STRUKE:

Murakami Haruki

Murakami Haruki, japanski književnik (Kyoto, 12. I. 1949). Dramsku je umjetnost studirao u Tokyju (Waseda Daigaku). U istome je gradu 1974–81. sa suprugom vodio jazz-klub. Najpopularniji je (izdanja njegovih djela postižu u Japanu višemilijunske naklade) i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac. Već je prvim svojim romanom Slušaj vjetar kako pjeva (Kaze no uta o kike, 1979) stekao široku čitanost među mlađom publikom, željnom otklona od intelektualizma i političkih tema poratne japanske književnosti (Kenzaburō Ōe i drugi), ali i zadobio negativne ocjene dijela japanske kritike, većinom zbog neskrivenih utjecaja zapadnjačke, osobito američke književnosti (Richard Brautigan, Raymond Chandler, Kurt Vonnegut). Slijedili su romani Fliper, 1973. (1973-nen no pinbōru, 1980) i Lov na divlju ovcu (Hitsuji o meguru bōken, 1982), koji s prvim romanom dijele pojedine likove te čine svojevrsnu trilogiju. Roman dvodijelne narativne strukture i snolike atmosfere Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta (Sekai no owari to hādoboirudo wandārando, 1985) obiluje elementima fantastike. U najpopularnijem ostvarenju Norveška šuma (Noruwei no mori, 1987), kultnome romanu japanske mladeži 1980-ih i 1990-ih, pripovjedač Toru Watanabe nostalgično se prisjeća studentskih ljubavi u Tokyju potkraj 1960-ih, što su mu obilježile život. Sljedeći roman Pleši pleši pleši (Dansu Dansu Dansu, 1988) osebujan je spoj fantastike i satire, s bizarnim čudačkim likovima. Potkraj 1980-ih nekoliko je godina boravio u Europi, a 1991. preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje je zatim predavao na više tamošnjih sveučilišta (Princeton University, 1991–93; Tufts University, 1993–95). Ondje je napisao jedan od najsloženijih svojih romana Ljetopis Ptice Navijalice (Nejimaki-dori kuronikuru, 1994–95), kojim je, dijelom i zbog u njem iskazane kritike japanskoga militarizma, zadobio naklonost prije mu nesklone japanske kritike. U Japan se vratio 1995., potaknut dvjema japanskim tragedijama te godine (razorni potres u gradu Kobeu, teroristički napad religijske sekte Aum Shinrikyo bojnim otrovom u tokyjskoj podzemnoj željeznici). Ti su događaji nadahnuli nefikcijsko ostvarenje Podzemlje (Andāguraundo, 1997) te zbirku pripovijedaka Nakon potresa (Kami no kodomo-tachi wa mina odoru, 2000). Narav ljubavi propitivao je u romanu Moj slatki Sputnik (Supūtoniku no koibito, 1999), odnosima fikcije i zbilje poigravao se u Kafki na žalu (Umibe no Kafuka, 2002), a distopijskim motivima obiluje opsežni roman IQ84 (2009–10), kojega je naslov aluzija na najpoznatije djelo (Tisuću devetsto osamdeset četvrta) engleskoga književnika Georgea Orwella. Roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi, 2013) pripovijest je o životnim neprilikama društveno neprihvaćena mladića. O svojoj ljubavi spram trčanja i maratona progovorio je u djelu O čemu govorim kada govorim o trčanju (Hashiru koto ni tsuite kataru toki ni boku no kataru koto, 2007). Prevodi američke pisce (Trumana Capotea, Raymonda Carvera, J[eromea] D[avida] Salingera i druge).

Citiranje:
Murakami Haruki. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 23. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70337>.