Strindberg, August

ilustracija
STRINDBERG, August

Strindberg [stri'ndbærj], August (puno ime Johan August Strindberg), švedski književnik (Stockholm, 22. I. 1849Stockholm, 14. V. 1912). Jedan od najistaknutijih autora europskoga dramskog naturalizma koji je svojim kasnijim dramama najavio ekspresionizam.

Početci i afirmacija

Sin osiromašena, ali obrazovana poduzetnika iz bogate građanske obitelji i majke skromna podrijetla, 1867–72. s prekidima studirao u Uppsali i Stockholmu te povremeno radio kao učitelj. Konačno prekinuvši studij, bio je od 1872. novinar i kritičar u više švedskih novina, a 1874–82. knjižničar u stockholmskoj Kraljevskoj knjižnici. Prvo važnije Strindbergovo djelo, povijesnu dramu Majstor Olof (Mäster Olof, 1872), o unutarnjoj rastrganosti švedskoga protestantskog reformatora Olausa Petrija između ideala i stvarnosti, stockholmsko Kraljevsko dramsko kazalište (Kungliga Dramatiska Teatern) nije prihvatilo za izvedbu, te je nakon višegodišnjih autorovih prepravljanja uprizoreno tek 1881. u Novom kazalištu (Nya Teatern), a poslije proglašeno prvom modernom švedskom dramom. U međuvremenu se potvrdio realističkim romanom Crvena soba (Röda rummet, 1879), satiričkim prikazom suvremenoga švedskog intelektualnog, društvenog i političkog života, te zatim izazvao polemike nekonvencionalnim historiografskim proznim djelima Švedski narod (Svenska folket, I–II, 1881–82) i Švedske sudbine i pustolovine (Svenska öden och äfventyr, I–IV, 1882–91), a osobito zbirkom satiričnih zapisa Novo kraljevstvo (Det nya riket, 1882), u kojoj razotkriva licemjerje i oportunizam švedskih viših slojeva. Zbog toga je 1883. napustio Švedsku te do 1897., gotovo isključivo od pisanja, živio u Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Danskoj, Austriji i Belgiji (izuzev 1889–92. kada boravi u domovini). Zbirka novela Brakovi (Giftas, I–II, 1884–86) donijela mu je optužbe za blasfemiju, a zbog kritike ženske emancipacije izazvala je i reakcije liberalnih krugova. Premda je suđenje završilo oslobađajućom presudom, slučaj je Strindberga psihički pogodio te se otada držao trajno progonjenim.

Autobiografska djela i naturalističke drame

U četverodijelnome autobiografskom romanu Služavkin sin (Tjänstekvinnans son, I-III, 1886–87., IV, 1909; dodatak trećemu dijelu pod naslovom On i ona – Han och hon objavljen 1919), koji obuhvaća razdoblje od djetinjstva do 1886., obilježeno emocionalnom nesigurnošću, osjećajem zanemarenosti, očevom autoritarnošću, majčinom smrću, književnim početcima i prvim brakom, može se pratiti njegova preobrazba iz gorljiva pijetista u ateista i postupno napuštanje demokratskih ideala pod utjecajem ideje aristokratizma Friedricha Nietzschea. Na sličan način, u Strindbergovim djelima o životu na otocima stockholmskog arhipelaga, vrlo čitanom romanu Ljudi s Hemsöa (Hemsöborna, 1887), zbirci novela Život muškaraca iz arhipelaga (Skärkarlsliv, 1888) te romanu Na obali mora (I havsbandet, 1890) razvidan je pomak od rousseauovske ideje »prirodnog čovjeka« do nietszcheanskih likova iznimnih osamljenika.

Suprotstavljanje muškog i ženskog principa kao predstavnika racionalnoga i intuitivnoga, odnosno sukob spolova, jedna je od osnovnih Strindbergovih tematskih preokupacija, što je osobito došlo do izražaja u dramama s kraja 1880-ih u kojima se usredotočuje na prikaz psiholoških stanja likova u trenutcima krize i katastrofe. Sukob Kapetana sa suprugom Laurom oko naobrazbe njihove kćeri jedinice u Ocu (Fadren, 1887) završava njegovim psihičkim i fizičkim slomom nakon što ga supruga beskrupulozno navede da posumnja u svoje očinstvo. U Predgovoru jednočinki Gospođica Julija (Fröken Julie, 1888), o aristokratkinji Juliji koja se upušta u ljubavni odnos sa slugom Jeanom nakon čega izlaz vidi jedino u samoubojstvu, Strindberg je osim analize drame, koju je žanrovski odredio kao »naturalističku tragediju«, dao i upute za njezinu scensku izvedbu. Zbivanje je svedeno na minimum (ukinuta podjela na činove), prožeto unutarnjom napetošću i simbolikom, »nesimetričan« dijalog oponaša svakodnevni govor, a likovi su određeni nasljeđem, odgojem, trenutkom i društvenim staležom. Strindberg ističe da je u izvedbi moderne psihološke drame naglasak na suptilnim emocijama koje se moraju odraziti na mimici, a takvoj glumi odgovara manja pozornica, prisniji kontakt s publikom te reducirana scenografija. To je pokušao provesti utemeljivši 1889. Skandinavsko eksperimentalno kazalište (Skandinavisk försöksteater) u Kopenhagenu, po uzoru na pariško Slobodno kazalište (Théâtre-Libre) glumca i redatelja Andréa Antoinea, ali je ono ubrzo bilo zatvoreno. Naturalističkoj fazi pripadaju i Drugovi (Kamraterna, 1888) te Vjerovnici (Fordringsägare, 1889. na danskome, 1890. na švedskome jeziku). Od kraja 1870-ih ujedno kontinuirano objavljuje nefikcionalnu prozu širokih tematskih interesa, od autopoetičkih eseja do popularnoznanstvenih djela iz zoologije, botanike i kemije.

Fikcionalnu nadogradnju autobiografske građe razvidnu u Služavkinu sinu Strindberg nastavlja u romanima s osebujnim protagonistima Luđakova obrana (Le Plaidoyer d’un fou, 1895., izvorno pisan na francuskome 1887–88., prvotno objavljen na njemačkome 1893), potaknutim bračnom krizom, Inferno (1897., također izvorno na francuskome), o iskustvu psihičke krize u razdoblju 1894–96 (tzv. inferno-kriza tijekom koje se okrenuo proučavanju alkemije te doživio vjersko obraćenje pod utjecajem doktrine Emanuela Swedenborga), kojim naznačuje prijelaz k ekspresionizmu prožetom simbolizmom i nadrealizmom, Samostan (Klostret, napisan 1898., objavljen posmrtno 1966), kao i kasnije u pripovijesti Sam (Ensam, 1903). Sva ta djela relativizacijom koncepcije osobnosti i figure autora, kao i usložnjavanjem pripovjednih razina, očituju modernitet Strindbergove poetike.

Nova dramaturgija i posljednja djela

Konačno se vrativši u Švedsku 1897 (od 1899. trajno živio u Stockholmu) u dramama koje su slijedile napušta gotovo u potpunosti dramaturgiju zapleta te prikazuje svijet u kojem se prošlo i sadašnje, stvarno i nestvarno, svjesno i nesvjesno stapaju u novu psihološku stvarnost, poput sna ili noćne more. U trilogiji o preobraćenju i potrazi za iskupljenjem Put u Damask (Till Damaskus, 1898–1904), strukturiranoj kao ciklička postajna drama, uvodi kao protagonista Nepoznatoga, usredotočujući se na njegova unutarnja zbivanja. U »misteriju« Advent (1899) te dramama Ima zločina i zločina (Brott och brott, 1899) i Uskrs (Påsk, 1901) prevladavaju motivi grijeha, krivnje, patnje i žrtve, a duologija Mrtvački ples (Dödsdansen, I–II, 1901), koja se linearnim razvojem radnje približava naturalističkoj dramaturgiji, s dijalozima koji radnju ne pokreću, već sputavaju, te prikazom bračnoga pakla kao metafore za ljudsko stanje, prethodi kazalištu apsurda. U Igri snova (Ett drömspel, 1902) stvorio je pak novi oblik, tzv. dramu snoviđenja: likovi se cijepaju, podvajaju, umnažaju i stapaju, napuštene su konvencije dramskoga prostora i vremena, diskurs podliježe zakonitostima i logici sna, jezik je bogat poetskim slikama, a dijalog simbolički.

Drame s temama iz švedske povijesti koje piše usporedno, realističnijega su izraza, ali također prožete religiozno-mističnim doživljajem vladarskih sudbina: Priča o Folkunzima (Folkungasagan), Gustaf Vasa, Erik XIV. (sve 1899), Gustaf Adolf (1900), Karlo XII. (Carl XII, 1901), Gustav III. i Kristina (obje 1903). Neoromantičarskoga su izraza pak drame Ivanje (Midsommar, 1901) te Labud (Svanehvit) i Nevjesta (Kronbruden, obje 1902).

Primjenjujući načela komorne glazbe na dramu, u posljednjoj stvaralačkoj fazi piše tzv. komorne igre (Kammarspelen, 1907) za Intimno kazalište (Intima teatern), što ga je, po uzoru na Komornu pozornicu (Kammerspiele) Maxa Reinhardta, utemeljio u Stockholmu s glumcem i redateljem Augustom Falckom (u razdoblju 1907–10. izvedene su 24 Strindbergove drame). Sintezom naturalističke i ekspresionističke dramaturgije prikazuje stvarni život kao privid, iluziju koja skriva laži, zločine i tajne: Nevrijeme (Oväder), Spaljena zemljišta (Brända tomten), Pelikan (Pelikanen) i najpoznatija među njima Sablasna sonata (Spöksonaten), djelo na razmeđi tragedije i karikaturalne groteske, konačna sinteza ranijih naturalističkih drama i alegorijske dramaturgije djela s prijelaza XIX. u XX. st., zasnovana na sveobuhvatnoj kritici manipulativne uloge jezične komunikacije. Posljednja je dramska djela objavio 1909: Crne rukavice (Svarta handsken) te stihovana Velika cesta (Stora landsvägen), također strukturirana u formi alegorijske postajne drame. Društvenoj se tematici najuspjelije vratio u romanu s ključem Crne zastave (Svarta fanor, 1907), izazvavši nove polemike sveobuhvatnom satirom književnih i kulturnih krugova. Tijekom cijelog tog razdoblja kontinuirano piše i nefikcionalnu prozu: eseje o Shakespeareovim dramama (objavljene 1908–09), o povijesti jezika i političkim temama, dnevničke zapise s općom temom traganja za duhovnom zbiljom u svjetlu kabale i alkemije (Okultni dnevnik – Ockulta dagboken, pisan 1896̵–1908., objavljen posmrtno 1977), memoarsku, novelističku i pjesničku prozu prožetu misticizmom u četverosveščanoj Plavoj knjizi (En blå bok, 1907–12) i dr.

Objavio je i nekoliko zbirki poezije, npr. Mjesečarove noći u budnim danima (Sömngångarnätt er på vakna dagar, 1884), bavio se slikarstvom (danas su osobito cijenjeni njegovi ekspresionistički morski pejzaži) i fotografijom (portreti, autoportreti, eksperimentalna fotografija).

Utjecaji

Od svih švedskih književnika autor opusa najvećega žanrovskog i stilskog raspona, ujedno i najšire svjetske recepcije, utjecao je na mnoge dramatičare (Georg Kaiser, Eugene O’Neill, Tennessee Williams, Edward Albee, Lars Norén i dr.). Friedrich Dürrenmatt preradio je Mrtvački ples u komediju Play Strindberg (1969), a Patrick Marber prema Gospođici Juliji napisao dramu Nakon Gospođice Julije (2003). Iznimno su cijenjena uprizorenja Strindbergovih drama u režijama Olofa Molandera i Ingmara Bergmana, koji je piščeve postupke i teme baštinio i u filmskome stvaralaštvu. Opere su prema Strindbergovim djelima skladali Ture Rangström (Nevjesta, 1915), Julius Weismann (Labud, 1923; Igra snova, 1925; Sablasna sonata, 1930), Aribert Reimann (Igra snova, 1964; Sablasna sonata, 1983), a osobito je poticajna bila Gospođica Julija (Ned Rorem, 1965; Antonio Bibalo, 1976; William Alwyn, 1992; Philippe Boesmans, 2005), prema kojoj je nastao i balet u koreografiji Birgit Cullberg (1950). Od ekranizacija zapaženiji su igrani filmovi prema dramama Ima zločina i zločina (Opojnost Ernsta Lubitscha, 1919; Grijeh Gustafa Molandera, 1928), Gospođica Julija (istoimeni filmovi Alfa Sjöberga, 1951., Mikea Figgisa, 1999. i Liv Ullman, 2014), Erik XIV. (Karin Månsdotter, 1954) i Otac (1969), oba u Sjöbergovoj režiji, Mrtvački ples (1969) Davida Gilesa i Vjerovnici (2015) Bena Cure te adaptacija romana Ljudi s Hemsöa u režiji Arnea Mattssona (1955).

Recepcija u Hrvatskoj

U hrvatskoj književnosti zamjetan je Strindbergov utjecaj na dramaturgiju Miroslava Krleže. Od 1904., kada su u zagrebačkome HNK-u izvedeni Vjerovnici (pod naslovom Vjerovnik) u režiji Josipa Bacha, Strindbergove su drame redovito zastupljene na repertoarima hrvatskih kazališta, osobito popularne do kraja 1920-ih. Najizvođenije su Gospođica Julija, Mrtvački ples, Otac i Pelikan (izvođen pod naslovom Lomača), a najčešće su ih, uz Bacha, režirali Branko Gavella, Petar Veček, Želimir Mesarić i Tomislav Durbešić.

Prvi hrvatski prijevod tiskan je 1917 (Sin služavke, Darko Zajčić); prevedena su potom sva važnija djela, napose za izdanje Odabranih djela 1977 (Zora: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb) u deset svezaka, u okviru kojeg su objavljeni naslovi Godišnje igre, Komorne igre, Inferno, Okultni dnevnik, Ispovijed jednog luđaka, Ljudi s Hemsöa, Crne zastave, Otac, Gospođica Julija, Drugovi, Mrtvački ples, Igra snova, Gustav Adolf, Kristina, Put u Damask, Advent, Uskrs, Ivanje, Sablasna sonata, Pelikan, Brakovi, Povijesne minijature, Gotičke sobe, Crvena soba (prevoditelji Mirjana Buljan, Marija Čižmek, Ljubica Topić, Mignon Mihaljević, Zlatko Gorjan, Josip Kulundžić, Sonja Budak, Zlatko Matetić, Božena Balić-Matetić, Inge Runtić, Ivo Runtić, Truda Stamać, Lidija Schramadei, Mustafa Zirić).

Citiranje:
Strindberg, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58409>.