima hrasta lužnjaka, johe i vrbe na poplavnome području. Ondje se lovi i uzgaja znatan broj jelena, srna, divljih svinja, zečeva, fazana, divljih pataka i dr.

U Baranji živi prosječno 34 st./km² (2011). Od ukupno 39 420 st. (2011) bilo je 23 041 ili 58,5% Hrvata, te 15,5% Srba, 15,2% Madžara i 10,8% pripadnika drugih nacionalnih manjina.

Najstarija naselja spominju se već u XII. st. (Branjin Vrh), a većina ostalih osnovana je u XIII. i XIV. st. Najvažniju ulogu imaju Beli Manastir (8049 st., 2011), s proizvodnjom odjeće, biorazgradive plastične ambalaže, ležajeva i pogonskih elemenata, metalnih konstrukcija, rashladne opreme te uslužnim djelatnostima; Darda (5323 st.) kao prigradsko naselje Osijeka, Batina (879 st.) s pristaništem i mostom na Dunavu, Kneževi Vinogradi (1657 st.) kao središte baranjskog vinogorja s preradbom grožđa i velikim podrumima te uzgojem voća i preradbom plastičnih proizvoda, zatim Bilje (3613 st.) s dvorcem Eugena Savojskog, Jagodnjak (1299 st.), Popovac (959 st.), Branjin Vrh (993 st.), Kneževo (803 st.) s tvornicom opreme i strojeva i dr.

Poljoprivreda je najvažnija gospodarska grana; uzgaja se u prvom redu kukuruz, zatim pšenica, šećerna repa, krmne i industrijske biljke. Stočarstvo je nakon ratarstva najvažnija poljoprivredna grana; uzgajaju se svinje, goveda, ovce i konji. U ribnjacima se uzgaja uglavnom šaran, a riba se lovi na svim vodotocima. Razvijena je prehrambena industrija (Belje d.d.). Okosnicu turizma Baranje čini park prirode Kopački rit. U novije doba potiče se razvoj ruralnog turizma (ponajviše gastronomskog, vinskog, rekreacijskog i kulturnog turizma te agroturizma). Glavne prometnice su cesta i željeznička pruga Beli Manastir–Osijek.

Rimljani su je osvojili u I. st. i pripojili provinciji Panoniji, u III. st. Uz Dunav se protezao rimski obrambeni sustav (Limes). Naseljavali su je trački Karpi, a oko 400. doseljavaju se Kelti. U VI. st. naseljavaju je slavenska plemena, koja pokoravaju Avari. Potkraj VIII. st. potpala je pod franačku vlast, a u prvoj polovici IX. st. pod vlast donjopanonskih knezova Pribine i Kocelja. U IX. st. u Baranju se doseljavaju Madžari, koji onamo uvode županijski sustav, koji se stapaju s dijelom slavenskog stanovništva. Baranjska se županija spominje prvi put 1193. i bila je nastanjena Hrvatima i Madžarima. Prvotno središte županije, po kojem je i dobila ime, bila je utvrda koju najstariji latinski zapis zove castrum Borona i koja se nalazila na području današnjega Branjinog Vrha. Kasnije joj je središte bio grad Pečuh te se teritorijalno poklapala s Pečuškom biskupijom. Granice su joj se mijenjale, a neko vrijeme obuhvaćala je područje s obiju strana Drave (npr. Donji Miholjac, Osijek, Orahovica, Našice, Valpovo). Vjerojatno u XII. st. osnovan je samostan sv. Mihovila Arhanđela, oko kojeg je nastao Beli Manastir. Županija je bila u sastavu Ugarskog kraljevstva, a od 1319. pripadala je Mačvanskoj banovini. Na području Baranje nalazili su se mnogobrojni posjedi moćnih hrvatskih i ugarskih velikaških (Gisingovci, Gorjanski, Morovići, Iločki) i plemićkih obitelji. Uoči pada pod osmansku vlast, nakon bitke na Mohačkom polju 1526., bila je u posjedu hrvatskog velikaša Krste Frankapana. Nakon pada Budima 1541. pripala je Mohačkomu sandžaku, a od 1543. u sastavu je Pečuškoga sandžaka. Osmanski vladar Sulejman II. Kanuni dao je 1566. sagraditi golemi drveni most koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom, a most je onesposobio i djelomice uništio Nikola Zrinski VII. u pohodu 1664. U Baranji se u XVI–XVII. st. širi protestantizam, a u Kneževim Vinogradima je 1576. održana protestantska sinoda. Za osmanske vlasti (1526–1687), uz naseljenike Hrvate i Madžare, u Baranju se doseljava pravoslavno stanovništvo iz unutrašnjosti Balkana. Karlovačkim mirom 1699. Baranja je vraćena Ugarskoj, a obnovljena je i Baranjska županija sa sjedištem u Pečuhu. Habsburški vojskovođa Eugen Savojski postao je 1698. najveći zemljoposjednik u Baranji, a njegovim vlastelinstvom sa sjedištem u Bilju poslije je upravljala tešenska loza Habsburgovaca (1760–1918). Drugo po veličini baranjsko vlastelinstvo bilo je ono obitelji Esterházy sa sjedištem u Dardi (1749–1842). U XVIII. st. nastavljeno je naseljavanje u Baranju Hrvata i Srba, a nakon 1720. onamo se doseljavaju Nijemci, uglavnom iz Austrije, Bavarske i Porajnja, a osobito nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. u Baranji se povećava broj Madžara. God. 1848. ušla je u sastav Srpskoga vojvodstva. Potkraj 1918. Baranjsku županiju zaposjela je srpska vojska, a prema odredbama Trianonskog ugovora iz 1920. podijeljena je između Madžarske i Kraljevine SHS (jugoistočni dio Baranjske županije između Drave i Dunava), čime su i određene granice današnje Baranje u Hrvatskoj. U Pečuhu je 1921. proglašena Baranjsko-Bajska Srpsko-Madžarska Republika. God. 1941. okupirala ju je madžarska vojska te je pripojena Madžarskoj koja je započela politiku nasilne madžarizacije Hrvata i Srba. Nakon slamanja njemačkog otpora u Batinskoj bitki 1944. jedinice Crvene armije i partizana ušle su u Baranju. Nakon Drugoga svjetskog rata 1945. obnovljena je predratna granica te je ušla u sastav Hrvatske kao jugoslavenske federalne jedinice. Od 1945. dolazi u Baranji do novih demografskih promjena protjerivanjem njemačkog stanovništva i kolonizacijom pretežno Srba i Crnogoraca te manjim dijelom Hrvata. – U kolovozu 1991. Baranju je, osim užega pojasa uz Dravu prema Osijeku, zauzela JNA i omogućila uspostavu samoproglašene srpske okupacijske vlasti. Najveći dio Hrvata i mnogi Madžari protjerani su; pritisci i progoni nastavili su se i nakon razmještaja mirovnih snaga UN-a (→ unprofor) u proljeće 1992. Pod Prijelaznom upravom UN-a (→ untaes) bila je od kraja 1995. do 15. I. 1998., kada je završen proces mirne reintegracije te je započeo povratak prognanika.

Citiranje:
Baranja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5822>.